TONY CETINSKI 'Svoje nove stihove pjevam sretno ili nesretno zaljubljenim muškarcima'

Tony Cetinski sutra objavljuje svoj dvanaesti po redu studijski album koji je nazvao “Kao u snu”. Jednim od najiščekivanijih albuma godine na najljepši će mogući način proslaviti dvadeset i sedam godina glazbene karijere, a izlazak albuma savršeno se poklopio i s drugim rođendanom Magente 1, koji će se ove subote proslaviti velikim besplatnim Tonyjevim koncertom na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu s početkom u 20 sati.

Album ste naslovili prema imenu istoimene emotivne pjesme čiji stihovi glase: ‘Voli me rukama i tišinom i riječima, Budi moja mirna luka, mome srcu svetinja, Voli me iskreno, pomalo stidno i naivno, I kada letim i kad sam na dnu, Voli me kao u snu...’ Na koga prvo pomislite kad pjevate ove stihove?

- Pomislim na sve one muškarce koji su sretno ili nesretno zaljubljeni u ženu kakvu pjesma opisuje te što bi im istom pjesmom željeli priopćiti. Kada sam prvi put pročitao tekst pjesme ‘Kao u snu’, ni u jednom trenutku nisam dvojio oko naslova albuma. Snovi su najljepša stvar svakog čovjeka, postoje zato da bi se sanjali, iako nisu svi lijepi. Ovaj album i pjesma ‘Kao u snu’ jedan su od mojih ljepših snova.

Koliko se zvuk vaših novih skladbi razlikuje od ‘starog Tonyja’?

- Promjena i odluka je velika te dovoljno govori o tome kako želim zvučati. Mislim da mi je ovo idealno vrijeme za taj potez i da napokon, eto, mogu i sam, kao izvršni producent, odgovarati za uspjeh ili neuspjeh albuma. Na terenu smo u protekle dvije godine vidjeli da publika jako dobro reagira na unplugged. Istodobno, moj je vokal sjeo na umjerenije sviranje benda, pri kojem se bolje čuje tekst, kao i ono o čemu pjevam. Prije sam imao napucan sound, a novim albumom smo sve to ‘pripitomili’.

Koliko skladbi će biti na vašem albumu, tko su autori?

- Na albumu se nalazi šesnaest skladbi, a autori su Amil Lojo, Aleksandra Milutinović, Miroslav Rus, Neno Ninčević i Marko Vojvodić (jedna pjesma), Željko Joksimović i Luka Bulić. Produkciju smo radili zajedno Igor Ivanović, Elvis Stanić i moja malenkost, ovisno o pjesmama, a aranžmane isto ovisno o pjesmama potpisuju Marko Vojvodić, Filip Gjud, Željko Joksimović i Aleksandra Milutinović.

- Jednu skladbu na albumu potpisuje vaš dugogodišnji prijatelj Miroslav Rus, koji nam je nedavno rekao kako vam je nakon 25-godišnje bitke uspio napraviti pjesmu po svome, usporedivši to čudo s dolaskom NLO-a na stranački skup.

Koje je vaše viđenje tog događaja i o kojoj se pjesmi radi?

- Sviđa mi se to kako je on doživio našu suradnju, no, eto, napokon mogu reći da me upoznao onako kako treba te približio malo svoje vizije mojem vokalnom senzibilitetu. Vjerujem da je imao veliku borbu sa samim sobom, baš kao i ja prijašnjih godina. Inače, riječ je o pjesmi ‘Ja ne znam nikog boljeg od tebe’ i uistinu je to velika pjesma u minimalističkoj glazbenoj podlozi. Baš kako treba. Konkretna je i jednostavna, a u tekstu je rekao sve. Mislim da je ovo samo početak nečeg još većeg u našoj kombinaciji, a što tek slijedi. Ruki je besmrtan kao autor i iza njega će ostati najveća djela i trajati još dugo dugo nakon mene i mnogih drugih poslije mene.

Po kojem ste kriteriju birali skladbe za album?

- Po kardio kriteriju. Da bih pjesme izvodio nakon što ih snimim, moraju se dobro urezati u srce. Ionako imam dovoljno hitova i koncerata. Sada više ne snimam pjesme koje me ne osvoje u potpunosti i ne želim matematičke proračune što je po nečijem mišljenju hit, mega hit ili velika pjesma. Dovoljno je da me osvoji. Takve pjesme snimam, a gdje će one na kraju završiti ne razmišljam. Samo pjevam i osjećam otvorena srca jer ionako očito imam i takvu publiku.

Tko je imao čast prvi poslušati vaš novi album?

- Neka to ostanu moje slatke tajne zanata. Imam svoje razloge za to.

Koja pjesma je vaš ‘pritajeni’ favorit na ovom albumu?

- Kao što rekoh, ne razmišljam matematički. Svaka je bila favorit prije nego što sam ih snimio jer inače ih ne bih ni snimao.

Koliko ste vremena radili dok niste bili zadovoljni svim pjesmama na ovom albumu?

- Jako dugo i album je gotovo već bio potpuno gotov, kad sam odlučio sve preokrenuti naopačke i počeli snimati i producirati ispočetka. Kao što sam spomenuo, u posljednje vrijeme uveli smo više analogije, a maknuli digitaliju i semplove, pa smo i materijal koji smo ranije snimili morali prearanžirati.

Kako je konkretno izgledao vaš radni proces vezan uz album?

- To su male tajne majstora kuhinje. Kada donesem neku odluku, onda je podijelim s ostalima. Onda se neki slože s time ili ne, ali na kraju se moraju složiti s time. To u zezanciji zovem: Tonyjeva demokracija!

Premda se zbog vaše velike koncertne aktivnosti to tako ne čini, činjenica je da je ‘Kao u snu’ označilo kraj šest godina duge diskografske pauze. Je li to po vama mala ili velika stanka?

- Taman je. Mnogo se toga događalo u mojem životu u tom razdoblju. Osim stalnih nastupa odlučio sam da ću ‘izlaziti’ singl po singl jer stvarno nije bilo potrebe raditi drugačije. No, eto, sada je stigao trenutak da stavimo sve karte na stol pa izlazimo s albumom.

Na dan prodaje albuma na zagrebačkom Trgu bana Jelačića održat ćete besplatni koncert. Tko će vas sve pratiti na ovom nastupu?

- S ponosom mogu najaviti da će mi na pozornici, osim mojeg benda, veliku glazbenu podršku dati moj novoformirani gudački orkestar u kojem sviraju samo žene i zove se TonyC Orkestar te, naravno, gosti koncerta, kao i specijalni gost Elvis Stanić, koji će nam se priključiti na koncertu na Ljetnoj pozornici u Opatiji ovoga ljeta, točnije 27. srpnja.

Uz vas će u Zagrebu nastupiti Jure Brkljača, David Temelkov i Marko Kutlić, kojima tako dajete podršku u njihovoj karijeri. Tko je bio ‘vaš Tony’ na vašim glazbenim počecima, tko je vama davao podršku?

- Oliver, Radojka i ostali, ovisno o situaciji i prilici. Od starijih kolega naučio sam mnogo toga, ali i ono najljepše, pomagati mlađima. Tako ja sada nastavljam tim putevima jer to itekako ima smisla.

Otkrili ste već da će vam se na sceni pridružiti i vaš otac, čuveni glazbenik Mirko Cetinski. Koju ćete pjesmu vas dvojica skupa otpjevati?

- Tata će mi se pridružiti na koncertima u Sava Centru u Beogradu 26. i 27. travnja. Pjevat ćemo pjesmu ‘Caruso’.

Je li točno da gospodin Mirko uoči vašeg zajedničkog nastupa ima malu tremu?

- Ima malu tremu, kaže. Ali ne brinem se ja za njega, on je stari lav. Rekao sam mu, vidjet ćeš kad izađeš na pozornicu i kad te, što se kaže, adrenalin opere, da ćeš sve moći.

Imate li vi tremu uoči velikog zagrebačkog koncerta?

- Imam veliko poštovanje prema publici i nije mi svejedno, ali ne mislim da je to klasična trema. Kao glazbenik, ali i kao čovjek, uvijek težite biti bolji. To nam je pokretač, da svih ovih godina radimo na sebi, da unapređujemo sebe.

Imate li, poput velikih svjetskih zvijezda, set-listu zahtjeva u povodu koncerta?

- Nemam nikakve posebne prohtjeve i ne dramatiziram. Svaki koncert trebao bi biti praznik za mene i publiku, pa tako i za organizatore, i nema smisla od toga raditi ceremonije. Samo neka je dovoljno obične vode na bini i iza bine.

Mnogi glazbenici uoči koncerata odlaze u svojevrsnu izolaciju ne bi li se što bolje pripremili za nastup. Što vi činite po tom pitanju?

- Koncentriram se, ali ne dramatiziram kao što nikad ni ne mistificiram cijeli taj naš poziv. Ipak smo mi tu samo da se dobro zabavimo i da barem nakratko zaboravimo na svakodnevicu i na politička neostvarena obećanja.

Izlaskom albuma ‘Kao u snu’ i zagrebačkim koncertom obilježit ćete dvadeset i sedam godina karijere. Kada biste svoju karijeru opisivali nekim stihovima, koja bi to pjesma bila?

- Nemam pojma, stvarno. Teško mi je i nezahvalno izvući jednu pjesmu, jedan stih, s obzirom na to da me svaka asocira na nešto, neko sjećanje ili događaj, a kojih je bilo jako puno.

Što vam je danas najveći izazov u glazbi i u životu?

- Preživjeti i ostati neokrznut, privatno i poslovno, najveći je izazov. I, naravno, ostati na zemlji i potpuno svoj.

Oni koji vas poznaju kažu kako ste sa suprugom Dubravkom napokon pronašli mir, podršku i ljubav, odnosno sve ono što ste godinama tražili. Kako biste vi opisali vaš odnos i slažete li se s time da je muškarac ‘potpun’ tek kada je i emotivno sretan i zadovoljan?

- Naravno. Slažem se. Pa to vide i oni koji me ne poznaju.

Damjan Tadić / CROPIX

Otkako ste se preselili u Istru ne krijete da uživate u svakom danu. Kako izgleda vaš prosječni dan?

- Uživamo i živimo kako znamo i možemo. Baš kao i ostali u našem okruženju.

Nedavno ste na društvenim mrežama podijelili svoju zadaćnicu iz osnovne škole u kojoj ste napisali kako kad odrastete želite biti pjevač poput svojeg tate, mnogo putovati, imati lijepu ženu i mnogo prijatelja. Jesu li vam se sve te želje ostvarile?

- Jesu, na čemu sam životu iznimno zahvalan. Jedino što tada nisam znao da nije prirodno imati mnogo prijatelja, nego, eto, možemo imati puno poznanika, a pravih prijatelja ima, ali u manjim količinama. Što je i prirodno.

Što vam je tijekom proteklih dvadeset i sedam godina, koliko traje vaša glazbena karijera, bilo najljepše, a što najteže?

- Duga je to priča, ali tko zna, možda je jednom netko napiše ili snimi pa ćete imati što čitati i gledati ma tu temu. To je jako opširna tema.

Kada se osvrnete unatrag, što biste, vezano uz svoju karijeru, promijenili da možete?

- Ne bih ništa mijenjao jer to onda ne bih bio ja na kraju, ali svakako, da se mogu vratiti, malo bih više pazio na sebe i na ljude oko sebe.

Uz neosporno dobar glas, što mislite koji je vaš najveći adut svih ovih godina?

- Duga plava kosa, visina, besprijekorna figura, bijeli zubi i čaroban osmijeh (smijeh)... Najdraže mi je i najvažnije što je publika svih ovih godina zavoljela mene, kakvog jesam, bez uljepšavanja i nekakvih maski.

Je li, po vašem sudu, bilo teže probiti se na scenu ili toliko godina opstati u samom vrhu?

- Najbolje je biti pri vrhu jer na vrhu si prečesto na udaru jakih vjetrova različitih smjerova i klanova. Mnogo je teže opstati nego postati. Pogotovo danas.

Kada biste mogli, što biste poručili mladom glazbeniku Tonyju Cetinskom koji s dugom kovrčavom kosom stiže u Zagreb kako bi svoju glazbu podijelio sa svijetom?

- Radi sve, ali ne moraš odlaziti iz svoje Istre, kad ćeš se ionako jednom vratiti i shvatiti koliko si toga propustio.