Mnogi su gledatelji za vrijeme finala Hrvatskog nogometnog kupa primijetili novo televizijsko lice. Riječ je o HNTV-ovoj voditeljici Valentini Miletić koja je ubrzo zaintrigirala gledatelje svojom profesionalnošću. Valentina već neko vrijeme radi kao voditeljica na radiju, a u Zagreb je došla iz Splita prije samo pola godine.
Voditeljica Hrvatske nogometne televizije oduvijek je željela raditi u sportskoj redakciji i s tom se idejom i upisala na fakultet novinarstva, a uz angažman na televiziji radi i na radiju Enter Zagreb.
Voli jako svoj posao, perfekcionist je, ulože puno vremena u pripremu jer smatra da je to najbitniji dio i trudi se maksimalno da uvijek sve ispadne što je moguće bolje i zbog sebe i zbog ljudi koji su joj tu priliku dali.
Voditeljica ste na radio Enteru, novo ste lice na HNTV-u, a vodili ste i emisiju Prva liga na Areni Sport. Kako je do toga došlo?
- Na radiju sam relativno dugo, zagazila sam u četvrtu godinu, a s televizijom se sve na nekoj ozbiljnijoj razini počelo događati prije nekih pola godine, kad sam došla na HNTV. Pratila sam cijeli taj drugi dio sezone HNL-a i tamo stjecala nekakvo iskustvo. Igrom slučaja ili, da preciziram, igrom korone, otvorila se prilika da odradim prvo live javljanje baš na polufinalu kupa, a s obzirom na to da je to dobro prošlo, radila sam i sljedeće pa onda i samo finale, međutim, ovo s emisijom me svejedno poprilično iznenadilo. Zvali su me, pitali želim li i tu nije bilo nikakve dileme jer je to bila nekakva moja želja od malih nogu.
Kako se snalazite u ulozi voditeljice i imate li tremu pred kamerama jer radio je ipak drukčiji od televizije?
- Imam uvijek tremu prije nego što sve počne, dok se pripremam i prije te uvodne riječi, a poslije je to nekakav adrenalin. Tu si, sve ide live i koliko se god trudio sve isplanirati unaprijed, a ja se stvarno trudim jer sam veliki perfekcionist i volim imati sve posloženo, uvijek se dogodi nešto neplanirano, ali to i je čar takvog programa. I da, u pravu ste, radio i TV su dva potpuno drugačija medija. Iskustvo koje nosim s radija mi je sigurno pomoglo, ali imam ja pred sobom još puno utakmica, truda, rada i prakse dok i taj televizijski dio ne postane rutina. Trudim se znati sve što trebam znati i baratati dobro informacijama, brojkama, imenima, statistikama i to mi je zapravo i jedini recept za rješavanje treme. Morate imati samopouzdanja da biste dobro radili takav posao i da vas ne pojede trema, a to dolazi s ovim prije spomenutim.
Što je presudilo da baš odaberete sportsko novinarstvo kao fokus svoje karijere?
- Već kad sam upisivala faks, upisivala sam ga s namjerom da jednom to bude ono što ću raditi jer mislim da nema ljepšeg područja novinarstva od toga, barem ga za mene koja sport obožavam nema. To nosi jednu vrstu emocije, u nekim trenucima i kolektivne euforije, sreće, nekad i tuge. Svega tu bude, a ti si taj koji je dio cijele te priče i koji ima priliku to prenijeti drugima. Uvijek mi je bila želja sportska redakcija jer volim sport, bavila sam se dugo sportom i to je način života, čiste emocije, nije to posao koji radite od 9 do 17 i jedva čekate da pobjegnete doma.
Koje sportove u privatno vrijeme pratite i imate li neki sport koji posebno volite?
- Volim pogledati praktički sve sportove, posebno kad su naši sportaši u pitanju i neka velika natjecanja, ali najviše naravno pratim i volim nogomet, ne kaže se bez veze da je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Kod nas se doma uvijek gledao nogomet i bila je najnormalnija stvar da me tata vikendom vodi sa sobom na neku utakmicu, tako da sam jako rano zavoljela cijelu tu priču i pompu koje uvijek ima oko sporta. I dan danas stojim iza toga da nema puno stvari koje mogu izazvati takvu emociju kod tolikog broja ljudi kao što to može sport i onda je, naravno, poseban i gušt raditi na sportskim terenima jer imaš tu moć da to preneseš drugima.
Što mislite o stereotipu da je svijet sporta samo za muške?
- Nisam sklona stereotipima ni inače pa ni u ovom slučaju. Sportom se bave i žene, imamo u jednoj maloj Hrvatskoj toliko velikih ženskih sportskih imena da je apsurdno uopće i pričati o tome. Istina je, naravno, da muškarci generalno više prate, ali isto tako imate i veliki broj muškaraca koje sport uopće ne zanima pa ne treba nikad generalizirati. Svijet sporta možda je muški, ali ima žena koje itekako dobro plivaju tim vodama i vani je to najnormalnija moguća stvar. Mislim da u startu treba sa svojim gardom, željom i voljom za učenjem razbiti te predrasude i onda kad ostaviš dojam osobe koje nije tu samo da lijepo izgleda, nego i razumije to o čemu priča, onda te drugačije gledaju i onda postaješ dio ekipe.
Osim novinarstva, što biste još htjeli raditi u životu?
- Ja sam kroz srednju školu i faks radila raznorazne poslove, i to uglavnom ne nešto što se meni sviđalo, ali je bila nekakva životna škola na kojoj su moji inzistirali i zbog koje danas znam cijeniti ovo što imam. S razlogom sam birala novinarstvo, posebno sportsko novinarstvo. To je nešto što volim i nešto u čemu se vidim u budućnosti. Ne razmišljam trenutno ni o čemu drugom.