Veliki intervju i nikad viđene fotografije: ‘Strah me, ali dat ću sve od sebe u te tri minute‘

Samo nemoj sada otići na kvasinu - prvo je što je majka rekla Albini Grčić nakon što je pobijedila na Dori.

- Neću se promijeniti. Mama, ne brini - ležerno joj je odgovorila Albina, a sada, tri mjeseca nakon te večeri, svi koji je poznaju mogu njenoj mami Mariji i ocu Božinku, kojeg cijeli Split zove Kićo, reći da je 22-godišnja glazbena zvijezda održala obećanje. Kad kažemo zvijezda, to doista i mislimo - ova studentica engleskog jezika i književnosti te povijesti na Filozofskom fakultetu u rodnom Splitu to nesumnjivo jest, ali bez antipatičnih hirova kojima su toliko sklone mnoge naše zvijezde i zvjezdice.

Ne i Albina.

Publika ne voli laž

Njezine odlike na prvu je prepoznala i publika, u skladu s izjavom Miše Kovača da kod publike laži ne prolaze. Ne pamtimo kada je zadnji put neki naš izvođač imao ovoliku potporu javnosti uoči nastupa na Eurosongu, na kojem će nastupiti u utorak 18. svibnja u prvom polufinalu i pred očima ‘cijelog svijeta’ boriti se za ulazak u veliku završnicu najgledanijeg zabavnog festivala na svijetu koja će se održati u subotu 22. svibnja u Rotterdamu.

Je li nastup na Eurosongu vaš dosad najvažniji nastup u životu?

- Jest, bez sumnje to je moj najvažniji nastup do sada. Riječ je o glazbenom događaju s produkcijom na razini najvećih svjetskih imena, a i pratim ga već godinama. To donosi i veliko uzbuđenje i definitivno je nešto čemu se jako veselim i što ću zauvijek pamtiti, bez obzira na plasman. Naravno, bilo bi predivno da nastup bude popraćen i dobrim plasmanom, ali zahvalna sam što uopće imam priliku proći kroz cijelo ovo iskustvo.

Koji su vam dosadašnji glazbeni nastupi bili posebno važni?

- Uz Doru i nadolazeći Eurosong, od drugih bitnih nastupa koji su mi najviše ostali u sjećanju za početak bih navela 'X Factor Adria'; to je bilo, ako se ne varam, 2015. godine i tada sam imala jednu malu i kratku audiciju tijekom koje sam nastupala pred zvijezdama. Imala sam čast otpjevati Oliverovu pjesmu ‘Ako izgubim tebe’, a iako nisam nastavila natjecanje, rekla bih da mi je i to bila jedna odskočna daska u karijeri. Također mi je jedan od najdražih nastupa bio školski mjuzikl, ostvaren u suradnji s jednom srednjom školom iz Engleske. Izveli smo ga u HNK u Splitu, to je bio trenutak kad sam se dodatno zaljubila u pjevanje, glazbu, glumu i plesanje. Tu je i ‘The Voice’, koji mi je otvorio toliko vrata i poznanstava i zahvaljujući kojemu sam upoznala mnogo kvalitetnih ljudi. Neizostavan je i nastup na koncertu ‘Trag u beskraju’ održanom u Veloj Luci posvećenom Oliveru Dragojeviću, na kojem sam na poziv Ante Gele sudjelovala uz brojne talentirane kolege.

Imate li tremu pred svoj eurovizijski nastup i kako je se rješavate?

- Čitavo smo vrijeme u fazi priprema, puno radimo i ništa ne prepuštamo slučaju. Pripremamo se u svim aspektima - vokalno, scenski, fizički i psihički. Svjesna sam da će u Rotterdamu biti profesionalci koji, baš poput mene, žive za taj nastup i za tih nekoliko minuta. Trema će biti prisutna, ali nadam se da će to biti još dodatan vjetar u leđa. Najvažnije mi je da pokažem sve što mogu i znam te da se na toj pozornici osjećam kao doma, jer to uistinu i jesam.

Koliko je stresno biti svjestan da u samo tri minute moraš dati najbolje od sebe?

- Priznajem da je malo stresno. Svi mi imamo svoje bolje i lošije dane i nekad nažalost te tri minute ne pokažu realno stanje. To se ne događa samo u glazbi, već u svim poljima života. Ja se nadam da će te tri minute biti moje sretne tri minute u kojima ću dati sve od sebe i pokazati se u najboljem svjetlu. Srećom, u Rotterdamu ćemo se prije samog nastupa imati mogućnosti upoznati se s tim prostorom, pozornicom, produkcijom i ljudima koji će biti tamo. Naravno, nije mi svejedno jer ipak predstavljam svoju zemlju i znam da će među publikom koja će gledati moj nastup biti i moji glazbeni kolege. To nije mali teret, ali nisam u Rotterdam išla s tim pristupom, nego sa zadovoljstvom jer su me ljudi odabrali i jer će me bodriti, što je dodatna motivacija.

Prijateljica iz ‘Voicea’

Kako ste se sve glazbeno pripremali za Eurosong?

- Mjesec i pol dana prije odlazak na Eurosong intenzivno sam se pripremala s vokalnom trenericom Djordjijom Palić, koja mi je igrom slučaja bila vokalna trenerica još i tijekom ‘The Voicea’, tako da smo vrlo bliske. Ona mi je prije svega velika prijateljica i jaka potpora, što mi je najvažnije. Vrhunska je učiteljica i drago mi je da me baš ona pripremala. Ide s nama u Rotterdam, tako da nema straha što se toga tiče. Baš sam na početku priprema u šali rekla timu: molim vas da ne izvodimo ‘Tick-Tock’ prečesto da mi ne dosadi, ali bez obzira na sve dosadašnje izvedbe, pjesma mi nije dosadila.

Čokolada u torbi

Kažu da je poprilično zahtjevno istodobno pjevati i plesati na sceni, a vi ne samo da plešete, nego pjevate i dok vas podižu u zrak. Je li vam to bilo teško svladati?

- Sad kad sam sve to prošla na svojoj koži, mogu reći da nije niti malo lako, pogotovo ako si netko tko je ’bačen u vatru’. Naravno da sam sve to ja sama htjela - kad sam prvi put čula pjesmu, bila sam svjesna da ona zahtijeva koreografiju i sve što s njom ide. Kao dijete sam trenirala ples, ali nisam bila u tolikoj kondiciji i bila sam u nekom grču, nisam bila sigurna hoću li imati stav potreban za to. Brinulo me i to što me ljudi nisu mogli zamisliti u brzoj pjesmi pa sam nekako na samom početku mislila da možda neću moći iznijeti takav nastup. Uspjela sam zahvaljujući mojoj koreografkinji Heleni Janušević, koja je vjerovala u mene i bila uporna sa mnom. Zahvaljujući njoj, nekako je sve išlo glatko. Kad su krenule pripreme za Euroviziju, krenuli smo s još intenzivnijim tempom vježbe. Naravno da treba i iskustvo da to postane automatizam, ali za mene je sve ovo nekako novo i velika mi je želja da jednog dana budem izvođačica koji spaja ples, pjevanje i glumu.

Koliko ste plesnih proba odradili u posljednjih mjesec dana?

- Protekli mjesec je za mene bio fizički zahtjevan, bila sam i u Splitu neko vrijeme i odlazila na treninge kako bih održala kondiciju, u Zagrebu sam intenzivno radila na plesanju i vokalu. Imali smo stvarno puno proba, ali to sam i sama željela jer je ovo prilika za koju ne znam pruža li se više od jednom u životu, zato smo ozbiljno pristupili tome. Svi živimo za taj trenutak da publika osjeti koliko smo radili za to.

Koliko ste dnevnih odjevnih kombinacija ponijeli u Rotterdam?

- S obzirom na situaciju s koronom i uvjete održavanja Eurosonga, vjerujem da će biti manje pojavljivanja, intervjua i konferencija pa samim time vjerojatno i manje odjevnih kombinacija, ali ni to nismo prepustiti slučaju. Stefan je tu s nama, pobrinuo se za odjeću i mogu reći da ćemo biti kreativni sa svim odjevnim kombinacijama. To će nam biti prilika i da još više uživamo jer zbog već spomenute situacije s koronom baš i nemamo često priliku srediti se za posebne prilike i izlaske.

Čega sve osim odjeće ima u vašoj eurovizijskim prtljazi?

- Osim odjeće prikrala se tu pokoja čokoladica i nešto hrvatskih proizvoda.

Jeste li već prije Eurosonga bili u Rotterdamu?

- Nisam, ni u Rotterdamu, ni u Nizozemskoj. Čula sam da je jako lijepa zemlja i da je Rotterdam divan grad. Nisam sigurna koliko ćemo stići razgledavati, ali možda uspijemo nešto fotografirati i posjetiti koju znamenitost. Mislim da je i sama činjenica da možemo otići u Rotterdam u ovim vremenima pandemije sasvim dovoljna.

Zbog korone sve delegacije uoči dolaska u Nizozemsku morale su biti par dana u karanteni. Kako ste provodili te dane?

- Budući da u Rotterdam dolazim nakon dugog perioda u kojem mi je tempo bio jako dinamičan, nije mi škodilo par dana karantene. Iskoristila sam ih da se malo smirim, opustim... Nisam se bunila, mislim da je to idealno

Jeste li preslušali sve eurovizijske skladbe i kako vam se kao glazbenici čini što će prevladavati na ovom Eurosongu?

- Ne znam je li do toga što sam sudionica pa me sve više zanima, ali jako sam upućena i sve pratim. Ne stvara mi to pritisak, baš mi je gušt jer ima puno pjesama, izvođača... Sve je različito i mislim da svatko od publike može pronaći nešto što mu se sviđa. Jako se veselim, pjesme su super i nemam izričitog favorita. Rekla bih da ove godine prevladavaju pamtljive pop-pjesme. Ne znam koliko to nama ide u prilog s obzirom na to da je i ‘Tick-Tock’ plesna pop-pjesma, ali mislim da smo uspjeli biti zamijećeni, što je super. Smatram da sve ovisi o nastupu, o trenutku prijenosa energije i emocije. Radujem se nastupima drugih sudionika i svemu što su pripremili.

‘Marija Magdalena’

Neki glazbenici Eurosong posljednjih godina nazivaju cirkusom u kojem pjesma možda i nije primarno važna. Što vi mislite o tome?

- Mislim da je ‘cirkus’ malo pregruba riječ. Složila bih se da se koncept Eurosonga promijenio u odnosu na prijašnje godine. Sjećam se kako su nekad najzapaženiji bili pjevači s velikim rasponom vokala, upečatljivom bojom glasa i emotivnom pjesmom. To je tada i za mene bio najveći pojam, a sad se možda veliki dio sveo i na vizualni dio. Ne bih rekla da može pobijediti pjesma koja većini ljudi ne paše i nije im atraktivna, ali se može dogoditi da taj vizualni element bude velika prednost, pa možda s te strane ljudi komentiraju Eurosong kao cirkus. Ali ja se ne bih složila da je to tako. Mislim da je to događaj koji može ponuditi mnogo kvalitetnih pjesama; od teksta, produkcije do samih izvođača.

Koliko ste u prošlosti pratili Eurosong?

- Od malih nogu pratim Eurosong, a najzanimljiviji dio mi je oduvijek bilo glasanje i dijeljenje bodova, kada bih ostajala budna do kasno u noć i čekala rezultate. Nisam očekivala da će i mene to jednog dana čekati. Inače, najdraža pobjednička eurovizijska pjesma mi je ‘Euphoria’ koju izvodi Loreen, a što se tiče hrvatskih predstavnika, tu mi je teže odlučiti. Možda mi je u srcu najviše ostala ‘Lako je sve’, mislim da je to prekrasna balada. No naša najupečatljivija pjesma bila mi je ‘Marija Magdalena’, mislim da ta pjesma ima sve kvalitete za pobjedu na Eurosongu.

Od Dore je prošlo tri mjeseca. Kako ste ih proveli?

- Period nakon same pobjede bio je poprilično buran, nisam očekivala da će mediji biti toliko zainteresirani za mene. Za nekog tko je tek krenuo tim vodama, mislim da sam se dobro snašla. Kad se situacija primirila i kad sam se vratila u Split osjetila sam naknadnu napetost, ali bila sam okružena obitelji, dečkom i prijateljima pa sam se lijepo odmorila i napunila baterije. Uživala sam u porukama podrške i reakcijama fanova Eurosonga, to je bio jedan jako lijep period bez obzira na tempo.

Gdje ste odsjedali prilikom boravka u Zagrebu?

- Super je okolnost što u Zagrebu živi moj brat Marko i njegova obitelj, guštam provoditi vrijeme s njima pa se i u Zagrebu osjećam kao da sam doma. Neko vrijeme sam mislila da ću moći živjeti u Zagrebu, ali sada svaki put kad ulovim priliku trčim u Split. Iskreno, sad kad sam poslovno vezana za Zagreb, ne mogu zamisliti da u njemu živim (smijeh).

Koliko vaš studij pati u posljednje vrijeme zbog glazbenih obaveza i kada i kako ćete nadoknaditi sve propušteno?

- S obzirom na to da je ‘The Voice’ bio za vrijeme ispitnih rokova, to je bila treća godina preddiplomskog i vrijeme kad sam pisala završni rad, ipak sam u konačnici uspjela sve predati tijekom ljeta i jeseni, pa vjerujem da će tako biti i sad. Profesori su vrlo susretljivi, kolege mi također pomažu i prenose obavijesti. Trudim se predavati seminare i prisustvovati predavanjima koliko mogu, budući da je sve online. Nadam se da ću na ljeto nadoknaditi propušteno i završiti četvrtu godinu, nakon koje mi je ostala još samo jedna pa to ne bih odgađala. Volim sve obaveze odraditi u roku i nadam se da ću uspjeti.

Kako se trebala zvati

Studirate povijest i engleski jezik. Možete li se zamisliti da radite u struci ili je glazba kod vas već definitivno prevladala?

- Nikako ne bih isključila mogućnost da jednog dana radim u struci i predajem u školi, zašto ne? Volim ono što studiram i mogu se zamisliti u tom zanimanju. Naravno, bilo bi lijepo da mogu živjeti od glazbe jer je to moj poziv, ali nikad se ne zna. Puno je tu faktora koji ovise o sreći i kako će se što poklopiti.

Po čemu ste tipična Splićanka?

- Mislim da je u meni tipično splitski to što sam tvrdoglava, ali ne uvijek. Mogu napraviti kompromis. Volim dobru hranu, znam prepoznati što je domaće i što nije jer se cijeli život hranim na domaćoj hrani, a volim i dobru glazbu. Sve naše fešte prolaze uz dobru hranu i glazbu pa je i to najtipičnije splitsko u meni.

Koja je prva uspomena iz djetinjstva koju pamtite?

- Ne mogu reći koja je prva uspomena koje se sjećam, ali znam da sam imala jedno jako lijepo, bezbrižno djetinjstvo i zahvalna sam roditeljima na tome. Uvijek sam sudjelovala u svim manifestacijama, išla na razne školske aktivnosti, trenirala plivanje, taekwondo, ples, pjevanje... Najdraže uspomene su mi ljeta provedena na selu kod bake na selu...

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo: u kojem kvartu ste rasli?

- Otkad znam za sebe živimo na Gripama. To je prilično miran kvart, mislim da je položaj idealan zbog blizine rive i mora, super je okruženje za odrastanje. Moja osnovna škola je isto bila odlična, a kao klinci oko nje smo se najčešće igrali graničara. To mi je bila najdraža igra i stvarno sam bila dobra u tome. Uvijek smo našli neke zanimacije, imala sam jako zanimljivo djetinjstvo i drago mi je da tada još nismo ‘visili’ po mobitelima i društvenim mrežama.

O kojem ste zanimanju maštali kao djevojčica?

- Kao dijete zamišljala sam kako radim u školi. Budući da je moja mama jedno vrijeme željela biti učiteljica, imala je neke stare dnevnike, tako bih i ja, kad bih trebala učiti, zapisala imena svih kolega iz razreda u dnevnike i predavala sama sebi i razredu. Zapisivala sam ocjene, nekakve opaske i bilješke, to mi je bio veliki gušt.

Oko čega ste se kao klinka najčešće prepirali s bratom?

- Moj je brat jako rano otišao iz Splita jer je igrao nogomet. Imao je tada 16 godina, tako da se ne sjećam nekih velikih svađa. Imamo oduvijek jako dobar odnos, nikad se nismo previše svađali.

Po kome ste dobili ime?

- Po pokojnom djedu koji se zvao Albin. Koliko znam, trebala sam se zvati Lara, ali roditelji su promijenili odluku. Sjećam se da sam kao tinejdžerica bila ljuta što me nisu tako nazvali, ali sad sa svoje 22 godine cijenim svoje ime i mislim da me poprilično ističe u glazbenom svijetu.

Ljubav prema glazbi naslijedili ste od tate koji je u mladosti također pjevao. Je li imao neki svoj bend? Jeste li ga ikad imali prilike čuti na nekom nastupu?

- Tako je, tata je glazbeno talentiran, ali nikad se nije glazbeno školovao niti je bio u nekom bendu. Njegova braća imala su jako dugo klapu koja se zvala Decima, tata nikad nije bio njen aktivan član, ali bi oni zajedno na svim zajedničkim feštama pjevali klapske i tradicionalne dalmatinske pjesme. Uvijek mi je bio gušt slušati ih.

Vaša velika navijačica, baka Anđelka, kaže da je krasno pjevao i vaš pokojni djed. Koje pjesme su bile na njegovom repertoaru?

- Znate kakve su bake! (smijeh) Čula sam djeda par puta, ali to nije bilo tipično pjevanje već gange i rere, kako se kaže kod nas, na koje bi zapjevao sa svojim prijateljima. Vjerojatno je na to mislila.

Prvi nastup

Kada i gdje je bio vaš prvi javni nastup?

- Mislim da je moj prvi javni nastup bio sa šest godina, kad je glazbena udruga Music Talents iz Splita organizirala natjecanje u više faza. Ako se ne varam, osvojila sam prvu nagradu žirija, a izvodila sam dječju pjesmu ‘Njoko’. Roditelji su oduvijek znali da me zanima scena i pjevanje, prepoznali su to na vrijeme. Ni na što me nisu tjerali, sve je to bila moja želja, a oni su mi bili potpora.

Na kakvoj glazbi ste odrastali?

- Kroz svoje djetinjstvo najviše pamtim pjesme legendarnog Olivera Dragojevića i drugih dalmatinskih izvođača kao što su Dalmatino, Zorica Kondža, Gibonni i stari Magazin, nekako su mi njihove pjesme najviše ostale u sjećanju. Kroz osnovnu školu sam se upoznala sa stranim izvođačima poput Taylor Swift i Avril Lavigne.

Imate li formalnu glazbenu naobrazbu?

- Da, završila sam osnovnu glazbenu školu u kojoj sam pohađala i zbor s kojim smo išli na razna natjecanja. Završila sam klavir, nije me klasična glazba tada previše zanimala, ali je sve više cijenim kako odrastam.

Kakvi ste bili kao tinejdžerica?

- Kad govorimo o obiteljskom okruženju, bila sam mezimica, a što se tiče prijatelja, možda su me u tinejdžerskoj dobi malo percipirali kao šeficu, glavnu u društvu i slično jer sam spletom okolnosti bila svestrana. Bila sam uvijek odlikašica. Veliki sam emotivac i u osnovnoj školi sam se često bojala reći svoje mišljenje i bila povučenija. Nisam se baš znala otvoreno zauzeti za sebe, uvijek bih našla način da to napravim, ali nikad izravno. Od tad sam se puno promijenila u tom aspektu; mogu trpjeti do neke granice, nisam svadljiva, puno uvažavam i slušam druge te se trudim sagledati situaciju iz tuđe perspektive. Nekad mogu biti i paničar pa me netko treba smiriti, ali ponosna sam na to što danas jesam i ne bih ništa mijenjala. Mislim da je sve bilo kako je trebalo biti, prije bi me puno dirala tuđa mišljenja, a danas pazim na to da se mijenjam samo ako je zbog osobe koja je toga vrijedna.

Već dvije godine ste u ljubavnoj vezi s Ivanom Ćalušićem kojeg znate od djetinjstva. Kakav je tada, kao klinac, bio?

- Ono čega se sjećam jest da je, dok smo se družili još kao djeca, oduvijek imao smisao za humor. Od samog početka našeg poznanstva mi je ugodno i zabavno u njegovom društvu i mislim kako me time i najviše osvojio.

Nije rijetkost vidjeti vas na tribinama dok on ima utakmicu, ali poznato je i da inače volite pratiti nogomet. Za koga navijate? Kakva ste navijačica: vičete li, ‘tumačite’ li sucima što su trebali uraditi, ili tiho sjedite i grizete nokte?

- Ne bih sad rekla da sam žustra navijačica, jednostavno volim nogomet i sport općenito. Najviše volim pratiti hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ponekad pogledam i Ligu prvaka i 1. HNL i 2. HNL jer moj dečko igra u drugoj. Volim to, pogotovo jer sam kao klinka pratila utakmice i slušala savjete koje je otac davao mojem bratu, nekako sam naučila te osnovne pojmove pa mi bude gušt popratiti. Što se tiče naših klubova, podržavam sve maksimalno jer su to ipak naši klubovi i naši mladi igrači, a od svjetskih najviše volim gledati Liverpool.

Tko će doći?

Kako su Ivan i vaši roditelji komentirali vašu prijavu na ‘The Voice’? Koliko vam je u životu važna njihova podrška? I, hoće li vas netko od vaših pratiti u Rotterdam?

- Ja sam se na ‘The Voice’ prijavila bez ‘dozvole’, odnosno na svoju ruku. Svi su saznali tek kad sam se prijavila. Svi su me podržali, tata je na početku bio malo skeptičan, ali objasnila sam da je to ipak kvalitetan show. Čitavo sam vrijeme od najbližih imala maksimalnu podršku, zajedno smo ušli u taj period bez ikakvih očekivanja i ugodno se iznenadili. U Rotterdamu je zasad dozvoljena publika, ali još nismo sigurno hoće li ići. Naravno, ako bude moguće, doći će me bodriti barem roditelji i Ivan.

Imate predivnu kosu. Koliko dugo je puštate? Kada ste posljednji put bili ošišani na kratko?

- Hvala! Volim svoju kosu, duga je i gusta i mogu se s njom raditi svakakve frizure, ali zahtijeva popriličnu njegu. Srećom, za mene je tu Salon Franić koji brine o tim stvarima. Neko sam vrijeme imala tamnu, smeđu, kosu, ali to stvarno nisam ja. Kao dijete sam uvijek voljela imati dugu kosu, ali nikad nije bila preduga. Nije mi odbojna ideja kratke frizure, ali trenutno se najviše vidim u sadašnjem izdanju.

Posjedujete i zavidnu liniju - kako je održavate? Držite li katkad dijetu, trenirate li...

- Hvala i na ovom komplimentu! Nemam neku posebnu formulu, mislim da je za to najviše zaslužna genetika. Nikad nisam bila neki sladokusac, u posljednje vrijeme radi zdravlja više vodim računa o tome da se hranim što zdravije mogu kako bih uz redovite treninge zadržala kondiciju.

Bakino jelo

Koje vam je najdraže bakino ili mamino jelo?

- Nije jednostavno izdvojiti mamino najdraže jelo, ali istaknula bih rižoto s piletinom i povrćem na crveno, to baš majstorski napravi. Isto je s bakom i njenom kuhinjom, ali najdraže mi je kad napravi zeleni kupus i kuhano crveno meso, pogotovo zato što je domaće.

Kakvi ste vi kao kuharica, koji je vaš specijalitet?

- U posljednjih godinu dana počela sam malo eksperimentirati. Mislim da se trenutno bolje snalazim s desertima, volim spremati kolače i to mi bude gušt, ali snalazim se i s drugim jelima. Nekako najviše volim kuhati sama, da me nitko ne ometa. Kako još uvijek živim s roditeljima, nemam pretjeranu potrebu kuhati sama za sebe, ali kad okolnosti to traže, definitivno se mogu sama snaći. Moji specijalitet je rižoto s kozicama na bijelo, to mi stvarno super ispadne, a od pića uz to nekako najviše volim vodu.

Što vas najbolje opušta nakon stresnog dana?

- Najviše se volim opustiti uz neku dobru komediju, odlazak u kino ili uz jednostavno odmaranje.

Koje kućanske poslove volite, a koji su vam manje dragi?

- Volim čistiti police, brisati prašinu i organizirati ormar, sve te organizacijske stvari su mi super. Nikad mi nije baš bilo drago pranje posuđa, ali naravno, nije mi ništa problem čistiti.

Koju svoju osobinu najviše volite?

- Najviše kod sebe cijenim svoju strpljivost. Mislim da sam jako strpljiva, tolerantna i da imam razumijevanja prema drugima.

Što vas može izbaciti iz takta?

- Znate ono kad vam netko kaže: ‘Ajme, moram ti nešto reći’, pa nakon toga: ‘Ajme, ipak ti ne smijem reći’, pa cijela priča ode u vjetar. Naravno, ovisi o kontekstu, ali to mi je prvo palo na pamet.

Eurosong je idealna prilika da vas svi zamijete. Razmišljate li o inozemnoj karijeri?

- Ne bih rekla da sam se uhvatila jako za tu mogućnost da bude nekakva inozemna karijera, ali mislim da je moguće, zašto ne? Ako se nekakva prilika pruži, super! Idem korak po korak, sanjam na veliko, ali sam realna. Sve što se trenutno događa za mene je odličan znak i nadam se najboljem.

Autobusom

Koliko mladoj glazbenici na samom startu profesionalne karijere znači to što iza nje stoji Universal?

- Na temelju iskustva mogu reći da to znači jako puno. Ne zato što je Universal veliko svjetsko ime, jer moglo je biti tako pa da se u praksi pokaže drugačije. Ali nije. Ja sam više nego zadovoljna, ne samo zato što su me zamijetili i prepoznali moj potencijal kao izvođača, već zato što sam prije svega dobila nove prijatelje. Od samog su početka naše suradnje toliko strpljivi, uvažavaju svako moje mišljenje, uvijek se trude pronaći zajedničko rješenje, uz mene su u svakom trenutku i presretna sam što su mi se dogodila takva poznanstva i što mi je ‘The Voice’ donio suradnju s njima.

Slava vam nije pomutila glavu: na Doru ste u veljači putovali busom. Čime ste uoči odlaska u Rotterdam putovali u Zagreb?

- Nije se puno toga promijenilo. Pitajte me nakon Eurosonga pa možda onda dođem iz Splita u Zagreb autom ili avionom, ali ovaj je put isto bio autobus!