Željka Veverec: ‘Tri godine sam radila na solo karijeri. Sve uz pomoć životnog partnera‘

Nakon niza godina pjevačica Mangroovea Željka Veverec odlučila se i na samostalni izlazak na scenu pod umjetničkim imenom Je Veux, a krajem studenoga izdala je i svoj prvi samostalni album "I Glow".

Kako je došlo do vašeg solo projekta?

- Zapravo paralelno s Mangrooveom ja sam imala svoj trio ili kvartet - glazbenike prijatelje s kojima sam svirala obrade stranih, ali i vlastitih stvari i jako lijepo surađivala. Rekla bih da je to bila jedna muzička igraonica u kojoj smo bili malo više opušteni i isprobavali stvari koje inače nismo radili u Mangrooveu.

Ja sam, naravno, radila i za Mangroove, ali uvijek postoje neke stvari koje se ne uklapaju ili koje želite istražiti pa tako krenete u stvaranje nečega novog. Klavijaturist Toni Starešinić, moj glazbeni i životni partner, imao je već Chui i zapravo me poticao da i ja istražim i pokažem još jedan dio sebe i kao autorica i kao pjevačica izvan Mangroovea.

Zašto ste odabrali ime Je Veux? Što ono predstavlja?

- Ime je znak pa je to onda uvijek nekako osjetljivo. Htjela sam nešto što će biti zvučno s jedne strane, upečatljivo, ali s druge strane da sadržava moje ime i da ima poveznicu s tom stvarnom osobom. Tako sam u nekim razmišljanjima došla do toga da ja jesam Ž. V. jer to su moji inicijali, a opet kad se to izgovori na francuskom znači 'želim', što je opet značenje mog imena. I tako je došlo do Je Veux, a računala sam na to da ljudima neće biti tako nepoznato jer je Zaz zaista proslavila tu francusku sintagmu, svi su jedno vrijeme pjevali Je Veux pa mi se činilo da je to zgodna poveznica između značenja i izgovora.

Koliko ste zadovoljni reakcijama na vaš debi album?

- Nije puno prošlo od izlaska albuma, ali za sada sam jako zahvalna i sretna kako su ljudi reagirali. Recenzije su jako lijepe, pohvalne, ali i sami dojmovi publike stvarno obećavaju da će album možda, bez obzira na ovu situaciju, zaživjeti, a to je ono najvažnije, i bilo bi lijepo da pjesme dobiju život među publikom.

Neja Markičević/Cropix

Kad smo već kod žanra, kako biste definirali svoj album?

- Rekla bih da se radi o elektro soul popu, naravno ništa nije tako čvrsto određeno, a najmanje žanrovi u glazbi, tako da ima tu i utjecaja funka, bluesa, hip hopa. Ja ga ne definiram, on je takav kakav je i svatko će nešto naći u njemu što ja uopće ne čujem, ali to je glazbeni dnevnik jedne ljubiteljice upravo ovih žanrova koje sam nabrojala.

Album ste pripremali tri godine, no zapravo je nastajao puno dulje jer je prva pjesma na albumu ujedno i vaš prvijenac koji ste napisali, "The First Song", iz 1998. Tada vam je bilo nekih 18, 19 godina...

- Pa ideja za solo album 'kuhala se dugo', nekih tri, četiri godine, kada je i krenula prva ideja da bi svoje stvari trebala prezentirati u nekom solo projektu. Same pjesme nastaju u relativno kratkom roku od godine dana, a da bi se sve to pripremilo i dogodilo potrebna je, naravno, podrška i da tako kažem cijela jedna infrastruktura ljudi. Što se tiče pjesme 'The First Song', nisam uopće pomišljala da bi ona ikada mogla biti na nekom mom albumu, ona je jedan fosilni primjerak moje glazbene evolucije i uvijek je stajala kao neka pjesmica koju ja, eto, sebi pjevušim na gitari i sjećam se kako je sve to krenulo.

Tako je već cijeli album bio gotov, a ja sam nekako tražila početak te priče, onda mi se sasvim jasno ukazalo da bi to trebala biti baš ta pjesma koja je, eto, nastala tada jednom davno u nekoj sobici i koja dobro prikazuje kako iz tri žice kreće moje glazbeno putovanje. Super se uklopio i Toni koji onda upliće svoj klavir tu i otvaraju se svjetovi. Sama ta stvar zapravo je bila neka terapija za usamljenost - kao i većina nekih tinejdžerskih godina u kojima se borimo sa sobom ili stvarima oko sebe i onda je moj način bio da se nekako obratim tom okrutnom svijetu kroz svoju pjesmu. Mislim da je to taj poriv koji ostaje do danas.

'I Glow' ima devet pjesama. Jeste li svima autorica?

- Jesam, iako naravno to ne umanjuje doprinos Tonija Starešinića koji je jednako zaslužan da stvari zvuče baš onako kako zvuče uz moje dečke Đuru Dobranića na bubnjevima i Igora Dorotića na trubi. Kao autorici i pjevačici inspiracija mi je sve - ili bolje rečeno krenem od sebe, od svog osobnog svijeta, ali na kraju se uvijek sve poveže s cijelim svemirom.

Pokažete li odmah svom suprugu, glazbeniku Toniju Starešiniću što ste stvorili, već onaj početni draft ili kad ste u finalu nove pjesme? Kako izgleda vaš glazbenički suživot?

- Toni je na svoju sreću ili nesreću žrtva svih mojih pokušaja i promašaja. On ne samo da sluša sve moje stvari od početka, ja ga redovito i mučim s njima, a onda, naravno, i sudjeluje u cijelom tom procesu. Nema finala bez Tonija, iako neke pjesme već na moje prvo pjevanje prilično jasno zvuče i zna se gdje bi mogle završiti, ali on je važna karika - volim reći i harmonija mojoj melodiji. Sad već imamo puno iskustva i glazbenog i životnog partnerstva i mislim da smo se dobro uhodali, što ne znači da sve uvijek ide glatko.

Naravno da se nekad ne slažemo, ali slušamo jedan drugog i dopuštamo si da i jedan i drugi ponekad budemo u krivu ili u pravu. Toni je više usredotočen na instrumentalni dio, osobito sada u Je Veux kakav će biti bas i hoćemo li staviti onaj bubanj ili ovaj, a ja se stalno borim za pjesmu i na kraju, ako smo oboje zadovoljni, super. Iskreno, što smo dulje skupa zapravo funkcioniramo sve bolje i sve više uviđamo koliko je to zapravo zahvalno.

Prije bi nas ljudi gotovo plašili s tim frazama 'jao, zajedno radite i živite, to je loše', a danas mi se nekako čini da ne bih više mogla uopće živjeti s osobom s kojom ne mogu raditi ono što najviše volim, a to je glazba.