Jedna od naših najuspješnijih, ali i najnagrađivanijih glumica Zrinka Cvitešić svakom novom ulogom dodatno pokazuje svoju izvrsnost i baš u svakoj se daje dokraja. Upravo zato ove se godine našla u utrci za Zlatni Studio za najbolju glumicu i u kazalištu i na filmu. Čega se god primi, Zrinka na neki način i pozlati, pa je već za prvi angažman na najboljoj svjetskoj kazališnoj sceni, londonskom West Endu, primila prestižnu nagradu Olivier, svojevrsni kazališni Oscar.
Glasajte za favorite u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Trenutno živi na nekoliko adresa, od kojih joj je najmilija ona na Braču, gdje je prije nekoliko godina kupila maslinik te za svoje ulje također dobila brojna priznanja. Ali, ova se glumica ionako ne zadovoljava osrednjošću, a s istim entuzijazmom kreće u svaki novi projekt i svaku novu ulogu. A što joj najviše znači u životu, na koje je role najponosnija, što je u karijeri naučila i što priželjkuje u budućnosti iskreno je ispričala za Studio.
* Za Zlatni Studio nominirani ste za najbolju glumicu i u kategoriji filma i kazališta, što je prvi put otkad se nagrada dodjeljuje. Kakav je osjećaj naći se u biranom društvu svojih kolega, posebno nakon dvije tako upečatljive uloge?
- Kako mi je jedan nedobronamjeran čovjek na Instagramu obznanio, nakon što sam napravila post upravo iz ove vaše tvrdnje, čini se da pitanje ima grešku. Naime izgleda da ovo nije prvi put. Što mi je drago, prije svega jer se i prije radilo o glumici, ne o glumcu, koliko sam upućena.
* Smatrate li da i dalje postoji nerazmjer između muških i ženskih uloga?
- Ženskih je uloga toliko manje u odnosu na muške, u ovoj našoj hrvatskoj kulturi kazališta i filma. Bio je to slučaj i vani u svijetu, ali on se drastično promijenio u posljednjih 20-ak godina. Pa već sama činjenica da se glumica nađe istovremeno nominirana u kazalištu i filmu znači da je te godine eto bilo uloga koje su mogle konkurirati u obje kategorije. Što se tiče pak filma, znači da su se snimali! Što je u Hrvatskoj sve više ravno čudu.
* U slučaju Zlatnog Studija pobjednike bira upravo publika, no za ove dvije uloge već ste ovjenčani priznanjima stručnjaka?
- Ove moje dvije uloge, Jele u predstavi ‘Ekvinocijo‘ u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara i Biserka Petrović u filmu ‘Dražen‘, dobile su već potvrdu kvalitete od nekih drugih žirija u kojima su sjedili moji kolege. Ove nominacije sada samo potvrđuju da prijašnje nagrade nisu bile slučajnost. Prepoznavanje rada od struke ima veliku vrijednost u životu umjetnika. A što se tiče publike, ja sam nagradu već dobila i za jednu i za drugu ulogu, i to najveću: prošlo ljeto stojeći pljesak na svih pet predstava u Dubrovniku, i evo već tri tjedna reakcije ljudi na film ‘Dražen‘. To što se toliko ljudi vratilo u kino na hrvatski film, to je najveća nagrada koju smo mogli zamisliti.
* Kako vi gledate na ulogu Jele i Biserke Petrović?
- Prije svega sam i jednoj i drugoj zahvalna što su me pronašle, baš tad kad jesu. Za glumca postoji uvijek idealno vrijeme za određene uloge. Jele je, to sad mogu reći, jedna od sigurno tri najveće i najljepše ženske uloge u hrvatskoj književnosti. I pitanje je bih li za nju bila spremna pa i prošle godine. Toliko živo pisana da se čini da je, kao i Biserka, stvarna osoba. Biserka je žena koju je i čast i velika odgovornost igrati. Igrati stvarnu osobu zahtijeva i potpuno drugačiji pristup i pripremu. Ono što je objema zajedničko jest ta neopisiva borba protiv loših scenarija koje ti život donese.
Čitatelji mogu glasati jednom dnevno, dok će pretplatnici premium sadržaja Jutarnjeg lista moći glasati više puta unutar 24 sata. Postanite i vi pretplatnici premium sadržaja klikom OVDJE
I nemjerljiva ljubav prema djetetu. Sve ostalo je različito. Kod jedne siromaštvo, introvertiranost, svjesno odricanje vlastitog života i na kraju odlazak u smrt, kod druge sretna obitelj, podrška i ljubav supruga, najveća tragedija i odluka da će iz nje izaći kao pobjednik, a pobjedu pronaći u gradnji sjećanja na izgubljenog sina i svakodnevnoj misiji da nikad ne bude zaboravljen. I jedna i druga uloga imale su veliki slojeviti luk koji je trebalo izgraditi i zahtijevale hrabrost da se u njih uđe. I sretna sam da sam je imala.
* Čula sam kako vam je uloga Jele bila posebno zahtjevna, pa i da ste redatelju Dolenčiću govorili kako možda nije za vas. Isto tako, za ulogu majke Dražena Petrovića odabrala vas je upravo sama Biserka. Kako birate uloge i jeste li zbog ijednog izbora požalili?
- Nešto s čime sam, mislim, rođena jest to ‘uvijek do kraja i bez fige u džepu‘. Čega god se prihvatim, od pospremanja stana do rada na ulogama. Radije neću započeti posao nego ga odraditi napola. Što me često skupo koštalo. Ali ja drugačije niti znam niti želim. Ono što sam s godinama naučila i što mi je promijenilo život, i to nabolje, jest reći ‘ne‘. Naučila sam prepoznati što za mene nije, slušati sebe i poštovati svoje trenutno stanje i potrebe. Nismo uvijek jednakog samopouzdanja, jednake snage ili krhkosti, jednako odmorni i spremni, jednako željni mira ili akcije. I više se ne silim ni na što. Niti dopuštam da me drugi sile. A onog trena kad ne budem s jednakom glađu i znatiželjom pristupala novoj ulozi, prestat ću se baviti glumom.
* Koje su vas uloge dosad najviše obilježile kao glumicu i kakve uloge priželjkujete u budućnosti?
- Teško pitanje, možda bolje za neke kritičare ili kolege s kojima sam radila. Kad bih trebala grubo napraviti neku klasifikaciju, rekla bih da sam u prvih 15 godina karijere, što zbog svog izgleda, što zbog svoje privatne dječje otvorene energije, uglavnom dobivala uloge nježnih djevojaka, princeza ili mladih žena koje su ostale djeca u duši. Kako sam ušla u kasne 30-e i, evo sad, u 40-e, uloge koje me pronalaze često su zrele, snažne žene koje su se sa životom borile ili one koje hodaju po rubu. Ali ono što me uvijek prati, sve su moje uloge bile izrazito osjećajne žene.
* Koji su idući projekti u kojima će vas publika u skorijoj budućnosti imati priliku vidjeti?
- Najprije ću se vratiti na scenu HNK u siječnju u našu predstavu ‘Tko pjeva, zlo ne misli‘, koja ima i imat će, sve dok je budemo igrali, posebno mjesto u mom srcu. Uskoro ćemo proslaviti i 100. predstavu, što najbolje govori o njezinoj kvaliteti. Sljedeće ljeto vraćamo se Dubrovniku s ‘Ekvinocijom‘. A svi ostali projekti još nisu potpisani, pa su zasad u ladici. Ali mogla bi to biti jedna velika i lijepa godina.
* Malo koji glumac može se pohvaliti tako velikim uspjehom izvan granica Hrvatske, posebno na londonskom West Endu. Kakav je osjećaj biti tako hvaljena glumica, primiti nagradu Olivier na tako prestižnim daskama, ali i na jeziku koji vam nije materinski?
- Kad se kao glumac iz male zemlje odlučiš okušati vani, i to eto na najboljoj svjetskoj kazališnoj sceni, nema previše mjesta razmišljanju ‘što ću i kako ću‘. Moraš se, jednostavno, baciti i plivati. Sumnji, strahu i nesamopouzdanju mjesta nema. U suprotnom, bolje se odmah vratiti kući. Ono što je meni osobno donio Olivier, to je da sam s njim završila s dokazivanjem sebi. Nakon čega život postaje jednostavniji, lakši i ljepši. Ali što se tiče nagrada općenito, dan kad dobiješ nagradu može biti najtužniji dan u godini ako je nemaš s kime podijeliti i proslaviti. Pa se opet sve svede na to da su smisao života tvoji ljudi.
* Kolika je razlika između rada i života u Londonu i kod kuće, i koliki je omjer angažmana na toj relaciji?
- Razlika je ogromna u inozemstvu i u Hrvatskoj, prije svega u uvjetima rada i života. I pritom ne mislim nužno na količinu novca. Ovdje se čovjek oko velike većine stvari, ako želi imati kvalitetu i ugodu, mora pobrinuti sam. Vani sve radi za tebe i tvoju sreću. Na tebi je samo da daš najbolje i najviše što možeš. Tempo života je sigurno sporiji i manje stresniji u Zagrebu nego u Londonu, a onda opet, kad ga usporedim s Bračem, i Zagreb gubi bitku.
* Koji grad u ovom trenu predstavlja vaš dom?
- Ono što sam u ovom stilu života koji sam odabrala uspjela ostvariti jest to da mjesto gdje unesem neku biljku u istom trenu postaje moj dom. Moj dom je Brač, moj dom je i Zagreb, moj dom je i Karlovac, ali moj je dom bio i hotel Bellevue mjesec dana u Dobrovniku dok sam radila na predstavi ‘Ekvinocijo‘ ili London svaki put kad se vratim na posao tamo. Dom je tamo gdje je moja sreća. A nju nekako uvijek nastojim nositi sa sobom. Sve sam čvršćeg uvjerenja da je sreća pitanje izbora. Ali dom je najviše tamo gdje su moji ljudi i moj pas.
* Uspjehe nižete u bilo čemu da se okušate pa ste, vrlo brzo nakon što ste postali vlasnica maslinika na Braču, dobili značajna priznanja za svoje ulje. Vidite li se u nekoj budućnosti možda i u trajnom preseljenju na Brač i životu uz more?
- Brač je moja adresa. More je moj mir. Tamo provodim gotovo sve svoje slobodno vrijeme. Tamo imam najviše biljaka, to vam sve govori. Što se tiče mojih maslinarskih vještina, ja sam tu još beba u pelenama. Uspjesi su hrvatskih maslinara u svijetu danas veliki, što me jako veseli. Moje nagrade su tek hrvatskog karaktera, ali meni najveće u svemiru. Još kao dijete obožavala sam berbe: krumpira, kukuruza, kestena, gljiva… čega god. I s dolaskom mojih roditelja na Brač, koji su tamo došli trbuhom za kruhom nakon rata, zaljubila sam se u masline. Najviše preko mame. I veselim se unaprijed starosti gdje će mi one, vrt i voćke, koje smo nedavno posadili, biti glavna zanimacija.
* Kako to obično biva kad se neka godina privodi kraju, kako biste opisali 2024. i što vam je sve donijela? Kakvi su vam planovi za Badnjak, Božić, Novu godinu?
- Ima tih nekoliko posebnih dana koji se jedva čekaju cijelu godinu, jedan od njih za mene je Badnjak. Već godinama se za našim stolom okupe svi naši prijatelji koji su odavno već obitelj. Ja krećem s kuhanjem i pripremama nekoliko dana prije. Volim tu ogromnu količinu ljubavi i sreće na istom mjestu u isto vrijeme. Božić smo uvijek s obiteljima, a Nove godine su uvijek bez planova. A 2024., uh, bila je izazovna, bila je učitelj, bila je i sudac i porota… jedna od težih, ali donijela je i radosti, uspjeh i smijeh. Iz godine u godinu, kako mi se čini da i svijet ne ide nabolje, tako mi se čini da je važnije nego ikad čuvati sebe, svoj unutarnji mir i sreću, bez obzira na to što nam godine pred nama donose.
* Što smatrate svojim najvećim životnim uspjesima i što vas najviše raduje i ispunjava?
- Nakon korone, potresa i svih štrajkova i promjena koje su se dogodile u našoj kulturnoj industriji, to što smo tu, što imamo krov nad glavom i što razgovaramo eto o dvije divne uloge u dva divna projekta, već je uspjeh nad uspjesima. Za mene osobno, voljeti i biti voljen, imati ljude koji te čuvaju i koje ti čuvaš, imati obitelj, imati jednog ludog psa bez kojeg život više ne možeš zamisliti, to je sve.
* Kakvi su vam planovi, ambicije i želje za budućnost i što biste, da možete, poručili mladoj Zrinki Cvitešić koja tek kreće u glumačke vode i životnu avanturu?
- Život se sa mnom odavno dogovorio da mi je planiranje unaprijed uzaludno. Pa sam od toga odustala. Želja imam, naravno, ali želje se ne govore naglas, zar ne? Maloj Zrinki bih rekla: "Ne brini se toliko, opusti se, sve će biti dobro". Jer sam to mogla ostvariti puno ranije. I time sebe više poštedjeti i spasiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....