OSVRT ALEKSANDRA DRAGAŠA

GLAZBENI KRITIČAR JUTARNJEG BIO JE NA INMUSICU The Cure je potvrdio da ni nakon četiri desetljeća nisu za staro željezo

 
Nastup grupe The Cure na festivalu INmusic
 Marko Todorov / CROPIX

I to se napokon dogodilo, još jedna “recka” urezana je u osobnu i kolektivnu memoriju dijela stanovnika Zagreba pa i šire, jer The Cure je četrdeset godina nakon osnutka i trideset godina nakon koncerta u Ljubljani napokon nastupio u Hrvatskoj.

“Napokon” jer je The Cure jedan od onih bendova s kojim je dio ovdašnje publike tijekom godina razvio odnos kao da potječu iz Zagreba, a ne iz Londona, Manchestera ili New Yorka. I zbog toga se koncert The Curea toliko željno iščekivao, ako ne i više od prvog dolaska Depeche Modea ili New Ordera.

Kao u slučaju potonjih i The Cure je prvo, a možda i posljednje zagrebačko ukazanje imao na INmusicu. Neki će reći prekasno, no ti nisu u pravu jer su ovog ljeta ugledni gosti mnogih velikih europskih festivala, iako već deset godina nemaju novi album, a činjenica je da zagrebačka i hrvatska publika ni ovaj put ne bi ugostila družinu legendarnog Roberta Smitha da nemamo INmusic.

Esencija jedne ere

Očekivano, članovi benda The Cure su potvrdili da ni četiri desetljeća nakon debi albuma “Three Imaginary Boys”, s čijom su amblematskom pjesmom “Boys Don’t Cry” zaključili gotovo dva i pol sata dug nastup, nisu za staro željezo. Bend nije omelo ni to što je na tri-četiri minute nestalo zvuka u razglasu, navodno zbog problema s njihovom opremom na pozornici, a neki kažu i zbog kuršlusa u napajanju električnom energijom zapadnog dijela Zagreba, nego je iz tog dramatičnog trenutka još emotivnije krenuo u drugi, ionako bolji dio koncerta.

Ivana Vašarević / JUTARNJI.HR
The Cure

Evidentno, Robert Smith, čija je boja i rezonanca glasa ostala gotovo identična onoj kakvu pamtimo sa snimaka iz 80-ih godina, karizmatičan je i poetičan frontmen koji bez nekog velikog truda i posve lišen bilo kakvog prenemaganja lako uspijeva raznježiti publiku, posebice dame čija su srdašca uz hitove The Curea krvarila dok su bile tinejdžerke.

U tom smislu, bilo je to lijepo putovanje u doba kad je bilo jako važno s kojom si pločom ispod ruke prošao preko Cvjetnjaka, kako je to u romanu “Darkroom” opisala i danas “darkerica” Rujana Jeger, koju mi je bilo drago opet vidjeti na još jednom okupljanju “jabučara”. No, da je sve ostalo samo na “jabučarima” iz 80-ih, ne bi The Cure okupio više od 30.000 ljudi na Jarunu i ovog ljeta harao kao headliner pozornicama najvećih europskih open-air festivala. “Tajna veza” Roberta Smitha i Zagreba bila je prilično opipljiva na Jarunu.

Ono što me je kao kritičara koji je odrastao uz rane albume The Curea razgalilo je koliko i danas taj bend iz jedne prilično minimalističke, “darkerske” glazbe izvlači emocija i estetike po kojoj je postao i ostao prepoznatljiv kao jedan od najutjecajnijih sastava čija su djela formirala cijelu jednu subkulturu. Ne, nisam uživao koliko na prošlogodišnjem, “olujnom” nastupu Nicka Cavea And The Bad Seedsa, ali ne mogu reći da mi nije bilo lijepo ili da to što The Cure i danas izvodi nije ukusno i stilski, auditivno i vizualno perfektno dorađeno, čak i kad mi je nedostajalo više energičnosti i bučnosti koja bi me pomela.

Njihove gitare s flanger-pedalama, srcedrapateljni tonovi sintesajzera i tamna ritam-sekcija u kojoj je bas vodeći melodijski instrument esencija su cijele jedne ere britanske rock i pop glazbe. Ono što me je pak kao kritičara, koji svojedobno nije bio previše sklon transformaciji The Curea iz post-punk preko gothic-rock u pop sastav, iznenadilo jest koliko su mi na Jarunu više pasali njihovi pop hitovi. Zapravo, to je i logično jer je posrijedi koncert koji po broju okupljene publike i festivalskom ambijentu spada u velike, a ne intimne ili klupske nastupe, ali i potvrda sjajne pop žice Roberta Smitha i hitova koji divno stare baš poput nekih “jabučarki” koje poznajem još iz 80-ih, kad su bile srednjoškolke.

Dirljiva glazba

U tom pogledu, iako je i prva imala krasnih momenata poput “Lovesong”, “Never Enough”, “Fascination Street” i “A Night Like This”, zanimljivija mi je bila druga polovica koncerta kojom su dominirale “Inbetween Days” i “Just Like Heaven”, post-punkerske “Play For Today” i “Boys Don’t Cry”, koje i danas zvuče poletno i friško, a naročito popične “Lullaby”, “The Walk”, “The Caterpillar”, “Close To Me”, “Why Can’t I Be You?” i “Friday, I’m In Love”. Jest da Smith danas više izgleda poput stare Indijanke nego arhidarkera nad čijim su stihovima i glasom naricale u crno odjevene i bijelim krečom premazane tinejdžerke tamnoljubičastih usana, a i njegovi kolege iz benda liče na istrošene pankere, no zajedno isporučuju osjećajnost s kojom se iznova lako identificirati, čak i ako me ista nije toliko preplavila da bih i ja pustio koju suzu ili pao u afan.

Promo
The Cure

Možda i zato što mi je problem po subsaharskoj vrućini uživati u tako senzibilnoj i posvećenoj, često i mračnoj i tjeskobnoj, no neupitno lijepoj i dirljivoj glazbi koju je najuputnije slušati ušuškan pod poplunom dok pada kiša ili vije snijeg. Unatoč tome, The Cure je i mene vratio u doba kad je bilo pitanje časti i pameti na čiju i kakvu glazbu puštaš bol i patnju da ti otječe iz tijela i za kime tiho patiš uz taj soundtrack alijeniranih tinejdžera koji samo žele nekome pripadati i biti shvaćeni. Neke od tih djevojaka vidio sam i na koncertu The Curea na Jarunu, a s jednom takvom darkericom, koja se uz glazbu i stihove Roberta Smitha rastopila poput kapljice vode na lipanjskoj jari, i danas živim, iako se nismo upoznali u Jabuci, pa ni u školi koju smo zajedno pohađali. Neosporno, ako me i nisu razvalili, ipak je bilo lijepo napokon dočekati The Cure u Zagrebu, uz čije se pjesme nekima od nas odvrtio i film vlastitih, a ne samo života Roberta Smitha. Gostovanje The Curea te na sličnom valu nostalgije također premijerno ugošćavanje Suedea i Garbagea iznova ilustrira koliko je taj festival bitna karika u lancu zagrebačkih i hrvatskih koncertnih događanja u proteklih četrnaest godina, a naročito u tekućoj dekadi.

Solidna kvaliteta programa na InMusicu

INmusic je i ove godine ponudio nekoliko jakih nastupa i favorita u sjeni pa su se nekima najviše dopali Britpop veterani Suede na čelu s neumornim Brettom Andersonom. Drugima su više po volji bili američki alter-pop doajeni Garbage, čija je Shirley Manson i danas uzor mnogim pop-rock pjevačicama. Trećima je tog drugog dana najviše pasao Thievery Corporation s dub, chill out, downtempo i inim hibridima, dok su znatiželjniji bili oduševljeni francuskim noise i post-hardcore triom Lysistrata. Na Hidden Stageu su mene pak prve večeri razvalili irski Fontaines D.C. jer sam uz njihovu buku i neurotičnost stekao dojam da je to možda najbliže iskustvu s ranih koncerata The Falla i Joy Divisiona.

Švedski The Hives su bili zabavni i energični na temu ranih Beatlesa i Stonesa kao skandinavskih punk bendova, a Foals funkcionalni u braku alter-rocka, Krauta, bjelačkog funka i inteligentne plesne glazbe. Johnny Marr ponovo je dokazao zašto je bog gitare i melodija bez kojih The Smiths nikada ne bi postao jedan od najvažnijih britanskih bendova, dok se Kurta Vilea može smatrati Neilom Youngom indie-rocka ranog 21. stoljeća.
Treći dan me je pomalo neočekivano, jer nisam sklon one-hit čudima, ugodno iznenadila LP s moćnim glasom iz tako sitnog stasa, ali i time koliko je uživo bliža Joni Mitchell, Patti Smith i Chrissie Hynde nego ordinarnim pop-zvijezdama za koje povremeno piše hitove, a i Kojoti su opravdali pozivnicu za prime-time termin na OTP World pozornici. Ipak, treće su večeri ljudi prvenstveno došli zbog The Curea pa je tijekom njihovog nastupa vladala bitno veća gužva nego prva dva dana. Sve u svemu, INmusic je zadržao solidnu i primjerenu kvalitetu programa, čak i ako mi je prošle godine line-up, osobno gledano, bio zanimljiviji zbog Nicka Cavea, Davida Byrnea i Queens of The Stone Agea

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 11:22