Ella Mische, talentirana dramska umjetnica, književnica i producentica trogirskih korijena koja živi i radi u New Yorku, govori o organizaciji svog prvog filmskog festivala, Croatian International Film Festivala - CIFF 2024. koji je nedavno u Šibeniku spustio svoju prvu zavjesu. Ella Mische i Tommi Mischell, majka i kći, udružile su snage, posljednjih mjeseci žive u Dalmaciji i nesebično su se posvetile dvama velikim događajima: filmskom, koji potpisuje Ella, i festivalu dalmatinske šansone iza kojega stoji Tommi. Uoči festivala šansone, a neposredno nakon zatvaranja filmskog festivala, razgovarali smo s Ellom, djevojkom snažne volje i snage da napravi nešto novo, što je dokazala svojim prvim izdanjem. A organizacija je bila izuzetno zahtjevna.
- CIFF je za mene produkt moje ljubavi prema filmu i dar mojoj zemlji - izjavila je nakon što je otpratila ugledne goste koji su zbog ovog događaja stigli iz cijelog svijeta.
Nakon što su se svjetla pozornice ugasila, kako biste opisali svoj prvi CIFF?
- Iskreno, nisam mogla vjerovati da je sve prošlo tako brzo, niti sam mislila da će prva godina imati toliki uspjeh, posebno zbog činjenice da smo doveli filmove s A liste Hollywooda, kao što su "Sasquatch Sunset" braće Zellner, "Strangers Case" Brandta Andersena i divne glumice Debi Mazar. Sve mi se čini kao da sanjam, da nije bilo fotografija ne bih znala što se dogodilo. Činjenica da je Los Angeles Times došao kao medijski pokrovitelj bio je veliki blagoslov i veliko predstavljanje Hrvatske svjetskom filmskom tržištu.
Hrvatsko društvo, no i ugledni gosti iz cijelog svijeta došli su u Šibenik. Što kažu, što ih je najviše oduševilo?
- Svi gosti iz SAD-a potpuno su se zaljubili u Šibenik i hrvatsku obalu. Išli smo brodom do otoka u kratko vrijeme koje smo imali između svih stručnih panela i filmskih projekcija. Svi se žele vratiti. Bilo je zanimljivo vidjeti dva svijeta zajedno, SAD i Hrvatsku. Amerikanci ne mogu vjerovati kakvu ljepotu imamo.
Danima primate pohvale za organizaciju, odabir filmova, panele na kojima se moglo štošta naučiti. Koje vam se iskustvo najviše urezalo u sjećanje?
- Imali smo jaku, ali moćnu ekipu. Mjesecima smo, ono što se kaže, radili 24 sata dnevno. Mislim da mi je najdraži trenutak bio tijekom večernje projekcije filma "Strangers Case" u Kući Arsen: vidjela sam puno gledalište i Brandta Andersena koji se popeo na pozornicu kako bi predstavio filmove. Sva tehnika bila je perfektna, zvuk je radio savršeno, čula sam prvu notu glazbe njegova filma i iz zadnjeg reda plakala od radosti. Moj posao bio je obavljen, iako je tek počinjao. Na kraju je dobio ovacije, publika se ustala i dugo pljeskala.
Koliko je bilo zahtjevno ujediniti dva različita stila, onaj mediteranski, europski, i američki?
- To je jedna od najtežih stvari jer kombiniramo različite kulture. S vremenom će se jedna naviknuti na drugu. Svaka može puno naučiti od druge. Nije stvar u tome tko je bolji, tko je ovo ili ono - različitosti su tu, sve što obje strane mogu učiniti je gledati, slušati i učiti.
Kakav je Šibenik kao grad domaćin?
- Šibenik je dragulj Jadrana. Šibenik mi je kao drugi dom jer dolazim više od desetljeća kao obožavateljica festivala šibenske šansone. Stekla sam neke nevjerojatne prijatelje koje ću zauvijek nositi sa sobom, grad je prekrasan, zahvalna sam na toliko sjajnih ljudi. Šibenik zna biti i grub, ali nakon svega odrasla sam u New Yorku, a tamo je stalna borba koja vas pripremi i za nemoguće.
Osoba ste koja uvijek težite višem. Što biste htjeli postići sljedećih godina?
- Htjela bih ovaj festival staviti na razinu na kojoj je Cannes! Možda se čini nemogućim, ali rekli su mi da nikad neću uspjeti ove godine organizirati festival, ali napravili smo to i sada i svijet zna za naš festival. Pokrenula sam i sestrinsku tvrtku Galileo Films d.o.o. u Hrvatskoj, planiram ovdje dovesti još filmova, željela bih nastaviti biti kreativna kao glumica, književnica i producentica te živjeti šest mjeseci ovdje, šest mjeseci u SAD-u.
Riječi kojeg uvaženog gosta ili gošće su vas posebno dirnule?
- Osjećam da su me uvijek prvo razumjeli u SAD-u, a tek onda u Hrvatskoj, ali mi je drago da se Hrvatska napokon pojavila u mojoj karijeri, a ljubav koju Hrvatska pruža daleko je jača od SAD-a. Postojao je trenutak kada mi je Debi Mazar rekla: "Sestro, ovo je dobro, ne samo za film, već i za tvoju zemlju, bolje da su ponosni na tebe". Shvatila sam da smo pokrenuli nešto veliko, moja je namjera bila dovesti svijet filma ovdje, privući najbolje redatelje, casting direktore, producente i staviti ih s hrvatskim, da vidimo što se događa kad se taj brudet počne kuhati. I mogu vam reći da je uspjelo.
Stjecali ste jedno novo iskustvo u Hrvatskoj. Na čemu biste osobno htjeli poraditi za novo izdanje?
- Više dana, masterclassovi - razgovori s redateljima, montažerima i glumcima i radit ću serije - donosim distribuciju i željela bih predstaviti Hrvatskoj i susjednim zemljama da filmovi nisu nešto što staviš na zid i zaboraviš - kao i sve što je proizvod koji se može prodati - naši filmovi zaslužuju svjetsku publiku. Dvostruko više filmova.
Jeste li na kraju uspjeli ostvariti sve što ste zamislili?
- Da, još i više. Uspjeh kakav je ovaj festival postigao nisam niti sanjala. Kada su se pojavili svi moji prijatelji i kolege, bila sam najsretnija na svijetu. Neću zaboraviti ovu posebnu, prvu godinu.
Slijedi festival šansone i odmak od filmskog svijeta. Koliko ste preko majke, poznate glazbenice i umjetnička direktorice, duboko od djetinjstva zaronili u glazbi?
- Volim glazbu, ona je dio svakog mog dana, pišem pjesme kad se naljutim na svijet i kad nema izlaza... Tako sam sretna što šansona ima nekoga poput Tommi u vodstvu, da sačuva taj zvuk i pravu šansonu, sve što to znači Dalmaciji i tradiciji te glazbe.
Prihvatili ste i važnu ulogu na festivalu šansone?
- Osim što sam obožavateljica šansone, ja sam i producentica. Iskreno, ovo je takav užitak koji ne mogu opisati. Volim glazbenike, volim sve vezano uz glazbu. Moj omiljeni dio je što se prenosi na HTV-u. Jedva čekam vidjeti kako se kamere okreću i slušati nevjerojatnu postavu.