U blagdansko vrijeme i među brojnim božićnim filmovima svake se godine nađe i barem jedan klasik, a u tom je području nezaobilazan film Franka Capre "Divan život" iz 1946. godine. No, dirljiva priča u kojoj uživaju generacije ljubitelja filmova, snimana na naizgled idiličnom setu u Bedford Fallsu, bila je sve samo ne idilična - napeta, brutalna, a na trenutke čak i krvava.
Priča je to o pronalaženju smisla usred životnog iskušenja i razočaranja u kojoj James Stewart glumi Georgea Bileyja koji jedne Badnje večeri razmišlja o samoubojstvu, no u činu toga ga prekida anđeo čuvar Clarance Odbody. George shvaća, kako prenosi The Mirror, da nijedan čovjek nije neuspjeh ako ima prijatelje.
Kemijski stvoren snijeg
Jedna od poznatijih scena iz filma je ona koja prikazuje sretnog Georgea kako juri ulicama Bedford Fallsa na Badnjak dok pada snijeg. Iako su u to vrijeme filmaši bojali kukuruzne pahuljice u bijelo da bi stvorili snijeg, Capra je znao da želi nešto posebnije pa je tako imao više različitih vrsta lažnoga snijega: pahuljice od sapuna od bjelokosti, komadiće leda i fomit, koji su slični kemikalijama koje se koriste u suvremenim aparatima za gašenje požara, ali i azbest koji su tada mnogi filmaši koristili za stvaranje lažnih snježnih padalina.
Ipak, za razliku od "Čarobnjaka iz Oza", glumce nisu prekrivali snježnim padalinama od azbesta, ali zabilježeno je da se otrovna supstanca koristila na snimanju.
Snijeg je oduvijek imao važan segment u božićnim filmovima, a u "Divnom životu" nosi i svoje metaforičko značenje.
"Snijeg je ključan za pripovijedanje priče. On ne prenosi samo radosnu Badnju večer, već i ponovno rođenje lika. Govori publici da se George vratio u stvarni svijet. Vratio se iz ove alternativne stvarnosti; snijeg počinje padati i to odmah shvaćamo...", kazao je autor Jeremy Arnold.
Velike svađe
Iako film govori o ljudskoj povezanosti, odnosi na setu bili su sve, samo ne skladni. Tako je romansa između Georgea i Mary Hatch Bailey, koju je utjelovila Donna Reed, bila samo izvrsna gluma iza koje se krila nesigurnost u sami projekt. Mary Ann Owen, Reedina kći, otkrila je kako se njezina majka osjećala kao žrtveno janje na setu zbog Stewartove nesigurnosti.
"Bilo je dosta nesigurnosti na setu jer Jimmy Stewart nije bio siguran želi li više glumiti. Mislio je da je to previše neozbiljno, ali Lionel Barrymore i drugi su ga na to nagovorili. Dakle, postojala je ta nesigurnost na setu, a mama nije bila toliko poznata, imala je samo 25 godina, svoj je ugovor potpisala s MGM-om kad je imala 21 godinu", kazala je.
Stewart je navodno obećao da više nikada neće raditi s Reed, ali kada je preminula 1986. u dobi od 64 godine rekao je: "Uvijek ću je pamtiti kao prekrasnu ženu i kao svoju suprugu u ‘Divnom životu‘. Ne znam nikoga tko bi mogao bolje odigrati ulogu. Bila je apsolutno sjajna."
Da "Divan život" nije bio toliko divan pokazuje i nasilje koje se događalo na setu, posebno u sceni gdje mladi George, kojeg je utjelovio Bob Anderson, ima sukob sa svojim prvim poslodavcem, ljekarnikom Gowerom, kojeg je igrao Henry Byron Warner. Nakon što George upozorava Gowera na njegovu pogrešku, Warner ga toliko udari po uho da je Anderson zapravo krvario. Kasnije je otkriveno da je Warner pio tijekom proba da bi ušao u lik.
"Zapravo mi je raskrvario uho. Vježbali smo i kako je dan odmicao, HB je postajao sve glasniji i zahtjevniji... Moje uho je bilo razbijeno, lice mi je bilo crveno i bio sam u suzama. Znao sam da kada prođem kroz vrata drogerije da ću otići iza onih kutija za tablete i da će me udarati po zadi... Bio sam dijete... Na kraju, kad je sve bilo gotovo, bio je vrlo drag, zgrabio me i zagrlio i stvarno je to mislio", rekao je jednom prilikom 1996. Anderson.
Omiljeni božićni film
"Divan život" nominiran je za pet Oscara te ovjenčan Zlatnim globusom u kategoriji najboljeg redatelja, a kako piše mojtv, smatra se jednim od najboljih i najvažnijih filmova u povijesti sedme umjetnosti. Riječ je o adaptacija kratke priče Philipa Van Dorena Sterna, prema kojoj je scenarij napisao višestruko za Oscara nominirani scenaristički par Frances Goodrich i Albert Hackett.
Remek-djelo, kako ga mnogi nazivaju, koje je u doba kino-premijere pred Božić 1946. godine privuklo iznenađujuće malen broj gledatelja te time svojim producentima i glasovitim redateljima donijelo gubitke, s vremenom se pretvorilo u omiljeni božićni film koji se u vrijeme blagdana prikazuje na brojnim platformama diljem svijeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....