PETEROSTRUKI OSKAROVAC ZA JUTARNJI Odrastao sam na televiziji, no već cijelo desetljeće nisam pogledao ni minutu TV programa. Čak ni Igru prijestolja

Alejandro González Iñárritu bio je svakako najveća zvijezda Sarajevo Film Festivala. Svi ga žele upoznati, dotaknuti, kao da očekuju da će ih kratki susret s njim prekriti s malo magične prašine jednog od posljednjih velikih filmmakera koje Amerika ima.

Dok smo razgovarali u bašti sarajevskog hotela Europe, prilazili su mu ljudi u tremi, objašnjavajući mu koliko je utjecao na njih kao na umjetnike, i koliko bi voljeli raditi s njim.

Obraćaju mu se na španjolskom i engleskom, a asistenti moraju uskakati da bi nam osigurali mir razgovora. Iñárritu ima strpljenja, elegantno daje komadiće sebe, ali i zna povući granicu kada mu je dosta.

“Molim vas, usred razgovora sam”, kaže momku koji čeka da mu Iñárritu nekako otkrije jednadžbu uspjeha ili svog filmskog narativa, koji je doista magičan, i koji još od “Amores Perros” hipnotizira i publiku i filmski svijet. “21 gram”, “Babel”, “Biutiful”, “Birdman”, “Povratnik”, sve su to ogromni filmovi, svaki na svoj način, ali spaja ih mistika pričanja priče o ljudskoj duši kroz katarzične, gotovo armagedonske vanjske elemente, ali i velika imena Hollywooda.

Pitam Iñárritua u jednom trenutku kako radi casting - ipak su kroz njegove ruke i kadar prošli Cate Blanchett, Brad Pitt, Javier Bardem, Emma Stone, Leonardo DiCaprio kojem je njegov film razbio i oskarovsku kletvu, a on je zaslužan i za grandiozni povratak Michaela Keatona u briljantnom “Birdmanu”, i za upoznavanje Gaela Garcije Bernala i Hollywooda.

- Rijetko imam nekoga na umu kad pišem. Kad sam radio ‘Biutiful’, znao sam da želim Javiera Bardema, primjerice. Kad radim casting, vodim se intuicijom. Ne biram zvijezde po slavi ili atraktivnosti za studio. Radije slušam svoj unutarnji glas.

Vi ste poput relikta zlatnog doba Hollywooda, što je svojevrsni paradoks jer ste iz Meksika došli u L.A. tek 2001. godine. Koliko sam pročitala, selidba se dogodila zbog nasilja. Godine 2000. snimate “Amores Perros”, godinu dana kasnije se selite…

- Istina je, preselio sam se s obitelji u Ameriku radi nasilja u Meksiku. To je bio jedan od ključnih razloga, ta nemogućnost života u zemlji u kojoj narkokarteli drže vlast zapravo osiguravajući drogu milijunima ovisnika u Americi. Znate, to je pravo pitanje droge u Meksiku, alarmantno stanje broja ovisnika u Sjedinjenim Američkim Državama.

To tržište ovisnosti postoji, to tržište netko mora namiriti. Ti su ljudi spremni platiti milijarde, spremni su platiti i svojim životom, samo da bi namirili svoju ovisnost.

Naravno da narkokarteli ne žele pustiti tržište od pedeset milijuna ovisnika. Ako to ne bude Meksiko, bit će netko drugi, dok se vlada SAD-a ne pozabavi problemom mentalnog stanja nacije. Meksiko je blizu, pa je utoliko lakše prodavati drogu, samo se prijeđe granica.

Znate, dok sjedimo ovdje, u Sarajevu, na ovom kompleksnom mjestu kompliciranog i bolnog geo­političkog identiteta, cijelo vrijeme razmišljam kako rat može biti i među narodima, među državama, i civilni, a država može biti u ratu, u kompletnom ratnom stanju, s nekakvim luđacima kojima je netko moćan dao male pištolje da budu gazde ulica, kvartova, cijelih gradova pa i pokrajina, a da to ni ne zna.

To se desilo Meksiku. Cijele regije Meksika su pod opsadom. Anarhija, okrutnost, kamatarenje, kriminalci, oni vladaju ulicama Meksika. A nikad niste čuli tko je iza sofisticiranih narkokartela koji hrane ovisnost 3000 kilometara daleko, u Americi. Nego kriminalci hodaju ulicama Meksika s pištoljima od 38 mm i kroje pravdu.

Odakle im pištolji? Odakle im novac za tu sofisticiranu organizaciju? Dok SAD ne prepozna svoju odgovornost u toj priči, nasilje u Meksiku se neće riješiti.

Paradoksalno je da ste utjehu i dom pronašli u Americi, u kojoj se sada događa bizaran porast rasizma i netrpeljivosti. Kako je živjeti u Trumpovoj Americi?

- Uznemirujuće. Zemlja koju su izgradili migranti izdala je sve što je bio njezin forte, njezina snaga, i posebnost. Sve u što se klela: zajedništvo različitosti. Za mene je to vrlo bolno, ali ne samo zato što sam Meksikanac. Ne trebaju se bojati samo Meksikanci: jer rečenice koje se mogu čuti danas čule su se već jednom u povijesti svijeta: tridesetih godina prošlog stoljeća. To su rečenice fašista koji su uništili humanost u prošlom stoljeću.

Mi smo na rubu velike opasnosti kao svijet. Svijet se slama. I u Europi desnica bizarno raste. A Trump se rukuje s diktatorima. Ali, znate, ako se malo odmaknemo od mikrotrenutka u povijesti, od evo nas sada na ovoj terasi, i samo malo sagledamo povijest civilizacije u velikoj shemi stvari, vidimo da su to prilično pravilne sinusoide od napretka do mračnog doba. Pitate me kako objašnjavam Trumpov dolazak na vlast?

A kako smo došli od Grka do srednjeg vijeka, do inkvizicije? Svijet ima tu naviku dotaknuti vrhunac civilizacije i onda se stuštiti u ponor mraka. Sada smo u tom ponoru, samo se i taj pad dogodio mnogo brže, zbog digitalizacije, i zbog tih prokletih naprava (Iñárritu pokazuje na moj mobitel koji snima naš razgovor) i socijalnih mreža koje su nas uvjerile da smo svi povezani, da sve razumijemo, da je do svake informacije lako doći, da sve znamo, a zapravo, sve to ‘znanje’ je tako površno i zaglupljujuće i glorificira površnost i glupost…

I to postaje, ta vrsta stanja svijesti, opće mjesto. I tako se desio Trump.

On se ponosi svojim neznanjem. Onaj njegov TV show, to je ljudima bilo smiješno, ta vrsta ponižavajućeg, okrutnog, vulgarnog TV sadržaja. Smijali smo se takvim glupostima.

Jer, znate, da Trump nije predsjednik, da je on neki nepoznati čovjek, klaun, i da hoda ulicom, izgledajući kako izgleda i viče te parole koje izgovara, da mumlja te rečenice koje se mogu čuti iz Bijele kuće… odmahnuli bismo rukom, smijali se, neki bi rekli: jadan čovjek, bolestan je.

Njegova pozicija moći to je promijenila. A sada ne reagiramo jer nam je život postao optička iluzija manipulacijom radikalnim narativima kroz internet, društvene mreže.

To su zapravo napadi na ljude. Jer, u svima nama postoji sjeme zla i sjeme dobra. Pitanje je koje ćemo sjeme zaliti. Radikalni stavovi se bolje kontroliraju i bolje koriste.

Koliko takva vlast utječe na stvaranje filmova?

- U smislu tema, vrlo vjerojatno utječe. Neke teme će studiji teže odlučiti ekranizirati, vrlo jednostavno. Strah postoji u korporacijama koje žele ostati u dobrim odnosu s vladom.

Mislite li da umjetnost ima moć izlječenja? Ili čak didaktičnu svrhu?

- Mislim da je umjetnost način da se izrazi bijes i frustracija, i da se tog bijesa i frustracije oslobodimo. I prepričavanjem priča, i razumijevanjem tuđih priča, dolazimo do shvaćanja tuđe perspektive, potreba druge strane.

A bez razumijevanja, nema načina da se stvori plodno tlo. Bez razumijevanja, tlo postaje kamen, a iz kamena ne može ništa narasti. Ako ništa drugo, pričama možemo objasniti sebe i svoju poziciju.

To je za nas u ovoj regiji posebno zanimljiva tema.

- Baš sam razmišljao o tome dok sam gledao “Srpske kronike” Pawela Pawlikowskog. Tijekom razgovora poslije filma, javio se gledatelj koji je dokumentarac doživio osobno, i koji je bio vrlo uvrijeđen.

To je zanimljiva, prava tema: koliko je teško ranjenoj regiji razumjeti priču drugih. Od kad sam u Sarajevu, samo razgovaram s ljudima i slušam njihove priče, a u Sarajevu ih je puno. Razgovarao sam s Mirom (Purivatrom, ravnateljem festival), s Danisom Tanovićem, razgovarao sam s vozačem koji nas vozi po Sarajevu.

On je mlad momak, pa sam ga pitao sjeća li se uopće rata. Sjeća se, kaže, jer je kao petogodišnjak bio ranjen u glavu, a roditelji su mu ubijeni. To je ta rana nakon koje možeš samo šutjeti. Ne samo fizička. To je rana koja i dalje postoji. Zato mislim da nas umjetnost može možda samo osloboditi frustracije.

Didaktična svrha… i to je moguće, to sada radimo s projektom Carne y Arena, koji je svoju premijeru imao u Cannesu prije dvije godine.

To je senzorički projekt, tako bih ga nazvao. Publika šest i pol minuta hoda kroz pustinju poput migranata. Htio sam, naime, publici dočarati put migranata na sveobuhvatan način.

Čini mi se da filmovi imaju tu jednu superiornu poziciju koja pomalo odvaja publiku od sadržaja. Postoji jedna brana - to je platno, jedna odvojenost. Htio sam, i čini mi se da je to važno, da publika doista osjeti kako je ljudima koji riskiraju svoje živote prelazeći mora, oceane, pustinje, i zašto to rade.

Ne da intelektualno to shvate, već da baš to dožive. Naime, u medijima se može čuti da migranti traže novac. Ali zapravo, traže život.

Živite i radite već dvadeset godina u Americi. Mnogi vas smatraju hollywoodskim redateljem. Biste li vi rekli da je vaš identitet meksički ili američki?

- Imao sam trideset i šest godina kad sam otišao iz Meksika. Ne mogu biti ništa drugo nego Meksikanac, jer tako razmišljam i pristupam životu, bez obzira pišem li lokalnu priču, kao u ‘Amores Perros’, ili globalnu, kao u ‘Povratniku’. Ali, prije svega, ja sam stablo jabuke, i dajem jabuke, gdje god bio. Priče.

Ne mogu biti ništa drugo. Sve priče koje sam radio su moje, u meni, ili nešto što me jako interesira. Sve osim ‘Povratnika’ su moje. A i scenarij ‘Povratnika’ sam napisao iznova.

A san mi je, vjerujte mi, da mi netko dođe s gotovim scenarijem koji će me oboriti s nogu i za koji ću ja reći: wow, ovo je to, ne moram promijeniti ni rečenicu. Vjerujte mi, san. Jer ovako provedem tri do četiri godine razmišljajući o projektu, pišući ga, razvijajući ga.

Pišete li sada?

- Da, pripremam nešto za sljedeću godinu.

Biste li režirali serije? S obzirom na ekspanziju stvaranja televizijskog sadržaja, na kvalitetu serija koje se produciraju?

- Ja sam odrastao na televiziji. No sada, već godinama, ako ne i cijelo desetljeće, nisam pogledao ni minutu televizijskog programa.

Šalite se? Ni “Sopranose”, primjerice?

- Ni ‘Sopranose’, ni ‘Game of Thrones’. (smijeh) Bili smo u Dubrovniku prošli tjedan, i cijeli je grad organiziran po tim turama vezanim za ‘Game of Thrones’. Svi oko mene razgovarali su o tome, nekim jezikom koji ja ne razumijem. Često sam isključen iz razgovora zbog toga, jer su to reference o kojima ja ništa ne znam.

Čak i vlastitu djecu ne razumijem. Cijeli je svijet u nekom mentalnom teritoriju o kojem ja ne znam ništa, a sada, nakon toliko vremena, nisam siguran ni da mu želim pripadati.

Nemojte me, molim vas, krivo shvatiti: uopće ne mislim da sam iznad televizijskog sadržaja. Čak nisam siguran ni da bih znao režirati serije, iako bih volio… da, volio bih to probati. Imam neke ideje za koje mislim da bi postale dobre serije.

Ali ta brzina produkcije. Pa to je rat, to je bojno polje. Ne mogu reći da me ne zanima profesionalno, ali ideja da moram potrošiti sedamdeset sati svog života da bih, primjerice, sudjelovao u razgovoru o ‘GOT-u’ mi je zastrašujuća.

Ja nemam više toliko vremena! Jednostavno, nemam vremena da nadoknadim sve propušteno.