Legendarna scena u kojoj orkestar svira dok Titanic tone se smišljala u zadnji čas. Redatelj James Cameron me nazvao usred noći dok sam bio u svom domu u Londonu i rekao da uputim muzičare kako da sviraju. Svi su bili u vodi i čekali mene - prisjeća se John Altman (75), svestrani britanski skladatelj, aranžer, orkestrator, dirigent i saksofonist.
On nije bio izravno odgovoran za stvaranje glazbe za film "Titanic" iz 1997. godine, jer je glavni skladatelj glazbe za film bio James Horner. Međutim, Altman je imao važnu ulogu u aranžiranju glazbe za film. Čak je dvije godine radio na orkestraciji drugih dijelova soundtracka, uključujući glazbu koja je pratila scene koje su se bavile samim brodom Titanicom, njegovim putnicima te dramatičnim događajima koji su uslijedili tijekom potonuća broda.
"Svi su mislili da će film biti veliki neuspjeh. Čak i tjedan dana prije premijere. Cameron se tješio da će napraviti ‘Terminatora 3‘ i zaboraviti na ovo", govori nam kroz smijeh Altman dok razgovaramo u zagrebačkom hotelu Esplanade.
S Britancem smo se susreli prije njegova sudjelovanja na konferenciji NEM Zagreb 2024., događaju posvećenom produkciji televizijskih serija i filmova u srednjoj i istočnoj Europi, koji se od 10. do 12. prosinca održavao četvrti put.
Altman je bio glavni predavač podijelivši svoje iznimno, desetljećima dugo iskustvo u TV industriji. Skladao je, aranžirao i orkestrirao glazbu za više od 50 filmova, uključujući "Titanic", "Monty Python‘s Life of Brian", "Léon: The Professional" te filmove o Jamesu Bondu "GoldenEye", uključujući poznatu scenu potjere tenkom kroz Sankt-Peterburg, i "No Time to Die", za koje je na poziv Hansa Zimmera aranžirao i dirigirao glazbu. Među njegovim nagradama nalaze se Emmy, Zlatni globus i BAFTA.
Skriveni lik
Njegov rad obuhvaća širok spektar glazbenih žanrova, od filmske glazbe do popularne glazbe i oglašavanja, čineći ga ključnom figurom u industriji zabave. Iako je sudjelovao u stvaranju nekih od najpoznatijih glazbenih djela, Altman je svjesno odabrao ostati izvan središta pažnje. Zbog toga ga je Terry Gilliam iz Montyja Pythona nazvao "skrivenim čovjekom" ističući njegovu izvanrednu karijeru koju su mnogi prepoznali, ali rijetko povezivali s njegovim imenom.
"Još s tri godine znao sam da ću se baviti glazbom. Razmišljao sam nedavno o tome i koliko god je to nevjerojatno, mislim da sam rođen za to", govori nam.
Brat njegove majke bio je muzičar. John je sa sedam godina počeo svirati klavir i komponirati.
"Jedan klijent je kasnije poželio TV reklamu za pribor za školu koja zvuči kao da ju je napisalo dijete. Pa sam dao tu jednu svoju prvu kompoziciju i prošlo je odlično. Tako da ni to nije propalo", priča nam šarmantni Altman, koji je prestao učiti klavir s 11 godina jer mu se promijenila profesorica i nije bila zadovoljna njime.
"Ništa na meni joj se nije svidjelo pa sam odustao."
Sve je dalje naučio sam.
"Ni ja ne shvaćam kako to uspijevam. Ja uvijek čujem cijeli orkestar u glavi. Kad dođem u studio i sve snimimo, zvuči identično kao u mojoj glavi", kaže.
Studirao je englesku književnost i smatra da mu je to pomoglo u stvaranju glazbe i aranžmana jer je slično kao pisanje scenarija.
4000 reklama
Jedan od Altmanovih najvažnijih, ali često zanemarenih doprinosa jest rad u industriji komercijalne glazbe. Skladao je, producirao i aranžirao glazbu za više od 4000 reklama diljem svijeta. Mnoge od tih reklama postale su ikonične, iako je široka publika često bila nesvjesna njegova doprinosa. Njegove melodije bile su pamtljive i lako prepoznatljive, što mu je osiguralo dugogodišnji uspjeh u svijetu oglašavanja. Njegova sposobnost da stvori glazbu koja se lako pjeva i zviždi pomogla je mnogim brendovima da ostave trajan dojam na potrošače, a mnogi su bili šokirani kad su doznali da je upravo Altman bio autor tih jingleova.
"Kao mladić svirao sam u tada jako popularnoj grupi Hot Chocolate. Sjećam se kako pjevača nitko nije puštao na miru. Svi su ga proganjali. Bilo mi je jasno da želim normalan život. Iako, onda kad ipak želite da vas vide, svi pitaju: ‘Tko si sad ti?‘" smije se.
"Puno sam puta stajao u redovima i slušao na razglas neku svoju pjesmu ili ju je pjevušio vozač u mom taksiju, tad bi mi došlo da im viknem ‘to je moje‘, ali mislim da mi ne bi vjerovali."
Altman je bio ključan i u oblikovanju zvuka mnogih globalnih glazbenih zvijezda. Kao aranžer, surađivao je s umjetnicima poput Georgea Michaela, za kojeg je aranžirao hit album "Faith" koji je osvojio nekoliko Grammyja, uključujući onaj za album godine. Također je igrao ključnu ulogu u revitalizaciji karijere Roda Stewarta, radeći na njegovim glazbenim aranžmanima. Surađivao je s legendama kao što su Bob Marley, Tina Turner, Barry White, Diana Ross, Björk, Simple Minds, Michael Jackson, Tom Jones i Pretenders, oblikujući njihov glazbeni zvuk na svoj prepoznatljiv način. Njegova stručnost u aranžiranju bila je ključna za mnoge od tih izvođača, omogućujući im da stvaraju hitove koji su postali dio popularne kulture.
Također je izuzetno cijenjen jazz glazbenik. Vodio je vlastiti big band, nastupajući u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji, a svirao je s nekima od najvećih jazz imena, uključujući Cheta Bakera, Slima Gaillarda, Quincyja Jonesa, Buda Freemana i Lesa McCanna. Njegovo razumijevanje harmonije i orkestracije u jazzu također je imalo velik utjecaj na njegov rad u filmskoj glazbi i popularnoj glazbi jer je znao spojiti bogate orkestralne aranžmane s emotivnom dubinom koja je činila njegovu glazbu jedinstvenom.
Kroz svoju karijeru, Altman je stekao brojna priznanja. Osvojio je nagradu BAFTA za najbolji film za "Hear My Song" (1997.) te Zlatni globus za orkestraciju filma "Sheltering Sky" (1990.). Također je osvojio Emmy za svoj rad na "RKO 281" (1999.), a dobio je četiri nagrade za životno djelo koje prepoznaju njegov izvanredni doprinos glazbenoj industriji. Počasni doktorat iz glazbe dodijelilo mu je Sveučilište Sussex, što je dodatno potvrdilo njegov značaj i utjecaj u glazbenom svijetu.
‘Life of Brian‘
Unatoč svim svojim postignućima, Altman je oduvijek odabirao ostati izvan reflektora, birajući da fokus bude isključivo usmjeren na glazbu, a ne na medijsku pozornost. To je njegov način rada, zbog čega je njegova autobiografija "Hidden Man", koja je objavljena 2022. godine, postala vrlo značajan uvid u njegov život i karijeru. U knjizi Altman dijeli anegdote o svom radu s poznatim umjetnicima, o svom vremenu na turnejama te o tome kako je izbjegavao slavu i pozornost koja često dolazi s velikim uspjehom. Iako su njegove glazbene inovacije oblikovale mnoge aspekte popularne glazbe, njegova želja da ostane izvan središta pozornosti učinila ga je skrivenim genijem u industriji.
Jedna od njegovih zanimljivih anegdota odnosi se na njegov rad s Björk na pjesmi "It‘s Oh So Quiet", koji je završio u rekordnom vremenu. Altman je bio angažiran kao aranžer. Pjesma je, koja je ujedno i bila jako dinamična, zahtijevala izuzetnu orkestraciju da bi došla do punog izražaja. Björk je kasnila na snimanje i došla je 15 minuta prije kraja.
Iako je pjesma imala izuzetno složen aranžman, Altman se prisjeća kako je on sam bio iznenađen koliko su brzo sve uspjeli završiti. U samo četiri minute pjesma je bila gotova i svi su bili oduševljeni rezultatom.
Jedan od vrhunaca njegove karijere svakako je orkestriranje i aranžman za film "Life of Brian". U jednom je trenutku Eric Idle, jedan od članova Montyja Pythona, donio Altmanu pjesmu koju je napisao, "Always Look on the Bright Side of Life". Idle je imao osnovnu melodiju, ali mu je trebalo nešto više - aranžman koji bi pjesmi dao potrebnu težinu, ali i zadržao njezinu satiričnu i pomalo apsurdnu prirodu koja je bila svojstvena pajtonovskom humoru.
Altman se prisjeća kako su prvotno imali problema s tim kako bi pjesmu postavili u filmu. Iako je pjesma bila duhovita, imala je potencijal postati previše sentimentalna ili patetična, s obzirom na njezine riječi o optimizmu u najcrnijim trenucima života, osobito jer se pojavljivala u trenutku kada su likovi u filmu suočeni s vlastitom smrću. On je odlučio orkestrirati pjesmu s puno pozitivnih i lakih zvukova, koristeći gudačke instrumente i puhače da bi stvorio veseo, gotovo neozbiljan ton.
Pjesma je u filmu izvedena u trenutku kada Brian i ostali likovi budu ukopani u grob, pa je izuzetno važno bilo održati ton koji balansira između tragedije i komedije. Pjesma je postala neizmjerno popularna i mnogi je smatraju himnom optimizma. U Velikoj Britaniji je 45 godina nakon što je napravljena i dalje najpopularnija pjesma koja se izvodi na sprovodima.
"Tko bi znao? Ja sigurno nisam. Nije nam se sviđala prva verzija, pa ni druga, pa nam se opet sviđala. Brzo nakon snimanja sam otišao na drugo snimanje i zaboravio sam na sve. Mislio sam da je to još jedan posao koji je obavljen. I onda ju je odjednom pjevao cijeli svijet."
The 100 Club
Altman je bio i vlasnik i upravitelj londonskog noćnog kluba The 100 Club, tijekom 1990-ih godina. To je jedno od najvažnijih glazbenih mjesta u britanskoj prijestolnici, koje je ugostilo brojne poznate izvođače iz različitih glazbenih žanrova. Klub je povezivao različite glazbene scene, a tijekom tog razdoblja bio je popularno odredište za punk, rock, alternativnu i indie glazbu, ali i za jazz i blues. Altman se prisjeća kako je ondje pjevala i tada još 16-godišnja Amy Winehouse. U devedesetima su se ondje zabavljali Brad Pitt, Leonardo DiCaprio, Will Smith, Iggy Pop, Prince i brojne druge svjetske zvijezde. "To je bilo savršeno opušteno mjesto i paparazzi mu nisu imali pristupa. I vaš se poznati reprezentativac Davor Šuker, s kojim sam se i sprijateljio, volio zabavljati ondje", kaže nam Altman.
Za kraj ga pitamo kako je sve to stigao jer uz sve ima i četvero djece.
"Dan traje 24 sata, a imam cijeli dan. Glazba je moja strast. Uvijek nešto stvaram, iako nikad nisam imao studio doma. Jako sam staromodan. Tek sam prije tri godine prestao sve pisati rukom." o
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....