ŽARKO ALFIREVIĆ VEĆ 25 GODINA RADI U VELIKOJ BRITANIJI KAO GINEKOLOG Otkrio nam je najveću razliku između britanskog i hrvatskog zdravstvenog sustava

Mnoge će iznenaditi moja usporedba britanskog i hrvatskog zdravstvenog sustava kada je riječ o njezi trudnica. Smatram da najveća razlika između dva sustava dolazi iz razlike u odnosu između liječnika i babica. Naime, u britanskom sustavu nema ginekologa opće prakse i privatnih ginekologa koji se brinu za zdrave trudnice. To sve obavljaju babice koje provode antenatalnu zaštitu, vode porođaje, šivaju epiziotomije i provode njegu poslije poroda, uključujući i brigu za dojenje. Britanske babice to sve ne obavljaju samo u bolnici nego i kod kuće. Bolnica u kojoj radim, s više od 8300 poroda godišnje, zapošljava oko 300 babica koje su integralni dio našeg tima. Takav timski rad omogućuje nam da većina trudnica ima kontinuiranu njegu, a u bolnicu dolaze samo u slučaju teških komplikacija. Većina zdravih trudnica provede manje od jednog dana u bolnici nakon poroda, a ginekologa uopće ne vide. Nama doktorima to omogućuje da se bavimo samo pravom patologijom i da budemo eksperti u svom području, jer nismo opterećeni brigom o zdravim ženama.

Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije na e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..

Istina je da babice tretiraju trudnoću kao normalan fiziološki proces, a mi doktori u svemu vidimo potencijalnu opasnost, pa ponekad dolazi do profesionalnih konflikata. Babice, mediji i administracija ministarstva zdravstva često liječnike optužuju da rade previše pregleda i različitih intervencija, uključujući carski rez. Naš grijeh je što stalno izmišljamo nove testove i dijagnoze kako bismo zdrave trudnice pretvorili u bolesnike koji ne mogu bez naše pomoći. Mi, pak, naglašavamo da je trudnoća zdrava tek na kraju, kad mama i beba odu kući sretni, zdravi i veseli. Ako se bilo što dogodi mami ili bebi, ipak smo, na kraju, odgovorni mi, doktori. Zapravo, istina je negdje u sredini. Dugogodišnje iskustvo uči me da trudnice i njihove obitelji profitiraju u tom stalnom dijalogu između dviju profesija.

Ja se u rađaonici brinem samo o ženama s teškim komplikacijama. Zdrave trudnice se porađaju na drugom kraju bolnice, svaka u zasebnoj sobi s kupaonicom, uz partnera i svoju babicu. Otkucaji bebina srca slušaju se samo povremeno, a doktora se zove samo kad nastupe komplikacije. Osnovni prinicip je da su žena, beba i partner centar svega, a mi smo tu samo da pomognemo ako zatreba i što manje smetamo.

Žarko Alfirević

Siguran sam da mnoge hrvatske trudnice ne bi uživale u britanskom zdravstvenom sustavu. Pregledi su relativno rijetki, do ultrazvuka se ne može doći bez medicinske indikacije, a zdrave trudnice nemaju svoga ginekologa. Nema naručivanja preko veze.

Vjerovali ili ne, u kapitalističkoj Velikoj Britaniji, gdje profit caruje, u medicini vrijedi staro socijalističko pravilo - svakome prema potrebi, a ne prema platežnoj moći. I ne sjećam se kada sam posljednji put pregledao ili porodio zdravu trudnicu. Naravno da mi to daje vremena da se potpuno posvetim trudnicama i bebama s teškom patologijom, koje dolaze iz čitave regije, a ponekad i iz inozemstva.

Nakon trudnoće ginekološku zaštitu vode liječnici opće prakse. Osnovno je pravilo da se radi minimalni broj pregleda, ali za cijelu populaciju. Često čujem kako u Hrvatskoj dobrostojeći dio zdrave ženske populacije, pogotovo u velikim gradovima, ima vrlo česte i skupe preglede kod privatnih ginekologa. Toga ovdje nema. Postoje nacionalni probirni programi za karcinome dojke i grlić maternice (Papa-test) i svi se toga pridržavaju. Moja supruga ide na Papa-test svake tri godine kod liječnika opće prakse.

U Velikoj Britaniji zdravstveni sustav – National Health Service (NHS) - ponos je nacije i nedodirljiva institucija. Još od 1948. godine zdravstvena njega je potpuno besplatna i, po mojem mišljenju, još uvijek najefikasnija na svijetu. Istina, uz dopunsko osiguranje brže se mogu koristiti neke dijagnostičke usluge poput MRI PET-a, CT-a ili, primjerice, fi zioterapije. Naravno, po puno parametara britansko zdravstvo zaostaje za najboljima. Ako imate puno novaca i želite sve najbolje što medicina može pružiti, čak i kada vas to može nepotrebno odvesti pod kirurški nož, britanski sustav nije za vas. Ali za ugroženu populaciju, stare, nemoćne, obitelji bez novaca, izbjeglice i one koji ne mogu doći do doktora preko veze, nema boljeg zdravstvenog sustava od britanskog.

Istina je, takav sustav je preskup, kao uostalom i svi drugi zdravstveni sustavi u svijetu. U cijelom svijetu, svi političari, i lijevi i desni, moraju smanjiti nacionalne zdravstvene budžete i prava pacijenata, ali to se nitko ne usudi javno reći jer znaju da će izgubiti izbore. Taj posao su prebacili na nas koji vodimo klinike, i ovdje, i u Hrvatskoj. Jedina je razlika što u Velikoj Britaniji ravnatelji bolnica ne moraju biti stranački opredijeljeni. Mene u ovih 25 godina nitko nikad nije pitao za koga glasam, koje sam religije i gdje sam rođen. Važno je samo koliko znam i kako se odnosim prema pacijentima i zaposlenima koje vodim. Svi moji uspjesi (i pokoji neuspjeh) moja su zasluga.