ANICA DOBRA USKORO NA MALIM EKRANIMA Povratak posljednje vamp glumice ex-Yu filma

Anica Dobra posljednji je jugoslavenski vamp. S njenom sitnom figurom, i licem nikad ostvarene komičarke, kraju je dolazila jedna kinematografija, a svi su, pa i glumci, mijenjali uloge i karaktere i od jednih postajali drugi ljudi. Iako je do rata igrala u malo filmova, bilo ih pet, ali pet kakvih: “Već viđeno” i “Sabrini centar” Gorana Markovića, “Život sa stricem” Krste Papića, “Balkan ekspres 2” Predraga Antonijevića i Aleksandra Đorđevića te omnibus “Kako je propao rokenrol” Zorana Peze, Vladimira Slavice i Gorana Gajića, Anica Dobra utisnula se u svijest publike, i u kolektivnu memoriju jednoga doba kao malo koji glumac njezine generacije.

Njezini kino hitovi

Možda je imala sreće s castingom - zaigrala je ili u sjajnim filmovima, ili u velikim kino hitovima, ili su to bili sjajni filmovi koji su postali veliki hitovi, što se u posljednjem desetljeću Jugoslavije često događalo - možda su još uvijek uglađene i pristojne preteče današnjih tabloida upravo bile u potrazi za nekom neobičnom ljepoticom, a možda je to bilo vrijeme kada je naraštaj punkera i novovalovaca u Anici Dobroj nalazio svoga curetka i svoju seks bombu, ali najvažnije je, ipak, bilo to što se u toj mladoj ženi - rat će početi prije nego što ona navrši dvadeset osmu - stekao glumački talent, iznimno rijedak i po vrsti i po intenzitetu, a s njim i neka neočekivana samosvijest. Ljepota Anice Dobre bila je malo pomaknuta, autoironična i nimalo spomenička. Bila je lijepa na način za koji se prije nje nije znalo.

U onoj godini kada nas više zajedno nije bilo, 1992. dovršila je još dva ranije započeta filma, koji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dugo neće biti viđeni. U prvom, poluironičnom autobiografskom Markovićevom filmu “Tito i ja” zaigrala je majku, a u “Crnom bombarderu” Darka Bajića rock pjevačicu Lunu. Svaki na svoj način, bili su to subverzivni filmovi i prema srpskome ratnom zanosu, i prema Miloševićevom režimu, filmovi oproštaja s Jugoslavijom i pokušaja komunikacije, na kraju uzaludnog, s publikom iz drugih dijelova rasute federacije. Još uvijek to nisu bile priče iz Srbije, pa iako su oba filma prikazana nakon formalnog raspada i razlaza, može ih se pripisati onoj prethodnoj zemlji i njenoj kinematografiji. “Crni bombarder” u Srbiji i Crnoj Gori bio je povelik hit, godinama su mu piratske kopije kružile po zagrebačkim i sarajevskim videotekama, a upamćena ostaje pjesma “Svečane bele košulje”, koju u filmu Anica Dobra izvodi s Električnim orgazmom. “Svečane bele košulje/ zovu me sad na proslave/ al' ja ih više ne čujem/ odlazim sama, nestajem...”

Beogradski Krleža

Devetnaest godina kasnije, u rano proljeće 2011, putovao sam u Beograd da u Ateljeu 212 gledam “Gospodu Glembajeve”, u režiji Jagoša Markovića. Nije to bila premijera, predstava je igrala već tri mjeseca, po Hrvatskoj se o njoj s visine pisalo i govorilo - jer, zaboga, što Srbi znaju što je Krleža - a mene je najviše vukla jedna stvar: da vidim kako se to najednom, u tih devetnaest što krvavih što usranih godina, Anica Dobra transformirala u barunicu Castelli. Na kraju, gledao sam, uglavnom, genijalnoga Nikolu Ristanovskog u ulozi Leonea, a sve drugo bilo je onakvo kakvo je moralo biti. Beograd je i te večeri u punom broju od dvjesto deset gledatelja, plus nas dvoje koji smo stigli niotkud, pljeskao mrtvome Krleži, i klanjao mu se do crne zemljice, tako da bi Starom sigurno bilo drago vidjeti to finale, a što se tiče barunice Castelli, ona je djelovala umorno i tužno. Kao da je bila na praksitenima. Nije Anica Dobra u međuvremenu izgubila ni trunke svoga raskošnoga i ljupkog dara, ali dogodilo se, ipak, međuvrijeme. Da bi postala prava barunica Castelli, morala bi odživjeti i odigrati cijelu jednu karijeru, za koju se još 1990. činilo da je pred njom, s golemim buketima ruža, orhideja, provincijskih karanfila i tko zna kakvoga još cvijeća, i s aplauzima, i s publikom na nogama, i sa svim onim čime su bile obilježene karijere velikih, zagrebačkih i beogradskih, Krležinih glumica. Za barunicu Castelli Anici Dobroj, kao, uostalom, i svakoj drugoj glumici koja bi barunicu zaigrala, nedostajalo je dvadeset i pet godina mira, potrebnog da građanstvo pomalo doživi svoju dekadenciju. Takvoga mira nije imao nitko.

Njemačka karijera

Rodila se 3. lipnja 1963. u Beogradu. Bilo joj je četrnaest kada je s roditeljima pošla u Njemačku. Četiri godine živjela je u Frankfurtu, tamo je završila srednju školu, pa se vratila u Beograd, da upiše akademiju. Na kraju, te su se njemačke godine pokazale presudnima u njenom životu, više nego u umjetničkoj karijeri. Naime, od 1988. snima i u Njemačkoj, a njena filmografija s ulogama koje je odigrala na njemačkom jeziku višestruko je obimnija od filmografije na našim jezicima. Time je za sebe osvojila onu slobodu do koje doma nikada ne bi mogla doći. Ne samo da može birati uloge u filmovima i kazališnim predstavama, nego može izabrati i način života posve netipičan za veliku glumačku zvijezdu. Rijetko daje intervjue, ne trebaju joj, kao što joj ne treba ni glumačka, televizijska ili estradna slava u zemlji u kojoj je rođena i u kojoj uglavnom i živi. Zahvaljujući toj svojoj njemačkoj slobodi, ali i osobnoj naravi i temperamentu, Anica Dobra uspijeva biti skoro anonimna žena, koja se povremeno presvlači u veliku glumicu. O njenom privatnom životu jedva da se nešto zna. Postigla je to da su i tabloidi povjerovali kako u tom životu nema ničega zanimljivog. Nisam je upoznao, ali mi se čini da smo se ovoga proljeća mimoišli na vratima najstarije pekarnice na Dorćolu, i da sam joj rekao - izvinite! A možda žene na Dorćolu izgledaju kao Anica Dobra.

Posljednje godine

Do kraja devedesetih na materinjem jeziku pojavila se još samo u filmu “Točkovi” iz 1999, pomaknutoj tarantinovskoj igrariji redatelja Đorđa Milosavljevića, a u dvijetisućitima igrala je u srpskome pučkom blokbasteru “Ivkova slava”, koji je režirao veteran Zdravko Šotra, u “Nataši” Ljubiše Samardžića, u prvijencu Stefana Arsenijevića “Ljubav i drugi zločini” te u jednom od najboljih srpskih filmova desetljeća: “Klopci” Srdana Golubovića. Na četiri uloge u srpskim filmovima, u tih je deset godina odigrala trideset jednu ulogu u njemačkim filmovima i televizijskim serijama.

U posljednjih nekoliko godina igrala je u filmu Marka Novakovića “Neko me ipak čeka” te u nove dvije sezone televizijske serije “Otvorena vrata”, koja je sredinom devedesetih, u svojoj prvoj inkarnaciji, bila veliki hit Radio televizije Srbije, i sigurno je jedna od najboljih, uz “Vratiće se rode”, možda, i najbolja postjugoslavenska igrana serija.

Pedeseta godina

Prije četiri godine odigrala je jednu od glavnih uloga u filmu “Žena sa slomljenim nosom” Srđana Koljevića, koju naglašavam iz više razloga. Riječ je o jednom od ključnih, autoidentifikacijskih narativa (da upotrijebim tu odvratnu riječ) postjugoslavenskih kultura, koji nastoji izreći što se nakon svega dogodilo s nama, tko smo, kako izgleda svijet što smo ga naselili po raspadu Jugoslavije, i kako izgleda Beograd, nakon što je ostao bez svoga širokog jugoslavenskog okvira. Koljevićev film priča je o iskorijenjenim ljudima, o unutrašnjim emigrantima, o generacijama počišćenim s jednoga na drugi kraj bivše zemlje. Jedan je život završen, a sada na biološkim ostacima prethodnoga valja započeti novi. Na simboličan način s ovim filmom započinje i novi glumački život Anice Dobre.

Pedeset joj je godina, to nije nikakva starost, biološka, a pogotovo glumačka, lijepa kao i nekad, ali se svaka godina vidi i otkriva na tom licu. U svijetu turbofolka, botoksa, silikona i četverotaktnog patriotizma, ona je amblematska pojava jedne rasute generacije, čije je vrijeme definitivno isteklo s posljednjim danima rokenrola i mira, i koja se više nikada neće pojaviti cijela, niti će se vratiti iz svog “rasejanja” po bijelom svijetu. Onom svijetu koji ne mora biti u Kanadi, Australiji, Njemačkoj da bi bio daleko. Bijeli svijet je, katkad, na pragu jedne dorćolske pekare, ili na Ilici, u rano jutro, kada nikoga nema. U bijelom smo svijetu čim shvatimo kako već odavno nismo tu.