ANTONIO FRANIĆ ‘Kad sam mami rekao da sam, umjesto ispita kaznenog prava, položio prijemni na glumi, tresnula je stolicom o pod’

Hvala ti što si mi poslao onog luđaka, zahvalio je ugledni redatelj Richard Simonelli skladatelju Ladislavu Tulaču nakon premijere “Spli’skog akvarela”, poznatog djela Ive Tijardovića, u zagrebačkom kazalištu Komedija.

Luđak je bio Antonio Franić, mladi glumac iz Segeta Donjeg kod Trogira, kojega je Tulač preporučio Simonelliju za jednu od uloga. Dopala ga je na kraju jedan od glavnih, a po mnogima najizazovnija muška uloga, nestašnog Lešandra kojega igra u alternaciji sa Đanijem Stipaničevim.

Rasprodane izvedbe

No i kad nije njegov red na Lešandra, Franić nema slobodan dan jer tada igra manju ulogu, pleše i pjeva kao američki mornar Johnny i Willy, onu koju je imao i prije šest godina kada je prvi put glumio u “Spli’skom akvarelu” u režiji Krešimira Dolenčića.

- Posljednjih pet godina u meni je tinjala želja igrati Lešandra. Tijardovićev opus nešto je u čemu bi svoj trag htio ostaviti svaki mladi glumac podrijetlom iz Dalmacije, a koji pjeva, pleše i glumi. A mislim da me Lešandro čekao. Nije mi uzalud poslije premijere gomila prijatelja i kolega došla i rekla da mi ta uloga stvarno pristaje. Vjerujem da se Simonelllijev komentar odnosio na energiju i trud koji sam uložio, a probe su stvarno bile naporne. Trajale su tri mjeseca, što je jako puno, s tim da sam ja već na prvu stigao znajući skoro cijelu ulogu napamet. “Akvarel” sam toliko puta gledao i slušao da se usudim treći da znam skoro cijeli tekst, uključujući i ženske uloge - uz smijeh će 31-godišnji Franić.

Predstave u Komediji odlično su posjećene a već u studenome rasprodane su sve izvedbe za prosinac, a glumci će igrati “Spli’ski akvarel” i na Staru godinu u sklopu Silvestrova u Komediji. No iako se Franiću ostvarila dugogodišnja želja, o drugom projektu koji mu se ove godine dogodio, nije mogao ni sanjati.

Poslovna godina

On i još petero glumaca iz Hrvatske, odabranih na castingu, dobili su uloge u filmu slavnog španjolskog redatelja Fernanda Leona de Aranoae “A Perfect Day”, prvom inozemnom projektu.

Koliko god te uloge bile male, za Franića, osim što je to bio prvi igrani film u karijeri, to je konkretno značilo direktnu suradnju s oskarovcem Timom Robbinsom, a za druge poput poput Gorana Grgića i Slavena Španovića, s Beniciom del Torom i Olgom Kurylenko.

- Film se najavljuje kao najveći adut španjolske kinematografije za sljedeću godinu. Još se ne zna kad će biti premijera, vjerovatno početkom godine u Španjolskoj, ali gdje god i kad god bila, ja idem - govori Franić i zaključuje da je za njega ovo najbolja poslovna godina u životu.

Uloga svećenika

U Zagreb se preselio prije tri godine. Nakon završene Umjetničke akademije u Splitu dvije je godine bio angažiran u dubrovačkom kazalištu Marina Držića, a onda shvatio da ako želi više, mora za Zagreb. U sapunici Nove TV “Najbolje godine” odmah je dobio ulogu don Gabriela Kosa, mladog svećenika koji zapne za oko Nikolini Pišek.

U ovoj, za njega sretnoj godini imao je premijeru s predstavom Vinka Brešana “Veliki manevri u tijesnim ulicama”, mjuziklu “Diokles” Ivana Lea Leme, autorskom projektu mladog slovenskog redatelja Juša Zidarja “Čakajoč Supermana” u Slovenskom narodnom gledališču Ljubljana, dao je glas papagaju Robertu u crtanom filma “Rio 2” umjesto Brune Marsa, u Bukureštu snimio reklamu za “Oranginu”, a sad mu se smiješi i jedan televizijski projekt. A umjesto glumca, Franić je umalo postao pravnik.

- Krešo Dolenčić je kriv za sve. HRT je 2003. imao projekt “Coca-Cola Music Stars”. Bio sam jedan od klinaca koji su došli misleći da znaju nešto pjevati. Nisam bio zadovoljan na Pravnom fakultetu, a ionako sam cijeli život nešto pjevao. U sklopu showa imali smo i glumačke radionice koju je vodio član žirija Krešo Dolenčić. Taj dan nikada neću zaboraviti. Dali su nam da nešto improviziramo, ja sam izveo nešto, svi su se smijali, a nakon toga prišao mi je Dolenčić i rekao: “Gle, nije za svakog pravo i medicina, razmisli o prioritetima u životu” - prepričava Franić.

Međutim, nije mu odmah bilo jasno o čemu Dolenčić priča, jer o glumi do tada nije razmišljao. Tek godinu dana poslije u njemu se probudio crv, prijavio se na prijemni na Akademiji i prošao.

- Gurao sam pravo još tu godinu. Mama nije znala da idem na prijemni, sve dok nisam saznao da sam prošao. Trebao sam taj dan polagati kazneno pravo, ali naravno nisam ni izišao na ispit. Kada sam došao kući, mama me pitala jesam li položio kazneno pravo i kad sam odgovorio da nisam, poludjela je. Kad sam joj rekao o kojem je ispitu riječ, uzela je stolac, udarila njime o pod i, da ne ponavljam baš sve, rekla mi da je znala da ću to napraviti jer sam oduvijek bio više za to.

Iz mjesta bez teatra

Ona je shvaćala da mi scena leži, iako meni nije bilo jasno kako pod zajednički nazivnik staviti glumu, pjevanje i imitiranje, sve ono što mi je išlo. Dolazim iz Segeta Donjega u kojem nema kazališta, a više ni kina. Volio bih da se dogodi nešto Trogiru, da djeca koja imaju takve afinitete napokon dobiju priliku. Nema ništa loše u “Coca-Cola Music Starsu”, ali postoje prirodniji putevi kako stići do Akademije, nego onaj kojima sam ja morao proći - zaključio je na kraju Franić.