BARBARA KOLAR 'Ne podnosim da mi muško maše štapićem, ali ni ja ne želim biti dirigent'

Ma joj, o pobjedi u showu ne razmišljam, ona zapravo i nije realna opcija jer ima i nadarenijih i muzikalnijih i upornijih od mene. Trema me solidno muči, a mislim i da me voditeljski posao nepovratno osakatio za dobrog dirigenta jer dok mi čekamo reakciju, potvrdu da smo nešto dobro učinili u obliku pljeska, smijeha ili što već, glazba ne trpi stajanje. Osim toga, nisam baš ni neki kompetitivni tip: ja zbog mira u kući pustim drugome pobjedu u bilo kojoj društvenoj igri. Moja će osobna satisfakcija biti ako uspijem barem jedanput izaći pred orkestar i osjećati sreću i zadovoljstvo što u tom trenutku zajednički stvaramo glazbu. Naravno, voljela bih ući u finale, ali ne toliko zbog samog rezultata već da iskusim sve zadatke koje donose pojedine etape natjecanja. I da se bar onako ‘s boka’ očešem o dirigentsku potragu za Svetim gralom - pokušaj da se nađe idealan znak za početak Beethovenove 5. simfonije - kaže Barbara Kolar, najbolje plasirana studentica druge emisije HTV-ova showa “Maestro”.

Kako se riješiti treme

Odjevena u crno, dirigirajući “Labuđe jezero” po uputama svog mentora Roberta Homena, uspjela je oduševiti i orkestar i članove žirija koji su joj dali kompliment da je za dirigentskim pultom izgledala poput crne labudice. Članica žirija Mirjana Pustički Kunjko dirigiranje 44-godišnje plavokose voditeljice ocijenila je najvišom mogućom ocjenom, čistom desetkom, poručivši Barbari da ozbiljno razmisli o studiju dirigiranja.

Barbara, međutim, uoči sutrašnje treće emisije showa intenzivno razmišlja o tome kako se riješiti treme zbog koje joj se dirigentski štapić ponekad čini teži od vreće cementa.

- S vremenom je još i dobio na težini! Blaženo je neznanje, ili kako bi to moj mentor slikovito rekao, ‘što dijete zna što je 300 kila’. Imala sam veliki respekt prema dirigentskoj profesiji i prije, a kako vrijeme u showu odmiče, to poštovanje doista samo raste. Ono što mi radimo, odnosno da budem precizna, pokušavamo raditi, samo je višnja na šlagu na torti. Pravi posao dirigenta zahtijeva jako puno znanja koje nije čak isključivo vezano uz glazbu. A meni je i sroditi se s tim štapićem i naučiti ga držati kao da je prirodan nastavak ruke bio izazov - priznaje Barbara, koja se od srca nasmijala kada smo je upitali prija li joj kao ženi pomisao da svi oni silni muškarci u Simfonijskom orkestru HRT-a sviraju kako ona dirigira.

Plesanje u vezi

- E, sad ste me stvarno nasmijali! Ne stignem ja od panike misliti o takvim stvarima, a uostalom čini mi se da je u orkestru ionako više žena. I svima sam, bez obzira na spol, zahvalna što bez ikakve sumnje sviraju puno bolje nego što ja dirigiram - ističe voditeljica koja bez imalo razmišljanja spremno odgovara na pitanje bi li je, kad je ljubav u pitanju, prije privukao “dirigent” ili “svirač”?

- Ne bi mi se nikako svidjela veza koja je postavljena na načelu dominantno-submisivnog odnosa, neovisno o tome na kojoj se ja strani nalazila. Više sam za, recimo to baletnim rječnikom, pas des deux: ples u zajednički prihvaćenom ritmu u kojem obje strane mogu dati najbolje od sebe - kaže Barbara, u čijem ljubavnom životu već neko vrijeme vlada tišina. Niti se svira, niti se dirigira.

- A nema ni plesa, da nastavimo u baletnom tonu. Očito plesna škola u koju sam ja išla nije baš osobito popularna jer teško nalazim one s kojima se mogu ‘pogoditi u korak’. Ili jednostavno ja imam dvije lijeve, tko će ga znati - sliježe ramenima Barbara koja je, kada su joj s HRT-a pozvali da sudjeluje u “Maestru”, pomislila - ne, hvala!

- Nije baš da ne volim izazove, ali ne samo da mi je radni tempo ionako ubitačan, već mi je bilo jasno kako ovaj format podrazumijeva određenu dozu ‘ogoljavanja’ za kakvu nisam bila sigurna jesam li spremna. O brutalnoj introspekciji koja je bila potrebna da nadvladam neke probleme koji su me kočili da i ne govorim. Ali, nije mi ni najmanje žao što sam ipak pristala. Jer kad bih inače dobila priliku biti ovako iznutra dijelom doista veličanstvene glazbe? - priznaje plavuša čiji radni dani otkako je show počeo kao da nemaju kraja.

Dinamičan ritam

- Pa definitivno mi je sada još napornije nego inače. Nakon šest godina Jutarnjeg showa na Anteni Zagreb, s jednom kraćom, skoro već i zaboravljenom pauzom, ponekad mi je i sama ideja svakodnevnog ustajanja u pola pet prenaporna. Vjerujem da se neki ljudi uspiju priviknuti na takav ritam, ali moj organizam očito nije jedan od tih. Kad sad tome dodamo i povremene gaže, snimanja reklama i, jasno, svakodnevne probe za show, rezultat je da zaspim i prije nego što mi glava dotakne jastuk. A onda se za koji sat probudim u panici i provjeravam jesam li zaboravila sve čemu me mentor toga dana pokušao podučiti - govori Barbara, kojoj je teško izdvojiti najdragocjeniji savjet što ga je dobila od svog mentora Roberta Homena.

Kao nježni tiranin

- Podijelio je maestro Homen puno pametnih savjeta, pitanje je samo koliko sam ih ja uspjela usvojiti! Vjerujem kako bi moj mentor volio da se srodim s konceptom ‘manje je više’, ali teško mi je uz sav trud i dobru volju povjerovati da će njemu za par tjedana poći za rukom ono što od Coco Chanel nisam naučila u proteklih 40-ak godina - smije se studentica dirigiranja koja dodaje da njen maestro ima veliku prednost u odnosu na ljude koji su je prije njega podučavali glazbi:

- Sada sam samo tvrdoglava, ali me barem ne lupaju pubertetski hormoni. A mislim da i agilnije pristupam samoj ideji vježbanja - govori Barbara koja smatra da dobar dirigent mora biti nježni tiranin.

- S obzirom na to da Simfonijski orkestar broji 80-ak članova, sve redom sjajnih glazbenika, svatko tko stane pred njih mora za početak biti hrabar i siguran u sebe. Mislim da je nama u ‘Maestru’ to zapravo najveći problem, jer smo itekako svjesni da je uopće smiješno misliti da mi ikome možemo biti autoritet. A dirigent je neizbježno nježni tiranin: osoba koja može i zna nametnuti svoju emociju i svoje viđenje nekoga djela i motivirati sve te ljude da nju ili njega slijede u želji da zajednički stvore glazbu koja će na pravi način doprijeti do onih koji je slušaju. Fizika i metafizika dirigiranja. Čudo jedno! - kaže Barbara koja bi, da može birati, ispred Simfonijskog orkestra dirigirala nešto iz opusa filmske glazbe, Johna Williamsa ili Henryja Mancinija.

Glazbena izobrazba

Barbara je glazbeno obrazovana. U Bjelovaru je završila osnovnu, a u Zagrebu srednju glazbenu školu, klavirski odsjek.

- Nisam bila loša, ali ni wunderkind, što ako mislite raditi pijanističku karijeru nesumnjivo morate biti. A dok sam gledala s kakvim mirom moja predivna profesorica Vilina Sočo-Runić trpi moje nedostatno vježbanje i posvećuje mi se, ne bih li na satu sve to nadoknadila, postala sam i bolno svjesna da takve pedagoške crte ja u sebi nemam. Pa je, eto, na tom stupnju moje glazbeno obrazovanje stalo. Iako me, moram priznati, ‘Maestro’ ponukao na razmišljanje da u stan dovučem svoj stari klavir i konačno naučim barem jednu Chopinovu Polonaiseu koju sam si ‘ostala dužna’ - priča Barbara koja oduvijek obožava glazbu, naročito mjuzikle. Zbog toga je svojedobno razmišljala o odlasku na školovanje u Hochschule fur Musik und Darstellende Kunst u Beču. Zbog čega nije otišla na prijemni ispit?

- Jer sam bila kukavica. Strah je glupa, iracionalna, bespotrebna emocija, ali kad te uhvati naći ćeš milijun izgovora, iako nikad ne postoji niti jedan dobar razlog. Vjerojatno je u konačnici sve ispalo kako je trebalo biti i ja sam našla svoje pravo mjesto pod suncem, iako će me svijest o tome da sam jedanput bez borbe odustala od nečega što mi je bilo važno zauvijek sačuvati od napasti da počnem pretjerano dobro misliti o sebi - priznaje Barbara.