ČUDO IZ DUBROVNIKA Od malih je nogu bila drugačija od drugih: 'Želim deset godina paklenog tenisa, a potom muža i djecu'

Još nije ni punoljetna, a mlada zvijezda svjetskog tenisa, naša Ana Konjuh osvojila je jučer u Nottinghamu svoj prvi WTA turnir u životu. Za mladu Dubrovčanku s jednim od najbržih početnih udaraca na svijetu svojevremeno je Goran Ivanišević rekao da bi “trebala imati veliku nesreću ili bi netko trebao s njom opako pogriješiti da jednog dana ne bude u top 5 svjetskih tenisačica”. I nije se prevario.

Vezana uz obitelj

Ana je tenis počela igrati s pet godina uz stariju sestru Andreju, a već dok je ispucavala prve loptice o zid nedaleko od svoje rodne kuće na Lapadu bilo je jasno da je bucmasta djevojčica izniman talent. S nepunih deset godina osvojila je Little Mo turnir u Teksasu, sa 11 se doselila u Zagreb i počela trenirati s Kristijanom Schneiderom i Slavenom Hrvojem, a već sa 12 bila je prvakinja Europe do 14 godina. Uspjesi su se samo redali, a sa 15 je bila prva juniorka svijeta. Usporedo s njezinim uspjesima, u obitelji Konjuh događala se tragedija. Njezina sestra Antonia oboljela je od iznimno teške bolesti mozga i život joj je doslovce visio o koncu. Šanse za ozdravljenje bile su gotovo nemoguće jer liječnici su rekli da je bolest - neizlječiva. Antonijino stanje odrazilo se na čitavu obitelj Konjuh, no ipak, nekim čudom, njezino se zdravlje počelo popravljati baš u vrijeme kad je Ana jurišala prema svjetskom juniorskom vrhu. Danas je Antonia zdrava, ali i dalje je svaka Anina pobjeda posvećena upravo njoj. I inače je obitelj Konjuh iznimno povezana i Ani su upravo oni, otac Mario, majka Iris, te sestre Andrea, Antonia i Antea, najveća podrška. Unatoč svim teškoćama koje je život nosio, Ana nikada nije propustila trening, pa čak ni njoj najmrža, kako kaže, trkačka mučenja. Trenirala je u svakakvim uvjetima, pa i s prvim zrakama zore u dvorani Nacionalnog teniskog centra na Zagrebačkom velesajmu koji se tijekom zime pretvara doslovce u ledenicu. - Nikad me nije zanimao prosječan tinejdžerski život. Nisam tip osobe koja će sjediti doma i gledati televiziju, a mrzila sam dane oporavka od operacije kada sam morala ležati - ispričala je svojevremeno za Jutarnji list.

Iako izbjegava usporedbe, malo je igračica koje mogu tako jako udariti lopticu, pa joj je drago biti među elitom kao što je, primjerice, Serena Williams. A brzina je nešto u čemu je Ana oduvijek uživala i da ju je pustiti isprobala bi, tvrdi, sve što adrenalinski svijet nudi, od jet-skija do zabavnih parkova. Ali tu je ulogu “kočnice” preuzeo njezin otac Mario. Ipak, Ana ima plan.

Uživa u brzinama

- Rekla sam mu da ću sve nadoknaditi kada napunim 18 godina. Kako imam ugovor za nastupe u Aucklandu u sljedeće tri godine, a tamošnji sky tower je idealan za skakanje, to će biti idealna prilika jer ću na tom turniru gotovo sigurno i dočekati 18. rođendan - najavila je Ana koja će punoljetna postati 27. prosinca.

No, za tetovažu koju ima na lijevom zapešću - mali križ i riječ “faith” - uspjela se izboriti kod tate Marija, i to tako što je dobila okladu i osvojila Australian Open.

U jurišu prema svjetskom vrhu Ana si je zadala vrlo precizan zadatak. U idućih deset godina zasjesti na vrh, a onda se povući.

- Znam koliko je to teško i da ću se jednog dana zasititi svega toga. Zato imam plan igrati dok ne napunim 27 godina. Nadam se da ću do tada ostvariti sve svoje ciljeve, postati prva igračica svijeta i osvojiti Grand Slam.

Nakon toga želim se posvetiti obitelji, udati se i imati dvoje djece. Užasavam se pomisli da se udam stara, rekla sam si da je 30 godina zadnja granica - zaključila je još sa 16 godina.