ĐELO HADŽISELIMOVIĆ 'Slažem se: HTV ima najbolji program, ali ga je teško naći!'

I u novoj programskoj shemi ima mnogo emisija s vašim zaštitnim znakom i onim neizbježnim “odabrao Đelo Hadžiselimović“...

- Mjesto na kojem sad radim kao voditelj u novoj organizaciji HTV-a zove se Odjel programskih sadržaja. Dakle, ne radi se više samo o nabavi stranih dokumentaraca već i o filmovima, serijama, dječjim programima, amimiranim filmovima, lifestyle emisijama... Novost je da preko nas sad ide i nabava domaćih programa neovisnih producenata. Može se, dakle, reći da je naš odjel odgovoran za veliki dio televizijskog programa, a posebice za dokumentarce kojih je, reklo bi se, nikad više nego danas, izjavio je za Slobodnu Dalmaciju.

Dokumentarci su očito “in“ i na Hrvatskoj televiziji, ali i na globalnoj televizijskoj sceni?

- Točno. Rejting je fantastičan... Kod nas ih ima po svim programima, za njima je velika potražnja, a publika ih doista, i to sve više, voli gledati. Dokumentarac danas gotovo da redovito ima veću gledanost od igranog filma, što je nekoć bilo nezamislivo. Da je dokumentarac veoma tražena roba vidi se i po tome što su ih naveliko počele kupovati i prikazivati i komercijalne televizije.

Koliko su toj popularnosti kumovali festivali poput Zagrebdoxa koji imaju sve veću medijsku pažnju, “crvene tepihe“, selebritije na projekcijama...?

- Utjecali su, naravno, u određenoj mjeri... No veliki je problem za televizijske kuće koje bi kupile zanimljive filmove predstavljene na festivalu, njihov format. Na festivalima imate mnoštvo fascinantnih filmova od petnaestak minuta koje, nažalost, vidi samo festivalska publika. Naime, televizija u pravilu “poznaje“ samo dva formata: onaj od oko trideset ili oko šezdeset minuta. Naravno, autori se, i to s punim pravom, prema svom filmu odnose kao prema djetetu i ne razmišljaju o tim “detaljima“... A trebali bi. Mnogo puta su me zvali na razgovore ili predavanja studentima gdje sam govorio kako nema ništa loše u tome da dokumentarac koji snimaju po svom autorskom nagnuću naprave i u verziji koja će odgovarati televizijskom formatu. Nešto kao kad glazbenici remiksaju pjesmu da bi bila prikladna za radijsko emitiranje u formatu od tri minute. Od toga bi koristi imali svi: i autori i televizija i, u konačnici, publika.

No, neke se stvari kad je televizija u pitanju ipak mijenjaju jer sve je više i dugometražnih dokumentaraca na programima...

- Točno. Ono što me veoma veseli jest da je u posljednje vrijeme Hrvatska televizija odlučila prikazivati baš te dugometražne projekte koji nisu prije mogli naći mjesto u programskoj shemi, a koji u pravilu oduševljavaju publiku. Postoji sva sila odličnih dokumentaraca koje ćemo uskoro prikazati ili već prikazujemo, poput sjajnog “Gatekeepers“ o izraelskim tajnim službama, “The Act of Killing“ – genijalan i nagrađivan film Joshue Oppenheimera koji je i ovogodišnji dobitnik BAFTA Award ili filma “Inside Job“ koji je ovih dana na programu, a koji govori o globalnoj financijskoj krizi... Sve su to filmovi koji su otvorili mnoga pitanja i podigli veliku buku baš kao i dugometražni dokumentarci Michaela Moorea.

Koliko je Moore utjecao na popularnost dugometražnog dokumentarca u kinima i na televiziji?

- Moore je pokazao da dokumentarac može biti i kinohit i veoma gledani televizijski sadržaj.

Bi li jedno od rješenja za televizijsko prikazivanje dokumentaraca na HRT-u koji nisu u “pogodnom“ formatu bila njihova selidba u, ajmo tako reći, prirodan prostor Trećeg programa?

- Apsolutno. Treći program se profilirao pa i brendirao kao kvalitetan program koji nije toliko “ukalupljen“ kao što to moraju biti prva dva programa Hrvatske televizije. Velika je muka za urednike četiriju programa sve sadržaje uklopiti u programske sheme i potpuno se slažem s nedavno izrečenom tvrdnjom da Hrvatska televizija ima najbolji program, ali ga je teško naći! Naime, u svim tim slaganjima programa da se nešto bitno ne preklopi događa se da neke jako dobre emisije završe na mjestu koje gledateljima baš i nije “na oku“. Često se zato događa da sadržaj u reprizi ima sjajan rejting jer ga u izvornom terminu, kako bi se reklo, nitko nije gledao.

Kad već spominjemo Treći program i reprize, on nudi i sjajan materijal iz arhive koji je prava senzacija za mlađu publiku. Ne mislim pri tome samo na dokumentarce poput izvrsnog ciklusa dokumentarnih filmova Branka Lentića već i na “zabavne“ programe...

- Treći se naprosto profilirao kao nekomercijalni program orijentiran mahom na kulturu i umjetnost, pa je logično da ga je prihvatila publika sklona tim sadržajima. Ima tu još nešto... Trećem se oprašta vađenje materijala iz arhive dok se to kritizira na Prvom i Drugom programu. Naravno osim ako nije riječ o kultnim serijama poput “Velog mista“ ili “Gruntovčana“ što uvijek privuče novu publiku.

Osim domaćih festivala dokumentaraca “opće prakse“ etablirali su se i specijalizirani festivali poput SPFF-a koji se bavi glazbenim dokumentarnim filmovima. Pomažu li oni u profiliranju, ali i popularnosti dokumentaraca?

- Specijalizirani festivali poput odličnog SPFF-a sjajna su stvar jer pružaju dubinski uvid u najbolje iz produkcije. I mi smo na Hrvatskoj televiziji prikazali sjajne dokumentarce koji su prikazani na SPFF-u.

Mnogi drže da je jedan od razloga popularnosti dokumentarca u kinima i na televiziji u njegovoj izravnosti i otvorenosti kontroverznim, pa i najosjetljivijim temama današnjice o kojima se ne može tako direktno govoriti u igranom filmu?

- Dovoljno je samo pogledati teme kojima se oni bave, a koje su, nemojmo si lagati, “nedodirljive“ za velike producentske kuće koje ih ne žele ni dotaknuti. Dokumentarci uvijek idu “na kost“, oni su ogledalo života, kritični su, brži su, životniji... Moram priznati da se dobro osjećam kao netko tko je pomogao popularizaciji dokumentarnog programa na televiziji i kad vidim koliko se dobrih dokumentaraca snima u Hrvatskoj.

Koliko je Hrvatska televizija kao producent uključena u taj uzlet dokumentaraca?

- Mnogo. Najprije zbog vlastite produkcije, ali i zbog obveze da petnaest posto od ukupne vlastite produkcije da neovisnim proizvođačima, a od toga veliki dio ide na dokumentarne projekte. Samo u ovoj godini za to je namijenjeno 35 milijuna kuna. I na natječaje koje raspišemo stiže mnogo odličnih projekata... pa je, ako se to jednostavno može kazati, budućnost dokumentarca na HTV-u više nego izgledna.