INTIMNA ISPOVIJEST Zorana Predina: 'Da ne lažem, nije sve bajno: rana sporo zarasta'

Glas mu je slab. Govori polako. Ali, svejedno se zafrkava na svoj račun. To je, kako kaže sam Zoran Predin , kantautor kojemu su liječnici prije petnaestak dana u Kliničkom centru u Ljubljani operirali srce, dio njega. Jer, on sad, u 54. godini, ima novo srce, ali njegova je duša ostala ona stara, zafrkantska.

Kako ste?

- Dobro. Poslije operacije na otvorenom srcu, tijekom koje su mi suzili aortu i zamijenili zaliske, osjećam se odlično, koliko se jedan ovakav rekonvalescent poput mene može odlično osjećati. Da ne lažem, nije sve bajno: rana sporo zarasta, poprilično me svrbi, ali sam oporavak protječe u najboljem redu. A za to je najzaslužnija moja supruga Barbara, koja me mazi i njeguje. Ona je moj anđeo čuvar.

Slijedi vježbanje

Trenutačno ste na kućnoj njezi?

- Da. Pustili su me iz bolnice sedam dana nakon operacije. Još nemam snage ni za što. Ali, znam da su preda mnom toplice i puno, puno vježbanja. Onog laganog, čisto rekreativnog. Bojim se da neću uskoro zaigrati košarku koju obožavam i koju sam donedavno igrao najmanje dvaput tjedno.

Kada ste doznali da imate problema sa srcem?

- Prije otprilike tri godine. Liječnici su mi tada otkrili urođenu manu na srcu.

Imali ste problema u svakodnevnom životu ili su vam srčanu manu liječnici dijagnosticirali na rutinskom pregledu?

- Ni jedno ni drugo. Sve je počelo kad mi je 2009. pozlilo. Nakon toga doktori su me podvrgnuli pretragama. Najprije su mislili da mi nešto ne štima u glavi. Ali, vrlo brzo sam dobio dijagnozu: ‘Predin, vi nemate ništa u glavi’. To me, priznajem, razveselilo i potom sam bio stvarno dobre volje zbog te dijagnoze. Sve dok se liječnici nisu spustili malo niže i otkrili da imam urođenu srčanu manu.

Što ste pomislili kada ste to čuli?

- Pa, nije mi bilo svejedno, ali sam se brzo utješio da je svakome od nas poneka mana urođena.

Pod budnim okom liječnika

Zašto vas nisu odmah operirali?

- Nije bilo potrebe za hitnom operacijom. Ali, pratili su moje zdravlje, bio sam na kontrolama i onda su proljetos zaključili da je stanje postalo kritično i da me trebaju operirati.

Jeste li se bojali operacije?

- I jesam i nisam. Da, jer uvijek postoji rizik, onaj dio koji se zove viša sila. Ne, jer sam bio u dobrim rukama. O meni se brinula odlična ekipa na čelu s profesorom doktorom Borutom Geršakom. A uz to, da bi mi sve to bilo lakše, imao sam i osobni plan. Isplanirao sam, naime, da dam sve od sebe kako bih se poslije operacije probudio bez papirića na nozi. Nisam želio vidjeti kako mi s nožnog palca nešto visi. Samome sebi govorio sam: ako se probudim bez toga, znači da je sve u redu. A tako je naposljetku i bilo.

Ostavio se cigareta

Imate li poseban režim prehrane?

- Apsolutno! Apetit mi je dobar, premda nešto slabiji nego inače. Moji me doma hrane umjereno, ali zdravo. Što se pušenja tiče, doktori su mi rekli da se odmah moram ostaviti cigareta, a ja sam to, srećom, učinio još prije dvadesetak godina. Teško da ću baš sada ponovno početi pušiti. A piće? Kažu mi da ću za koji mjesec smjeti popiti čašicu vina uz dobru ribu. Zapravo, kad se sve zbroji i oduzme, mislim da mi se u životu ništa veliko nakon operacije srca neće promijeniti. Jer, ja ni prije toga nisam pijančevao niti se prežderavao. Promjena bi mogla biti - nadam se, što ću sad - kad se potpuno oporavim, da budem u još boljoj kondiciji. Zanimljivo mi je što mi se vratilo: mirisi! Mirišem sve živo. Prije svega ovoga nisam bio svjestan kako život fino miriše.

Kada planirate povratak na scenu?

- Nadam se, krajem godine. Vjerujem da ću se dotad sasvim izliječiti. I da ću uživo otpjevati novu pjesmu ‘Kosa boje srebra’, posvećenu Margiti Stefanović. Tu će pjesmu izvesti premijerno u pratnji svoga novog benda u kojem su bazični instrumenti gitara, harmonika i truba. U sklopu tog novog glazbenog pothvata gypsy swing nadogradio sam u tzv. world music i time si otvorio nove muzičke horizonte. Ovo što sad radim definitivno je najbolje što sam dosad radio, ako ‘svete’ godine Lačnog Franza ostavimo na oltaru Novog vala. Što se mojih rockerskih potreba tiče, one su ispunjene zahvaljujući bendu CoveLover. Uoči operacije snimili smo i pjesmu ‘U ritmu Triglava’, moj prijedlog za novu slovensku navijačku himnu za EP u košarci što će se dogodine održati u Sloveniji. No, to nije sve. Sljedeći tjedan dečki dolaze k meni da dogovorimo što ćemo sve još snimiti. Zato kažem da me duplo svrbi. Svrbi me i rana na srcu, ali me svrbi i očekivanje novih pjesama.

Obiteljski proračun

Prvi put u životu ste na bolovanju. Kako to izgleda iz vaše perspektive?

- Neobično. Znate, ja sam se ovim poslom počeo baviti još kao gimnazijalac. Od pjesme ‘Stari vojak’ pa sve do danas nikad nisam stao. Dobro, zapravo ni sad ne stojim, uglavnom ležim ili sjedim. Ali, ovo mi je prvo bolovanje u životu. I, priznajem, bilo me strah kako će se to i financijski odraziti na moju obitelj. Otkako znam za sebe, uvijek nešto radim. Još u vrijeme samih početaka Lačnog Franza 1979. godine ja sam jedini u grupi bio oženjen i imao sam sina, a obitelj sam, osim muzikom, tada izdržavao tako što sam bio nadstojnik u zgradi u kojoj smo živjeli kao podstanari. Ma, radio sam i kao portir, poštar, noćni čuvar... Ja sam naučen, što bi se reklo, na najokrutniji zakon tržišta: točno onoliko koliko radiš, toliko ćeš i zaraditi. Eventualno možeš zaraditi nešto manje od toga, ali nikako više.

I nije mi bilo lako pri pomisli da nekoliko mjeseci neću moći ni raditi, ni zaraditi. Jer, ja nemam drugih izvora prihoda, ne dobivam naknadu ako se razbolim. Zato sam ljetos, znajući da me čeka operacija, dodatno pojačao tempo nastupa kako rupa u našem obiteljskom proračunu ne bi bila prevelika.