ISPOVIJEST TRUDNE GLUMICE 'Ne volim fejk, kad ljudi govore da je sve divno. Jedem sve, imam strije i starorotkinja sam'

Helena Minić Matanić preslatka je trudnica. Tridesetšestogodišnja glumica, inače rođena Puljanka, bijelog glatkog tena, lude crvenkaste kose i široka osmijeha, uskoro će postati mama, i ne krije koliko je uzbuđena. “Zapravo sam ti pozitivno zbunjena”, namignula je Helena.

Na snimanje je došla u crnim, lakiranim bakandžama s lancima i još par odjevnih kombinacija koje otkrivaju da je ljubiteljica kožnih detalja i crne odjeće. Vidiš ovu jednostavnu, crnu haljinu. Ej, u “haemu” za stotinjak kuna, ne buš vjerovala”, nabraja ležerno, prebacujući odjeću preko stolca.

Helena je u petom mjesecu trudnoće, očekuje curicu. Znaš, ona nas sad već može čuti, razdragano govori dok se profesionalno namješta pred fotografskim objektivom.

U prosincu prošle godine udala se za poznatog redatelja Dalibora Matanića, u crkvi svete Foške u Istri. U Batvačima na Vodnjanštini.

“Dozvolu smo dobili od svećenika Jelinića u Vodnjanu. To smo mjesto odabrali jer i Dadi i meni puno znači. U Batvačima je rođena moja pokojna nona, blizu imam i parcelu s kućicom blizu mora. Cijeli život sam tamo. Kad god sam u nekoj kriznoj životnoj situaciji, odo ja kampirati do Svete Foške”, opisuje Helena.

Od vrtića u kazalištu

Prva je glumica u svojoj obitelji. Predstave je počela igrati od svoje šeste godine, naime, još je teta u vrtiću prepoznala talent i njenim roditeljima rekla da je moraju upisati u dramsku grupu. U Puli su tada imali Pionirski dom s dramskom sekcijom koju je vodio Robert Raponja, kazališni redatelj, danas profesor na osječkoj Umjetničkoj akademiji, tumači glumica.

A kada se 1996. otvorilo Istarsko narodno kazalište u Puli, Raponja je pokrenuo dramski studio iz kojeg su, uz Helenu Minić, potekli brojni poznati glumci: Filip Križan, Jadranka Đokić, Borko Perić, Vedran Živolić, Lana Gojak …

“Kao dijete skoro svako jutro sam igrala predstave. Po mene bi na školski sat došla pedagoginja, otrčala bih u Pionirski, obukla kostim, odigrala predstavu i vratila se u školu. Sreća da je bilo blizu”, kaže Helena.

Završila je HTT srednju školu, hotelijersko-turistički tehničar; a što ćeš drugo upisati u Puli, resko komentira.

“Lijepo je bilo tada u Puli. Korzo nam je bio glavno okupljalište, nažalost, danas mladima to više nije đir. Gle, sad zvučim kao neka tetka”, nasmijala se.

Za večernje izlaske imali smo dva kultna mjesta, klubove Piramidu i Uljanik. Stalno smo izlazili van, stalno akcija, rođena sam u akciji”, smije se.

Cijelo vrijeme, kaže, znala je da će ići na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Škola joj je dobro išla, bila je oslobođena mature, a glumački poziv u pubertetu nije prestajao tinjati; samo se pojačao.

“Za prijemni na zagrebačkoj Akademiji spremao me Raponja. Prvi put nisam prošla. Tu godinu sam pauzirala. Naravno da čovjek padne duhom, propitkuješ se, istražuješ… Čak sam htjela otići bejbisitirati u London, i zbog jezika i zbog iskustva u svakom pogledu. Na kraju nisam otišla, ali svakako sam se htjela nekamo maknuti. Žao ti je, pun si želje, energije, želiš učiti, a nisi prošao. Ali, s ove vremenske distance, bila je to godina u kojoj sam o sebi štošta naučila. Danas sam sretna da su se stvari tako posložile”, opisuje Helena.

Prijemni u Zagrebu

U godini dok je pauzirala između padova na prijemnom, u kazalištu Komedija igrala je s pokojnim Marinom Carićem, čovjekom koji je živio kazalište i koji ju je, kako kaže, puno toga naučio.

“Radili smo predstavu ‘Katina Gvardijanka’, u postavi su bili Elizabeta Kukić i pokojni Galiano Pahor. Kao stariji kolege, rekli su mi da glumac uvijek mora raditi na sebi, da mora biti spreman na uspone i padove. To su trenuci kada ti je jasno da ništa nije slučajno”, opisuje Helena.

Sljedeće godine, međutim, novi udarac. Opet je otišla na prijemni u Zagreb i nije prošla.

“Više me to nije toliko diralo, otpatila sam svoje i iste godine zaprašila na prijemni na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Prošla sam isprve”, kaže glumica. “Moji roditelji, koji su me inače podržavali, pomalo su strepili zašto idem u grad koji se netom izvukao iz ratnih strahota. Međutim, meni su se ta vrata otvorila i ni jedne sekunde nisam dvojila. Divno je bilo studirati u Sarajevu. Toliko sam naučila od tih ljudi, i to od svojih vršnjaka. Taj duh je nevjerojatan, naučila sam puno o ljubavi i opraštanju, i to kažem bez suvišne patetike. Za vrijeme rata ti su ljudi bili djeca, odvezli su ih nekamo da se spase, a kad su se vratili u svoj grad, mnogi nisu našli žive roditelje. Unatoč tragedijama, gorčina i mržnja nikad ih nisu pojele, to je veličanstveno, zadivljujuće. I tada sam shvatila da napetost zapravo šire oni koji nisu puno toga osjetili na svojoj koži, a manje oni kojima je zviždalo dvije tisuće granata dnevno. Fascinirala me snaga Sarajlija moje generacije”, vatreno će Helena.

Slobodnjak u struci

Diplomirala je 2002. godine, u klasi profesora Miralema Zupčevića. Fantastični profesori, kvalitetan rad u opuštenoj sredini, tako je bilo u Sarajevu, kaže nostalgično. Nažalost, u posljednjih deset godina puno mladih profesora je umrlo, to je valjda duboko potisnuti stres, kao neka naknadna cijena rata, dodaje ozbiljnim tonom.

Otkako je prije 13 godina zgrabila diplomu, nije stala raditi. “Da kucnem o drvo”, nasmijala se šeretski. Igrala je u Zagrebu, Virovitici, Varaždinu, Požegi, Vinkovcima, Sankt Peterburgu, Puli, gostovala na brojnim svjetskim festivalima, odradila turneju po Austriji … “Stalno sam bila u koferima, stalno sam stajala na nekim autobusnim i željezničkim kolodvorima. Nije mi bilo bitno gdje radim, nego što radim i ispunjava li me projekt”, govori Helena.

“Znam da trpanje poslom nije rješenje, možda bi trebalo naći zlatnu sredinu, no, ja sam oduvijek bila puna energije. Teško je glumcu kad ne radi, kao da si na nekom čekanju koje ubija”, tumači.

Biti slobodnjak koloritno je i jako iskustvo. Naučiš se boriti, opstati, ta ti pozicija ne dozvoljava da se uspavaš, reći će glumica. Onda je nakon čitavog desetljeća “frilensanja” stigao poziv iz pulskog INK.

Unatoč stalnom angažmanu, putovanja se nisu prorijedila. Budući da je riječ o malom teatru (zaposlene su tek dvije glumice Helena M. Matanić i Lana Gojak), većina čitaćih probi i priprema predstava odvija se u nekom od zagrebačkih kazališta. Tako da je i dalje živjela na relaciji Pula - Zagreb, kao i danas, tumači Helena. “Bilo je super nakon toliko godina spojiti rodni grad i kazalište”, kaže.

Rad na sebi

Upravo tamo se i dogodila ljubav s Matanićem.

“Dadu znam sto godina. Ova zemlja je mala, još manji je krug ljudi u našoj profesiji, tako da smo se već poznavali”, kratko komentira. Iako ga, kako kaže, poznaje oduvijek, par se zaljubio prošlog proljeća dok su radili na predstavi “Thelma i Louise” u INK u Puli. Od žanrova voli sve. Voli raznolikost, od fizičkog teatra, pučkog teatra… Trema na sceni? Trema i preispitivanje općenito joj u životu, odgovaraju.

“Godinama sam radila na sebi, da se riješim nekih ljutnja, sumnji, generalne tjeskobe… Puno toga sam proučavala, sve me zanimalo, psihoterapija, meditacija, reiki, sa željom da se umirim i upoznam sebe. Mijenjati svijet u sebi zvuči kao ocrtani klišej, ali zaista se o tome radi. Kad jako zagristi, a kad naprosto reći ne, to je umjetnost života i na tome se radi. U suprotnom lako postaneš pretrpani magarac, bez obzira o kojem je poslu riječ”, smatra Helena.

Skidanje u teatru

“Danas se osjeća kolektivna osamljenost”, dodaje s uzdahom. Složile smo se kako su novi mediji donijeli ugodnu praktičnost, ali i naporni teror sreće. Sve je ondje divno, krasno, nitko nije nesiguran, svi su dobro raspoloženi, ponosni, uspješni, blistaju.

“Ma daj, kako me ljuti taj fejk pristup, život je satkan od lepeze emocija i doživljaja. Pogotovo taj trend s trudnicama, sve nešto mršave i prezgodne ni dva tjedna nakon poroda, daj, nemoj me zezati, nitko ne priča o ljepoti trudnoće kao veličanstvenog procesa, nego samo kako izgleda i koliko je kila viška nabacila. Općenito me to forsiranje oko tjelesnog izgleda ljuti. U karijeri, imala sam par predstava u kojima sam se skidala gola. U tim sam se trenucima trebala susresti sa svojim tijelom. Prvo sam sa sobom raščistila da se ne skidam ja, nego lik kojeg tumačim. I drugo, ja nisam manekenka, ni model, nego glumica sa svim svojim nesavršenostima”, izrecitirala je ostrašćeno. Meni se, nastavlja Helena, počelo događati suprotno.

“Razljutim se zašto ne mogu pokazati da imam male flekice po licu od hiperpigmentacije ili pak strije. Ne zanima me, sad sam trudna i jedem sve. Usto sam i starorotkinja”, prasnula je u smijeh i energično vadeći pecivo i jogurt iz torbe.

Helenu Minić Matanić trenutno gledamo na TV ekranima u hvaljenoj seriji “Počivali u miru”. Glumi Katu, nesretnu djevojku koja je krenula u život nadajući se lijepoj budućnosti. Sreću je željela ostvariti preko svog mutnog supruga Zoltana (tumači ga slovenski glumac Jernej Šugman), međutim, zbog njega je tu mladu ženu odbacila obitelj i rodbina. Čim sam pročitala scenarij, znala sam da je to to, da je projekt jak u svakom pogledu, jaki scenarij, jaka glumačka ekipa, sve je na razini, kaže Helena koja je prilikom drugog bloka snimanja u prosincu prošle godine saznala da je trudna. “Da, bila je pauza između dva bloka snimanja. U toj sam pauzi dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju glumicu za ulogu Thelme u predstavi “Thelma i Louise”, udala se i ostala trudna”, smije se Helena. Ipak je, kaže, prvo vrijeme čuvala tu dragocjenu spoznaju.

“Na snimanju pred Novu godinu, sjećam se, imala sam teže, emotivne scene. Jedna od njih je kako provjeravam što će pokazati test za trudnoću. U tom sam trenutku bila zaista trudna i zapravo sam bila sva zbunjena. Hormoni te šibaju, miješaju se sve moguće emocije. To je nešto najintimnije i najsvetije, svima bi od sreće razglasio, a istovremeno bi se sakrio u malu rupicu i sve to prezimio”, kaže buduća mama.

Izvan predstava

Helena je trenutno na porodiljskom. Inače vatrena radoholičarka, odlučila se nakratko povući sa scene.

“Sve predstave u kojima sam donedavno igrala fizički su naporne, “Thelma i Louise”, “Tramvaj zvan žudnja”, “Tko se boji Virginije Woolf” … Sve su to jake, zahtjevne uloge, dva sata plesanja, skakanja, tuče, agresivnih scena s povišenim emocijama. Želiš li to izvući, moraš biti u jako dobrom treningu. Znalo se dogoditi da dvije kile izgubim nakon predstave. U drugom stanju to nije pametno raditi. Sad ću se neko vrijeme baviti ponešto drugačijim temama”, iznosi Helena.

Vječito dijete

Glumica i mama? Nema pojma, sve će se posložiti, uvjerena je.

“I Dado i ja na prvom mjestu sad imamo obitelj. Naravno da ćemo se i dalje baviti svako svojim poslom, ali stvaramo i svoju malu obitelj. Mi nismo režiser i glumica, mi smo muž i žena, najbolji prijatelji, budući mama i tata. Oboje smo kreativci i nema govora o oduzimanju sloboda, samo ćemo se morati dobro organizirati”, kaže Helena.

Za Uskrs je bojala jaja. Tangala ih je, ono s čarapom i lukom, smije se. Za božićne i novogodišnje blagdane i danas izrezuje šarene papirnate ukrase. Ja sam ti vječito, nepopravljivo dijete, mene to veseli, kaže. Jesu li odredili ime svojoj djevojčici? Da, ali još ga čuvamo za sebe, nasmijala se naša nagrađivana glumica.