Ivana Roščić & Nataša Janjić: 'Jedva se čekamo pohvatat’ na sceni'

Deset godina nakon jednog od uspješnijih hrvatskih filmova “Fine mrtve djevojke”, koji progovara o problemu homofobije kroz ljubav dviju lezbijki koje se doseljavaju u zgradu u kojoj naizgled obični stanari vode vrlo nastrane živote, u kazalištu Gavella radi se predstava istoga imena. Umjesto Nine Violić i Olge Pakalović koje su utjelovile filmski ljubavni par, Mariju i Ivu u predstavi će igrati Nataša Janjić i Ivana Roščić. No, redatelj je u oba slučaja isti - Dalibor Matanić. Glavne su glumice za Studio u opuštenom razgovoru dočarale atmosferu s proba, ali i progovorile o još uvijek kod nas gorućem problemu neprihvaćanja različitosti.

Drukčiji rukavci

• To je urbani kontroverzni film. Je li predstava izazov?

N: Scenarij je morao biti prilagođen kazalištu i kad smo počeli s probama, radili smo kompromise, da bude drukčije u smislu kazališne interpretacije. Na kraju će ispasti da je tekst dosta izmijenjen, ali tema ostaje ista, likovi su isti, ali sama priča ima drukčije rukavce, pa čak i drukčiji završetak.

I: Kao što film nosi svoje, tako i kazalište nosi svoje zakonitosti. Kao glumica se ne bih previše referirala niti bavila filmom, nego se jednostavno trenutačno bavim ulogom ili Natašom, ili našim odnosom. Pokušavam zaboraviti na film jer on nije polazište. Dadi Mataniću je vjerojatno najgore.

• Je li mu ovo prva kazališna režija?

N: Režirao je u Rijeci “Sjajno mjesto za nesreću” od Karakaša. No, on ima dovoljno iskustva i zna raditi s glumcima. Njemu je možda u ovom slučaju najteža varijanta zaboraviti na film i krenuti dalje, ali mislim da ga baš to ‘pali’ na poseban način.

I: I sam je rekao na prvoj probi: ‘Zaboravite film, ako ste ga gledali i ako niste’, tako da mislim da je njemu sve ovo velik izazov, samo kazalište po sebi, jer sigurno se tu drukčije radi. U filmu je on na svom terenu, a ovdje svi zajedno ulazimo u neki novi teren.

Biljana Gaurina / CROPIX

Zagreb, 201112.Frankopanska.Kazaliste Gavella.Natasa Janjic i Ivana Roscic, glumice u predstavi Fine mrtve djevojke.Foto: Biljana Gaurina / CROPIX

• Obje ste se dokazale i u kazalištu i na filmu. Koliko je drukčiji pristup poslu?

I: Za mene je gluma gluma, ne postoji kazališna i filmska jer su ta dva medija, sama po sebi, i slična i različita. Makar moram priznati da film više volim kao medij, a kazalište mi je draže po načinu i pristupu rada. Ima se više vremena, više možeš uroniti u lik. Na filmu se dogodi da to bude sve nabrzinu, pa se ja kao glumica osjećam prilično nesigurno, a voljela bih da mi se u budućnosti pokaže suprotno.

Svi smo prijatelji

• Radile ste s Dadom Matanićem i na filmu i u kazalištu. Koja je razlika?

N: Mi smo mali krug ljudi, svi se već znamo. Dijelimo i isto društvo, pa smo i prijatelji, a to je dobra polazna točka. Kad poznaješ nekoga, lakše se opustiš i počinješ istraživati i raditi. Kad je u pitanju njegov pristup, u kazalištu jednostavno moraš svaki dan dolaziti na probe i jako intenzivno mjesecima raditi.

I: Na filmu završiš posao nakon mjesec dana snimanja, a onda slijedi montaža, a u kazalištu ti treba tri mjeseca intenzivnog rada za napraviti predstavu i onda završiš ciklus, ali ona se nastavi igrati, tako da se zapravo nikad ne odvoji od tebe. Isto tako i film ima svoj život sa strane, festivale... Opušten je i, kao i inače, raspoložen.

• Vas dvije ste puno glumile zajedno, a sada ste se našle u ulogama ljubavnih partnerica. Koliko je drukčije igrati ljubavni odnos sa ženom?

N: Mi smo se odlučile da ćemo jedna drugoj mirisati, za razliku od muških kolega koji redovito nakon gemišta dođu na scenu. Nismo još došli do tih ljubavnih scena, ali ja se nekako baš jedva čekam ‘pohvatat’ s Ivanom na sceni.

Imamo iskustvo sa ženama

• Znači, još ne znate kako se koja ljubi?

N: Zasad još uvijek sanjamo jedna o drugoj.

I: Mislim da sam u zahvalnijem položaju jer je to Nataša i iz razloga koje je ona rekla, ali i ako gledamo ljubav. Jer ljubav je ista za muško-muško, žensko-žensko i žensko-muško, nema razlike.

N: Ljubavni je odnos kompleksan i to je ono čime se mi bavimo. Bez obzira na to kako će se manifestirati, poljubac je uvijek poljubac.

• Obje ste već iskusne u ljubljenju s kolegicama...

I: Da, ja sam nedavno to odradila s Juditom Franković.

N: A ja s Jadrankom Đokić u filmu ‘Libertango’. U svakom slučaju, nismo djevice jedna drugoj.

I: Ja to nekako gledam kroz lik koji glumim. Isto mi je, prvo je ispred mene stajala Judita, sada Nataša...

• Možda nakon ove uloge razmislite i o promjeni spolne orijentacije?

N: Tko zna? Otvorene smo. Možda stvarno promijenimo mišljenje o muškarcima.

I: Ljubav je, na kraju krajeva, ljubav. U svakom slučaju, to je jedna uvijek aktualna priča s obzirom na područje na kojem živimo i mentalitet ovdašnjih ljudi. Možda je prošlo deset godina otkad je Matanić snimio film, ali nije se puno toga promijenilo. Društvo treba, na neki način, razmišljati i promišljati.

• Koliko su ljudi kod nas uopće spremni prihvatiti različitosti?

N: Mene baš zanima recepcija publike deset godina nakon što je ta tema još uvijek goruća, jer postoje gradovi u kojima se još uvijek jedva održavaju gay prideovi. Znači, tema je još uvijek živa. Ali, jako sam zadovoljna konačnom verzijom teksta na kojem radi Mate Matišić i čini mi se da bi to mogla biti jedna dirljiva, emotivna priča. Ne bavimo se samo homoseksualnom orijentacijom, homofobima, nego i mnogim drugim socijalnim problemima. Ljudi će nakon predstave imati o čemu i promišljati i razgovarati.

I: Homoseksualnost je samo okidač koji uza se nosi i neke poslijeratne tematike, bračne probleme drugih protagonista, problem abortusa, mnoge stvari na koje društvo zatvara oči.

• Mislite da se percepcija ljudi po pitanju homoseksualnosti u deset godina nije promijenila? U međuvremenu su se dogodili i gay prideovi.

I: Baš sam se nedavno prisjetila rada Igora Grubića, koji je kroz jedan video pokazao prosvjede ‘antiparade’ i prisjetila sam se kako je to bilo tada.

N: Nedavno su pretučene dvije lezbijke na Trešnjevačkom placu. Nevjerojatno. Kad smo počinjali raditi predstavu, pitali smo Dadu: ‘Ne misliš li da je vrijeme otišlo dalje? Misliš li da će to ljudima i dalje biti zanimljivo i je li taj problem još uvijek toliko vruć?’ I usred proba se dogodi to premlaćivanje lezbijki. I stvarno, još uvijek nekome smeta da se dvije djevojke poljube na ulici.

Anegdota s ‘Parade’

• Mislite li da ćete i vi biti nekome smetnja samim time što glumite lezbijke?

N: Moram ispričati anegdotu koju mi je ispričao Nikola Kojo, a dogodila se kad su sa Srđanom Dragojevićem radili ‘Paradu’. To je bio jako uspješan film koji je osvojio nagrade u Berlinu, imao je ogromnu gledanost, a vjerojatno su njime bili oduševljeni i oni koji tuku homoseksualce. Jer ti ljudi, ako ne idu u kazalište, vjerojatno idu u kino. Nikola mi je ispričao da je jedan dan došao do svog auta na kojem mu je netko urezao ‘pederu’. Ne znam kako ćemo mi proći, ali ako tako bude, možda stvarno i uspijemo. To će značiti da smo nekog dovukle u kazalište.

• Znači, to bi mogla biti predstava koja mijenja stav javnosti?

I: Da. Isto tako treba raditi predstave i o pedofiliji, incestu, zlostavljanju bilo koje vrste. Takve su predstave nužne u današnjem društvu. To su sve teme s kojima smo svakodnevno bombardirani u novinama, ali ne možemo ih se riješiti.

N: Nije pitanje u slaganju, nego u toleranciji, dopuštanju da neke stvari postoje, da netko bude drugačiji.