JELENA VELJAČA Tri sam godine provela s didom čekajući u redu za crnu kavu i kruh. I zato mogu nešto reći u slučaju vraćenog poklona iz H&M-a...

Kao i ljubav, odgoj u doba kapitalizma je na velikim kušnjama. Kako objasniti svojem djetetu da materijalno nije presudno? I još teže: kako mu to pokazati primjerom? Kao dijete koje je “najbitnije tri” provelo, među ostalim, čekajući s didom u šest ujutro u redu za crni kruh i kavu i tvrdoglavo odbijajući griz banane koju je moj tata skupo plaćao dilerima tog egzotičnog voća, sjećam se nekoliko definirajućih trenutaka svog ranog djetinjstva: plakala sam kad sam u petom osnovne primljena u pionire, a pionirska knjižica mi je krivo odštampana, pa je jedina nisam primila u razredu.

Nisam, dakako, bila svjesna što je to uopće zapravo pionirska knjižica, ja sam samo htjela pripadati, biti ista kao i svi ostali. Moji su roditelji u tom trenutku već naslućivali da je to posljednje ikad primanje u pionire te samo inercija Osnovne škole Milivoja Pavlovića koju sam pohađala.

Baš kao i svi ostali roditelji, u nekoj su zajedničkoj fantazmagoriji, unatoč vjetrovima zavade koji su upućivali na raspad i raskol, ali ne i na užas koji slijedi, odjenuli svoju djecu u jednake košulje i marame i natandrčili nam na glavice kapice, svjesni da sudjeluju u igrokazu koji više nema nikakvog smisla, kao posljednja sezona vaše nekad omiljene serije: glavnih likova više nema, dobri scenaristi odavno su napustili projekt, budžet za spektakle davno je potrošen, specijalne si efekte više ne mogu priuštiti ni u ludilu, no vi i dalje, po nekom automatizmu, gledate taj program, sa sve manje koncentracije, doduše, uz čips, i mobitel, i odjednom shvatite - ova priča više ne drži vodu...

Tako smo i mi, zadnji pioniri u povijesti Jugoslavije, stupali na svečanosti, a svi su ponosni roditelji u tišini gledali svoju nesvjesnu dječicu, pljeskali zajedno gotovo mahinalno (vrlo će brzo očevi iz tih prvih redova skinuti svečana nedjeljna odijela te odjenuti uniforme i krenuti u rat, paradoksalno, protiv armije države u čiju su se najmlađu skupinu primala njihova djeca tog proljeća). Sjećam se tog dana samo zbog traume nedobivanja pionirske knjižice - ne iz ideoloških razloga, već zato što nisam imala nešto što imaju svi.

Zalud me otac pokušao utješiti riječima koje mi danas zvuče kao neviđen melem: “Ali ti si posebna!” Ridala sam kao gladna beba.

I logično da sam bila neutješna: tko normalan želi biti poseban s deset godina? Želiš biti isti, ne želiš se izdvajati. I to nas dovodi do priče koja se ovih dana, cijelu jednu galaksiju udaljeno od Zagreba za vrijeme mojeg petog osnovne, vrti po medijima: jedna djevojčica otišla je drugoj djevojčici na rođendan i odnijela poklon, a onda joj je druga djevojčica vratila poklon rekavši da si je ona zaželjela nešto posve drugo. Samo da odmah kažem: ne znam koje mi je djevojčice više žao.

Prve, koja je ponižena na način na koji je moguće poniziti samo u okrutnom kapitalizmu - porukom da nije dovoljno dobra jer nije nabavila dovoljno skupu stvar za poklon prijateljici, ili druge, koja sigurno nije rođena kao svirepa razmažena materijalistica, ali ju se očito, nažalost, tako odgaja. Žao mi je i jednih i drugih roditelja.

Prvih, jer su se suočili s tim da im netko grubo povrijedi dijete na način na koji ga je moguće grubo povrijediti opet samo u kapitalizmu: izdvajajući ga kao nedovoljno “cool” (iz materijalnih razloga), a drugih, jer su osakaćeni na način na koji to kapitalizam voli činiti: miješaju glagol biti s glagolom imati. Primjer Zare i Ive doista je okrutan, ali sigurna sam da nije usamljen: došao je u centar pozornosti jer je razočarana majka djevojčice kojoj je vraćen poklon svoju nevjericu podijelila s prijateljima na društvenoj mreži Facebook.

Međutim, ta je situacija samo posljedica svijeta u kojem smo započeli živjeti ono proljeće kad su roditelji u tišini, bez puno svečanosti i veselja, otišli s primanja u pionire. Da, dobili smo slobodu i neovisnost, dobili smo otvorene granice i samostalnost, da, iza sebe smo ostavili jedan nepošten sustav koji je posve neodrživ u praksi života, ali dobili smo i ono najgore od demokracije i kapitalizma: raslojavanje po onome što tko ima. Samo nekoliko godina nakon što sam ja izvela tantrumsko urlanje zbog krivo otisnute pionirske knjižice, izvor dječjih trauma prilično se proširio: odjednom smo počeli nositi modernu odjeću stranih i popularnih proizvođača, roditelji su kupovali televizore, automobile, počeli smo putovati negdje izvan Trsta, Graza, mora i Pokljuke. Uspoređivale su se pernice, jakne, slatkiši. U trenutku kad sam upisala srednju školu, već je bilo jasno da “coolness” košta.

Moji se roditelji nisu snalazili: kako je moguće da ono dijete koje neutješno plače jer nema komadić mekanog kartona kao svi ostali sad odjednom želi potrošiti bogatstvo od 400 kuna na nekakve hlače u SuperStaffu? Još smo se mi neokrznuto izvukli. No, ova djeca danas. Ove Zare i Ive danas. Od dječje nevinosti koja je zadovoljna kartonskom kutijom kao igračkom te crvenom mašnom zavezanom iznad kolijevke kao mobilijom, ukoliko se ne pazi, brzo nauče da je ono što imaju na neki, njima sigurno nejasan, način jednako onome koliko vrijede kao bića.

Grozno zvuči i sigurna sam da bi se svatko od vas zakleo da upravo on ili ona nije “takav roditelj” - roditelj koji uči svoje dijete materijalizmu od malih nogu. Ali društvo to popularizira. I mame poput majke djevojčice koja je slavila rođendan, i sama žrtva tranzicijske kulture u kojoj je ime dućana u kojem se kupuje bitan, odgajaju djevojčice koje, zamišljam, i same zbunjene monstruoznim prijedlogom da svakoj prijateljici zada što joj mora donijeti na rođendan, postaju žene koje ne razumiju pravo značenje one stare “izvana gladac iznutra jadac”.

Nije, naime, uopće stvar u poklonu. Nikakvom. Stvar je u tome da imaš prijatelje koji s tobom slave rođendan. I zato je upravo leksikon (u međuvremenu vraćen maloj prijateljici čija mama se drznula kupiti poklon po svom nahođenju) najgenijalniji poklon ikad: u njemu se, još iz vremena kad smo svi nosili iste kapice i bijele košuljice kratkih rukava, bilježi djetinjstvo i prijateljstva. Lako je proklinjati kapitalizam. Nije lako proklinjati sebe same i priznati da smo i sami pomalo zaraženi - kako i ne bismo bili, kad je imperativ “imanja” svugdje oko nas. Treba cijepiti tu našu djecu. Rođendanima bez poklona. Prijateljstvima bez materijalnih davanja.

Jer, i Zarina i Ivina mama negdje duboko u sebi sigurno znaju, samo se čini da je jedna od svojeg jada i nesreće i nemanja onog pravog, zaboravila ili potisnula - pravo davanje, i jedino koje briše dječje suze, a i odrasle, je ono koje se ne može opipati. Osim zagrljajem.