Jesu li hrvatske medijske zvijezde izumitelji domaćeg trasha

Što povezuje Antuna Vrdoljaka, autora kultne bezimene trash serije o Titu prikazane na hrvatskoj televiziji, s reakcionarnim kantautorom domoljubnih trash balada, Markom Perkovićem Thompsonom? Ima li kakve stilske veze između dvojice poslovnih partnera, kralja trash dokumentarizma Jakova Sedlara koji uz vampirske povijesne filmove serijski izrađuje uprizorene hagiografije naručitelja iz Ukrajine i Izraela, i velečasnog Zlatka Suca, multimedijalnog kristodula koji, obdaren darom bilokacije, istodobno hoda po vodi, objavljuje trash knjige i sa Sedlarom osniva katoličku trash televiziju, koja će biti odgovor biblijskih razmjera na “Red Carpet”, centralni organ trešizma, briljantni TV magazin Nove televizije?

Neupitna mesijanska pojava

Sučeve masovne mitinge posjećuje više ljudi nego što ih je uspijevao okupiti Isus Krist u depopuliranoj Judeji. Hrvatska katolička crkva uskoro će postati neznatna sekta u sklopu autentičnog pokreta hrvatskih vjernika animiranog domaćim televangelizmom, pa će katolici, umjesto u Vatikan, upirati pogled u Međugorje. Za vjerničke mase ne postavlja se pitanje - Kako bi se danas ponio Krist? - kad je za njih Sudac neupitna mesijanska pojava…

Pripremajući sa Sedlarom svoj televizijski projekt, hrvatski “Pink” u sakro-ritmu, ali (na žalost) bez korusa dugonogih koludrica, pošto se obraća publici koja više pada na njegov lik katoličke gej ikone, Sudac je već pustio u eter vlastiti portal ( http://www.velecasnisudac.com ), e-magazin u kojem će redovito pisati naivni književnik Ivan Aralica, neshvaćena glumica Anja Šovagović-Despot (desničarski pendant Urši Raukar), zatim duhovno preporođeni ghost-writer memoara Jakova Blaževića, prof. Zdravko Tomac, te neprihvaćeni hrvatski politički vođa dr. Slaven Letica.

To je salon.com odbijenih, kojem se pridružuje disidentski raspoloženi don Živko Kustić, militantan poput Lenjina i svetoga Pavla, koji više ne može podnijeti što se Katolička crkva u Hrvatskoj pretvara u birokratsku ustanovu zaokupljenu nekretninama.

Sudac i Sedlar stvaraju, dakle, medijsku platformu koja neće ovisiti o institucionalnim resursima, nego se oslanjati isključivo na fanatiziranu publiku. Sutra će to biti glavno uporište opozicije, desnog populizma.

Bez utjecaja

Sučevi kolumnisti na njegovu blogu javljaju se pod egidom “Glas slobodne Hrvatske”, koji predmnijeva da je ta sloboda ugrožena ili već izgubljena, iako je HDZ na vlasti, pa financira sve desničarske kružoke i najbizarnije desničarske likove koji se uopće pojavljuju na sceni. Postoji cijela pletora nečitanih desničarskih biltena, stvorena je cijela mreža paraznanosti u Primorčevim sveučilištima na ledini i neozbiljnim institutima u kojima djeluju prikriveni desničarski ideolozi.

Svi oni, naravno, nemaju nikakav utjecaj, nitko ne čita što pišu u svojim nepismenim traktatima, a svrha je tek da oni opstanu kao društvena kasta, pa ih Vlada financira kao što je nekad Soros financirao kvazilijevu opozicijsku inteligenciju, više pružajući socijalnu pomoć ljudima podobnoga usmjerenja, nego što bi davao novac radi poticanja njihovih aktivnosti. Kad sutra padne vlast, a preksutra se rastoči ta klijentelistička mreža, pa svi osujećeni koji ostanu bez honorara kriknu kako je sama sloboda ugrožena, nitko ih neće čuti, ako se na vrijeme ne pripremi platforma za gerilsko djelovanje pod liberalnom okupacijom Europske Unije.

Marko Perković Thompson dat će im glazbenu kulisu i povod za okupljanje, pošto će njegovi organizatori lakše ishoditi od policije potrebne dozvole nego politički ekstremisti, izborni luzeri poput trash populista Milana Bandića, kojeg će, uostalom, biti vrlo teško nagovoriti na posljednju avanturu, izlazak na parlamentarne izbore s trash koalicijom KGB (Kerum - Glavaš - Bandić). Osovina Bandić - Kerum posve je prirodna, jer toj dvojici bankrotera otprilike istodobno istječe rok trajanja, ali Glavaš je za njih previše ozbiljan lik, povezan sa slavonskom autonomaškom strankom HDSSB, koja uživa podršku krupnog kapitala, a osim toga, za sve takve režije potreban je Sanader, glavni arhitekt političkih podvala, koji je sad unekoliko indisponiran…

Vrdoljak zaštićen od sankcija

Tonči Vrdoljak pokazuje kako se i sad, u doba koje će se jednom opisivati kao “razdoblje poznog HDZ-a”, može nesmetano javno djelovati na način svojstven vremenima tuđmanizma, pa bezobzirno koristiti javne fondove i zloupotrebljavati javne ustanove, usprkos neodobravanju i iskazima nezadovoljstva publike. On je zaštićen od sankcije samim ustrojem vlasti koja ga prepoznaje kao svoj organski dio, dok javnost vidi kao prijetnju vlastitom opstanku.

Na nezadovoljstvo neće se pak čovjek poput njega obazirati, jer su mase slijepe, zaluđene demokracijom i otuđene od svog povijesnog, državotvornog interesa, izložene propagandi beskrupuloznih liberalnih ljevičarskih intriganata, agenture međunarodne zavjere protiv čistokrvnih Hrvata, većinom djeca oficira, bivših udbaša, židovi ili masoni, uopće, uobraženih intelektualaca koji se s prezirom odnose prema običnim ljudima, narodu, koji vjeruju u stigme na Sučevu čelu, Bandićevu čestitost i Kerumovu duhovitost.

To je ključno za ideologiju sutrašnje desnice - treba raširiti uvjerenje kako je Hrvatska ugrožena, a velika stvar izgubljena, jer ljudi rezoniraju svojim iskvarenim umom, a ne srcem. “Srce” je ključna riječ u Thompsonovim tekstovima, pokazala je Lara Stolnik, mlada istraživačica, u svojem diplomskom radu iz sociologije na studiju novinarstva, kod mentora Slobodana Lalića. Napravila je konkordancije Perkovićeva pjesničkog vokabulara i, naravno, “srce” je tu bilo najfrekventnije.

Humora - ni za lijek

Nema sumnje da su ova četiri umjetnika, kao kreatori, političari i vjerski vođe povezani istim projektom, no krucijalno je pitanje što ih stilski zajednički obilježava, kojoj estetskoj ili kulturnoj formaciji svi oni pripadaju? Poimanje omogućuje da se ovlada fenomenom, pa ako nešto definiraš, možeš se prema tome postaviti na pravi način. Pothvati ove četvorice ljudi (zapravo tri čovjeka i jednog više astralnog bića) magnetski privlače prefiks “trash” koji sam ovdje laboratorijski iskušao pridodajući ga svim imenicama vezanim uz njihovo djelovanje, pa se, sudim, u praksi zaista pokazao primjerenim.

No, terminološki, to nije tako jednostavno. Stoga sam okupio ad hoc ekspertni tim sastavljen od jednog mladog ljubitelja bluza i eruditske komentatorice kulturalnih fenomena. On mi je rekao kako je “trash” vrlo uzak, specifičan pojam ako se vezuje uz glazbu, jer se odnosi na trash metal, glazbu hardcore hevimetalaca poput Metallice i Megadetha, pa se ne može samo tako upotrebljavati za svaku hrvatsku pizdariju. Ona me pak upozorila da “trash” kao stilsko usmjerenje nužno uključuje camp, zaigranost, autoironiju i humor . A humora zbilja ne uočavamo ni u najmanjoj mjeri u mrtvoozbiljnim istupima ova četiri kralja hrvatskog etera.

Zato finalno mislim da bi “trash” ovdje trebalo naprosto zamijeniti lokalnim nazivom “smeće”.