JURE FRANKO 'I dalje me vole više od Bureka i čude se što sam ostario'

Nakon što je prije 31 godinu bivšoj Jugoslaviji donio prvu medalju na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, Jure Franko vrlo je brzo nestao iz javnosti. Iako je tada, kao 22-godišnjak, tek trebao biti na početku izuzetne karijere, samo godinu dana od fantastične utrke na Jahorini, Franko se zbog ozljede kukova povukao iz skijanja.

Čak 25 godina živio je na relaciji Japan - SAD, a onda se prije nekoliko godina vratio u svoju rodnu Sloveniju. I vjerojatno bi za mnoge Frankovo ime ostalo samo jedan lijepi, nostalgični dio sportske povijesti, vremena kada su sportaši bili junaci, a ne skupo plaćene zvijezde, da u Hrvatsku nije stigao mjuzikl “Mamma mia!”.

Obiteljski pothvat

Naime, Jure Franko i njegova firma Prospot kupila je prava na produciranje tog hit-mjuzikla za područje cijele regije. A upravo je to posao kojim se Franko posljednjih godina intenzivno bavi. Nakon prve predstave kojom je probio led “Moje pjesme, moji snovi”, nastavio je postavljati produkciju poznatih mjuzikala. U tom se poslu zapravo našao spletom okolnosti, zahvaljujući supruzi Simoni Vodopivec, slovenskoj pjevačici i glumici.

- Stariji sin Aidan već je bio stasao za školu i bilo nam je jasno da se moramo skrasiti na jednom mjestu. Kako se u SAD-u zbog terorističkog napada i dalje nije baš moglo opušteno živjeti, a u međuvremenu se Simonin otac razbolio, odlučili smo se vratiti u Sloveniju. Što se mene tiče, to je službeno bilo 2008. Naravno, glavno pitanje nam je bilo što ćemo sada dalje raditi. Simona je razmišljala o otvorenju glazbene škole, a onda nekako i da to nadogradi produkcijom mjuzikla, a ja sam joj predložio ‘Moje pjesme, moji snovi’, koji je idealan za djecu. Rekla mi je da joj to super zvuči, ali da ću ja morati preuzeti organizaciju - prisjeća se uz smijeh Franko.

Pa iako se u početku nećkao misleći da ne zna puno o tom poslu, ipak je na kraju ušao u novi posao. Iako za njega on u osnovi i nije bio tako novi, jer ranije je radio na organizaciji sportskih i drugih događaja u Japanu i Americi, bavio se skijaškim promocijama, organizacijom utrka Svjetskog kupa, Zimskih olimpijskih igara u Naganu, utrkama legendi, gradnjom skijaških centara, televizijskom produkcijom...

Drama s glumcima

- Počeli smo vrlo uspješno i bilo je to jedno vrlo lijepo iskustvo, iako sam znao sam da će biti mnogo posla kada ulazim u nešto novo i nepoznato. Nisam prije toga nikad radio s glumcima, iako ih puno poznajem i bilo je stvarno dramatičnih momenata. Imali smo 23 djece u tom mjuziklu, što ti naravno donese i 46 roditelja. Tu je bilo je svega i svačega. Djeca su super, ona to rade s entuzijazmom, ali kada dođu očevi i majke, to je onda sasvim druga priča. Ima ih stvarno dostojanstvenih, ali i onih koji to nisu, no sve je na kraju ispalo super - govori danas 53-godišnji Franko. To je logično nametnulo i temu je li i on jedan od ambicioznijih roditelja.

Lukavi tata

- Naša kći Maya uskoro će 11, a Aidanu je 14 godina. Oboje su talentirani i za sport i za umjetnost, no Simona i ja nismo ambiciozni roditelji u tom smislu, ne guramo ih. Želimo samo da budu pristojno odgojena djeca, da se nauče disciplini, redu, da shvate da samo radom mogu doći do nekog rezultata. Ne tražimo od njih da budu vrhunski sportaši, iako Aidan odlično skače u dalj, a i Maya se bavi atletikom i svira klavir. Skijanje obožavaju, ali nemaju se želju natjecati. Bio sam toliko lukav da ih nisam ja učio skijati, nego sam ih prepustio učiteljima, jer bolje da mrze njih nego mene. Tako kada dođem po njih, nisam mučitelj nego spasitelj kojem se razvesele kad ga ugledaju - objašnjava.

Za njega je skijanje predstavljalo nešto sasvim drugo. Iako su mu već sa 18 godina savjetovali zbog ozljeda kukova da se prestane natjecati, to je napravio tek 1986. godine.

- Bio je to strašno težak moment. Moja karijera je tek počela, a sa 22, 23 godine ste na samom početku. Bio sam u super formi, a morao sam reći skijanju zbogom. No uspio sam se odvojiti od njega vrlo brzo. Otišao sam u Los Angeles gdje snijega nema čak ni na televiziji, bilo je to odvikavanje na suho - priča Franko.

U Ameriku je krajem 1985. otišao praktično bez novčića u džepu.

Jure Franko u Sarajevu 1984.

- Tada je skijanje u Svjetskom kupu bilo amatersko, iako je naš pristup bio profesionalan. No nismo primali neki novac za to, nešto malo se radilo ispod stola, ali kod nas ni toga nije bilo puno. Kad sam završio karijeru, imao sam nakon ZOI-ja, i to samo zato što se nikad nisam razbacivao novcem, oko 10 tisuća njemačkih maraka. No njih sam posudio prijatelju da napravi pizzeriju, tako da sam ostao bez svega. Vratio mi je taj novac kasnije, ali puno kasnije, tako da sam u Ameriku ustvari otišao bez ičega - smije se Franko. Prvo je otišao u New Yrok, imao je tamo nekoliko prijatelja kojima se mogao javiti, a poslije u Vermont i Aspen. Nekih pola godine sudjelovao je u profesionalnim skijaškim turama, gdje je pobjeda značila tada značajan novac - 5000 dolara. Pobijedio je odmah u prvoj i odmah si kupio traperice.

Zna japanski

- Imao sam uz to olimpijsku medalju, bio sam komunikativan, govorio sam jezike, tako da sam se brzo snašao u tom svijetu i napravio ugovore sa skijalištem Park City, gdje se poslije održao ZOI. Vrlo brzo stigla je ponuda iz Japana da bi tamo bio model za skijašku odjeću Phenix, drugu najveću firmu te vrste u Japanu. Tada je u Japanu skijanje bilo velik trend, a ta zemlja oduvijek me privlačila svojom filozofijom i kulturom, tako da sam se odmah odazvao. Njima se sviđalo i moje prezime, iako pojma nisu imali tko je Jure Franko. S imenom je bila druga stvar, jer Jure u prijevodu na japanski znači plašljivi duh, pa kada su u mojoj putovnici vidjeli da je moje pravo ime Jurij, vrlo plaho, kakvi već jesu pristoji, predložili su mi da koristim njega, iako je to kod njih žensko ime, nešto poput Ljiljane - objašnjava. Na kraju je ipak postao Yuri Franko, što im je bilo lakše pročitati.

- Imao sam sreće jer sam se u Japanu pojavio baš usred skijaškog buma. Izgledao sam malo bolje nego danas, super je bilo i to što sam imao olimpijsku medalju, a naučio sam brzo i japanski, tako da sam počeo raditi na televiziji, s medijima - prisjeća se.

Medalja i vjera

Igrom slučaja u Japanu je i počela njegova ljubav sa Simonom. Iako su se znali otprije, ljubav je planula tek kada je Simona 1996. pristala doći na festival slovenske kulture koji je Franko organizirao. Vjenčali su se 2000., a 2001. dobili su sina. Danas žive u Radovljici, malom mjestu od šest tisuća stanovnika.

- Naravno, u životu uvijek ideš dalje, ne možeš ostati na jednom događaju, jednom uspjehu, pa ni ja tako na jednoj medalji. Ali ta medalja predstavlja mi i danas puno. Samopouzdanje, vjeru u sebe, da mogu u teškim uvjetima i da znam da se do ostvarenja cilja ne dolazi preko noći. I uvijek se mogu vratiti tome, ako imam neke osobne krize, a imam ih, naravno, kao i svi drugi. To je moja osobna referenca i podsjetnik na jedno jako lijepo razdoblje mog života - odgovara Franko.

Striček s više kose

No djeca su mu potpuno neopterećena velikim priznanjem koje je osvojio njihov otac dok se još nisu rodili. Služi im i za igru, to odličje nije relikvija kojoj se ne smiju približiti. Dapače, prije nekoliko godina, kada su se prikazivale stare olimpijske utrke, Frankov sin u čudu je dotrčao ocu i rekao mu kako na televiziji govore da je to Jure Franko, ali da su se sigurno zabunili jer taj čovjek ima kosu.

- Danas me ljudi najviše prepoznaju po imenu, ali i sloganu ‘Volimo Jureka više od bureka’, čiji su autori Nele Karajlić i Branko Đurić. I danas, kad god se spominju Olimpijske igre u Sarajevu, spomene se i taj Jurek burek. No imam stvarno svakakvih priča na tu temu. Praktički me 20 godina nije bilo u Sloveniji i kad smo se vratili, te dvije slike više nisu bile iste. Išao sam tako s cijelom obitelji za Uskrs posvetiti košaricu u crkvi i prolazimo pokraj štandova i nekih bakica. Već smo prošli, kada iza leđa čujem kao me neko zove ‘Frankooo’. Okrenem se, ali ne vidim nikog poznatog i nastavim dalje, kada opet ‘Frankooo’... Zvale su me dvije bakice od oko 85 godina i jedna me od njih pita: ‘Jeste li vi Jure Franko?’. Bio sam ponosan što me netko prepoznaje nakon toliko vremena i odgovorim da jesam, a ona se obrati svojoj prijateljici i kaže: ‘Jebate, što je ostario...’ - uz smijeh Franko je zaključio ovaj razgovor.