ZAGREB - Nakon još jednog uspješnog albuma, “Svijet glamura” čije pjesme haraju radijskim eterom, a uoči ljetnih koncerata, osvajanja zagrebačke Arene i jesenske turneje po arenama i sportskim dvoranama u Hrvatskoj i regiji, glazbeni kritičar Jutarnjeg lista i nekoć menadžer i diskograf Hladnog piva napokon je za jedan pošteni intervju uhvatio Mileta Kekina.
Nismo se našli u nekoć nam zajedničkom kvartu, Gajnicama, nego u strogom centru Zagreba, gdje danas živi Mile, ali razgovor je bio jednako ugodan kao i u vremenima kad smo, unatoč ratu i olovnim 90-ima, pokušavali uzdignuti Hladno pivo od kvartovskog do jednog od najuspješnijeg hrvatskih i regionalnih rock bendova otkako je Drago Mlinarec s Grupom 220 snimio “Osmijeh”.
Svuda stranac
Krenimo od nekog početka i tvog odrastanja u Njemačkoj, usred kojeg su te za moj ukus bizarnom odlukom roditelji odlučili kao malog Švabu ‘deportirati’ u Bosnu. O.K. ako su se mislili vratiti i tako te pripremiti na šok, ali ipak mi se to ne čini humanim.
- Ha, ha, ha! Kad si klinac, pušiš sve odluke svojih roditelja kao najnormalnije, no s odmakom od nekih tridesetak godina, ni sam ne znam jesu li me muljali ili je to imalo nekog drugog rezona. Mislim da je to bio dobar tečaj iz autsajderstva i razvijanja jakog karaktera i otpora prema okruženju.
Ja u tim formativnim godinama gotovo nikad nisam imao neku ekipu ili bio ‘doma’. Bio sam stranac u Njemačkoj, a potom i stranac u Bosni, u vrijeme kad sam bio najranjiviji što se tiče nekog društvenog statusa.
Tek s nekih 16-17 godina dolaziš u neku fazu da ti je kul biti buntovnik, odmetnik ili otpadnik. Patetično zvuči, ali tada sam, u 13. ili 14. godini, doista našao utjehu u muzici. Kad sam stigao u Kreku, rudarski kraj, kako samo ime govori, i komunizam, osjećao sam se izgubljeno, kao da me netko iz pitoresknog, mirnog, čistog i mirišljavog njemačkog sela bacio u roman ‘Oliver Twist’. No, bilo je i sjajnih stvari. Neke od najduhovitijih ljudi koje sam upozano, upoznao sam tih ranih 80-ih u Kreki.
Bi li i sam postao toliko duhovit da si ostao u Njemačkoj?
- Pa, nemam pojma. Svako okruženje ima neku svoju duhovitost. Bitno je samo biti okružen ljudima koji kuže foru. Nitko nema monopol na zajebanciju. Možeš ti to dobiti po prirodi, ali moraš to i učiti. Ako ti svaka fora umre na rukama, presahnut ćeš. A i sva ta mala okruženja, što je rekao Bregović, ne daju ti da postaneš zvijezda. To je dobro za spuštanje na zemlju, ponekad i iz provinicijalnih razloga, ali nije to ni loše.
A bi li, da te roditelji nisu poslali u Bosnu, gdje si se zarazio Azrom, Pušenjem, Čorbom i nekim drugim bendovima, imao bend u Njemačkoj?
- Ne znam, ali mislim da ni Bosna nije bila presudna za to, nego dolazak u Zagreb, u kojem živim već dulje od 25 godina. Dok sam bio u Njemačkoj, zanimala me glazba, slušao sam njihov novi val, punk i pop bendove koji su masovno pjevali na njemačkom, što je meni bio materinski jezik koliko i hrvatski. Već me tada jezik zanimao u glazbi pa me privlačila glazba na njemačkom, koji sam savršeno razumio. U Bosni sam se, pak, samo prebacio na drugi, meni posve razumljiv jezik, a u Zagrebu sam otkrio more druge glazbe i tu mi je u šesnaestoj prvi put palo na pamet da bih želio ili mogao imati bend.
Sam u velikom gradu
Dobro, ali otkud ti u Zagrebu, nakon Njemačke i Bosne?
- Moji su starci, kao i mnogi drugi gastarbajteri, odlučili graditi kuću u glavnom gradu Hrvatske s namjerom da se ovdje vrate živjeti, no tata je ubrzo umro, a majka nije ovdje našla posao i egzistenciju, pa se s mojim mlađim bratom vratila u Njemačku.
Kako se tvoja majka usudila ostaviti te samog u Zagrebu kao petnaestgodišnjaka, dakle u relativno nježnim godinama, i to u nekoj kući na rubu velikog grada u kojem do tada nikada nisi bio doma?
- Živjeli smo mama, brat i ja ovdje godinu dana, a onda su njih dvoje odlučili otići u Njemačku jer nas ovdje nije mogla uzdržavati, a ja sam odlučio ostati jer mi se u Zagrebu počelo više sviđati nego u Njemačkoj. Meni je i danas misterij kako se moja mama usudila ostaviti me ovdje, ali to je možda i posljedica toga da sam sa smrću oca počeo preuzimati na sebe dio njegovih obaveza. Roditelji su me od malih nogu smatrali prilično odgovornom osobom i zahvalan sam majci što je tako odlučila jer mislim da se u Njemačkoj ne bih tako izrazio i da bi radio neki posao nalik poslovima kakve su obavljali moji roditelji ili mnogi drugi gastarbajteri.
Je li te ta pozicija marginalca - imali ste i pjesmu istog naziva - navela da osnuješ punk, a ne pop bend?
- Mislim da su u šesnaestoj mnogi autsajderi ili se takvima osjećaju, no toj žanrovskoj usmjerenosti više su kumovali utjecaji poput Zabranjenog pušenja i KUD-a Idijoti te činjenica da nismo baš znali svirati pa smo odlučili probati s onim što nam se činilo najlakšim, a to je bio punk, koji je idealan za kratko i brzo prenošenje poruka. Zarazili smo se s Ramonesima i Sex Pistolsima i to je bio glavni razlog iako je svatko od nas donio svoje glazbene utjecaje.
Nećemo u detalje o korijenima benda, neka ljudi čitaju moju knjigu o Hladnom pivu...
- Toplo preporučujem...
Hvala, hvala. No, jedno pitanje vezano za sam osnutak benda. Jesi li u to vrijeme mogao pojmiti koliko će dugo izdržati i do kojih proporcija u Hrvatskoj i regiji narasti Hladno pivo?
- Ma, nisam uopće razmišljao o tome što će biti, kao što većina ljudi sa šesnaest ne razmišlja o nekoj budućnosti i karijeri. Nama je bio gušt svirati, imali smo svoje pjesme, a prvi trenutak kad sam pomislio da se oko Piva nešto događa bio je koncert kojeg nam je Pišta (iz Hard Timea, op. a.) organizirao u tadašnjem rock-klubu Remetinec, negdje u vrijeme izlaska ‘Džinovskog’. Tada sam prvi put vidio horde ljudi koji su došli u taj klub uglavnom zbog Piva.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA