NAJTEŽI TRENUCI DARKA DOMIJANA Nekad je prodavao 250.000 albuma, a danas duguje 700.000 kuna

Novinska vijest o jednom poreznom dužniku izbacila je na površinu i jedno davno razdoblje naše socijalističke pop-glazbe i kulture. Zato što se isti zove Darko Domijan (r. 1952., Karlovac), a bio je početkom 70-ih autentična zvijezda Titove zemlje radnih ljudi.

Kolegica iz crne kronike konstatirala je da je izvođač popularnog hita “Ulica jorgovana” dužan 326.000 kuna poreznicima. Usto se, kao odvjetnik, po prvi put “našao s druge strane sudske klupe”, zato što ga je jedan poznanik tužio za dugovanje od daljnjih 50.000 eura.

Drugim riječima, legendarni pjevač našao se u neugodnoj poziciji, kao i mnogi među nama. Ali, ishod ovih “procesa” nikako ne može uzdrmati njegov status u povijesti jugoslavenske i hrvatske popularne kulture.

Kada se pogledaju Domijanove fotografije na njegovim hit-singlicama i albumima, onda se može reći da je taj pjevač “nosio” izgled modernog dečka koga bi svaka samoupravljačica poželjela za zeta, odmah poslije Žarka Dančua. Duga ali uredna kosa, jednako takav zavodnički brk i zulufi. Takva je bila i Domijanova odjeća, uredna, ali u skladu s vremenom. S onim davnim vremenom kada se rock križao s pop-glazbom.

Šlageri rockera

Upravo na tome valu izrastao je Domijanov najveći hit “Ulica jorgovana”, koga su napisali skladatelj Rajmond Ruić (r. 1943.) i tekstopisac Ivan Glišić (r. 1942.). Teško je i nemoguće objasniti mladima popularnost tog hita iz davne 1974: vrtio se na svakom zagrebačkom bazenu, i na svakoj jadranskoj plaži, u svakoj pečenjarnici ćevapa. Premda je riječ o šlageristici, o pravoj pop-glazbi što se iščahurila iz pelenskog rocka, stvorili su je “rođeni” rockeri.

Naime, skladatelj Ruić počeo je kao član VIS-a (vokalno-instrumentalni sastav) Delfini, i nastavio kao bas-gitarist Robota. I upravo ga je spomenuti drugi rock-sastav spojio s tekstopiscem čije smo riječi svi pjevali, riječi “Ulice jorgovana”. A napisao ih je stanovnik Šabca Glišić, koji je ondje slovio za underground književnika, slikara, novinara itd.

Dakako, hita ne bi ni bilo da Domijan sa svojim vokalnim sposobnostima, jasnom dikcijom i lakoćom nije otpjevao njihovu skladbu. Tekst je bio “polivalentan”, ticao se ljetovanja s jedne strane i metalurške perspektive brdovite zemlje seljaka na Balkanu: “Gori zemlja, gori kamen - sunce ugljen, nebo plamen - to u sjenci lome krila - zaljubljena dva leptira”.

Pjevajući imitirali smo Domijanov glas. I to, uglavnom, onda kada smo u diskaču, ili na školskom plesu ostajali sami u kutu. Naime, Domijan je bio zlatni dečko posebnog poglavlja našeg sazrijevanja, poglavlja: “dame biraju!” Inače, kompozitor ovog sentiša Ruić, bivši “teški” rocker doživio je najveći uspjeh kao aranžer muzike, jer je napravio 1977. aranžman za pjesmu Đorđa Novkovića i Mire Alečković “Druže Tito mi ti se kunemo”, koju je otpjevao Zdravko Čolić na festivalu revolucionarne i rodoljubive pjesme u Zagrebu.

Rođen u Karlovcu

Dakako, Domijan nije bio čudo jednog hita, ali opću popularnost “Ulice jorgovana” nije uspio ponoviti, premda je Ruić i dalje skladao za njega. Kultnost u pop-kulturi i onda su stvarale različite društvene okolnosti. Na primjer, nedavni slom Hrvatskog proljeća, i potreba da se romantikom i fantastikom zaliječe političke rane na svim stranama.

Tko se, uostalom, pitao: kako to gori kamen? Baš nitko, sentiš je bio predobar i odgovarao mirisu sanjane curice. A ulice jorgovana rasle su posvuda kuda su 70-ih koračali zaljubljeni - popločao ih je 22-godišnji Karlovčanin.

Idućih 10-ak godina slijedili su novi hitovi - Ruže u snijegu, Sedam suza, Put u raj - ali teško su se mogli mjeriti s kultnim statusom “Jorgovana”.

Bivši violončelist

Poslije je Domijan otpjevao i “Breze”, ali u njegovu pjevačkom vrtu istoznačnicom mu je ostao samo grm s ljubičastim i mirisnim cvatom.

Sudeći po biografiji, glazbena karijera mladog Domijana trebala je krenuti klasičnim smjerom. U rodnom Karlovcu pohađao je glazbenu školu, odsjek violončelo. Ali, već s petnaest godina, koncem 60-ih, počeo se zanimati i baviti rock i zabavnom glazbom. Je li se tako otimao roditeljskim željama, ne znam.

Uz Draga Mlinarca

U svakom slučaju, od autentičnog rocka tada smo imali Grupu 220 i neumrlu baladu Drage Mlinarca “Osmijeh”. Da li je mladi Domijan odlazio na njihovu svirku na Vrbik teško je reći, ali lako pretpostaviti. Morao se družiti s rockerima, barem s Robotima i Ruićem.

Naime, 1972. upisao je Muzičku akademiju u Zagrebu, i poslije prekinuo ovaj studij, zato što je još iste godine objavio u izdanju Suzyja “Ruku mi daj”.

Znalci su u njegovoj izvedbi mogli čuti pouke Raya Charlesa, Wilsona Picketta i Otisa Reddinga, čiji su se hitovi vrtjeli na “našem” Radio-Luxembourgu.

Kako je dečko koji je jučer stigao iz malogradskog Karlovca u Zagreb preživio izlazak na ondašnju nacionalnu scenu? To je morao biti šok za njega: bile su mu otvorene sve naslovne stranice, i TV-stanice. Preko noći izrastao je u romantičnog princa druge polovice 70-ih i početka 80-ih. Bilo koji muzički festival nije mogao proći bez Domijana i njegovih uspješnica (Naučit ću te mala, Dugo će boljeti, Julske kiše itd).

Uskoro će se pojaviti rockerski novi val, ali Domijan je zadržao visoku i uglednu poziciju. Njegovi skladatelji slijedili su, čini se, “koncept” prvog velikog hita.

Naklade Domijanovih albuma ne dosižu one Miše Kovača, ali svejedno su respektabilne. Album “Put u raj” iz 1982. prodao je u 170.000 primjeraka, pozivajući se na spomenuti hit “Sedam suza”.

Deset albuma

Još je veći uspjeh postigao s albumom “Ruže u snijegu”, prodanom iduće godine u 250.000 primjeraka, s čime je Domijan postao “jedan od najuspješnijih izvođača na području tadašnje SFRJ”. Već iz popisa Domijanove diskografije jasno se vidi da je njegova karijera “pukla” s Domovinskim ratom. Do 1988. objavio je devet albuma, uključujući “Čuvam te anđele”, no potom je slijedilo trinaest godina šutnje, sve do albuma, sada već CD-a “Sve najbolje” (2001). Nakon toga, Croatia-records uvrstio ga je u svoju uglednu “Zlatnu kolekciju” (2011.) s kojom se Domijan pridružio prvog ligi domaćih glazbenih uglednika. Njegove biografije obično pišu da se za tih godina šutnje posvetio odvjetničkoj karijeri, te da je danas direktor nekog staračkog doma.

Pretpostavljam, na koncu, da će pravnik Domijan izvući glazbenu povijest Domijan iz aktualnih neprilika. I to baš onako samozatajno kako je pored svih uspjeha - i zarada, ako hoćete - diplomirao na Pravnom fakultetu. Ona to zavređuje.