NENO BELAN PRIZNAO JUTARNJEM 'Prvu ploču s Đavolima smo u Zagrebu snimali 30 dana. Nismo imali što jesti pa smo krali sireve po trgovinama’

Ovo je jubilarna godina moje karijere”, kaže Neno Belan dok sjedimo na kauču i razgovaramo u glazbenom studiju producenta Srđana Sekulovića Skansija u Zagrebu i nastavlja: “Zbog toga što sam prije točno 30 godina snimio prvi nosač zvuk ‘Ljubav i moda’ s grupom Đavoli i od tog se trenutka počeo profesionalno baviti glazbom. Do tada sam, naravno, također svirao po raznim bendovima, ali od 1986. živim isključivo od glazbe. A kad malo bolje razmislim, ustvari imam trostruku obljetnicu: 30 godina bavljenja glazbom, 30 godina od te prve ploče ‘Ljubav i moda’ i 30 godina od prvog zagrebačkog koncerta u Kulušiću, jer otkad smo nastupili u Zagrebu, sve se otvorilo”. Danas 54-godišnji Belan radi punom parom, 27. veljače priprema veliki obljetnički koncertu u Domu sportova, pronalazi zadovoljstvo u snimanju glazbe za dječje mjuzikle i angažiran je već treću godinu u stručnom žiriju Zagrebfesta. Kaže da je stalno u pokretu i kad ga se pita gdje živi, u šali odgovara “u autu”. Ima čak četiri adrese: riječku, zagrebačku, splitsku i bračku, gdje provodi nešto ljetnih tjedana, koliko mu dopuste koncertne obaveze.

Svugdje sam doma

“Nemam previše priliku biti tamo, skupi se možda petnaestak dana, a ova tri grada su gotovo ravnopravna po vremenu koje provedem u njima. Stalno mijenjam adrese i svugdje sam doma. Općenito se volim družiti. Stekao sam puno prijatelja svuda zahvaljujući mom načinu života, gdje god se pojavio, u kojem god gradu, svugdje je neko društvo i uživam u tome”, kaže Belan.

Što konkretno snimate?

- Prošle godine sam radio glazbu za dječji mjuzikl ‘Matilda’ u režiji Nine Kleflin koji je otvorio prošlogodišnji Međunarodni festival djeteta u Šibeniku. Odlučio sam napraviti soundtrack te predstave jer su pjesme dosta zgodno ispale. Radi se o desetak pjevajućih brojeva i još nešto instrumentala, s time da sam zamolio kolege da otpjevaju po jednu pjesmu i svi su pristali. Tako su tu redom Oliver, Ban, Gobac, Vanna, Tony, Rozga, Maja Posavec, Luka Nižetić. Nadam se da nikoga nisam izostavio. Trenutno smo u fazi miksa i uskoro bi trebalo biti gotovo. Predstava će u travnju doći u Zagreb, pa ćemo uz premijeru predstaviti i soundtrack. Moram napomenuti da je ovo dječji mjuzikl za odrasle jer su pjesme ozbiljno rađene, tekstovi su s porukom i u samoj predstavi glume odrasli glumci.

Svi kažu da je pisanje i skladanje pjesama za djecu težak i odgovoran posao.

- Imam sreću da imam izvrsnu libretisticu Marijanu Nolu koja je napisala fantastične tekstove pa je utoliko bilo lakše u konačnici uglazbiti pjesme.

Koncert koji pripremate u Domu sportova trebao bi biti nešto kao putovanje kroz vrijeme od početaka Đavola, možete li to malo pojasniti?

- Koncert će imati tri dijela. U prvom dijelu ćemo odsvirati cijeli album ‘Ljubav i moda’, bit ćemo malo i kostimirani, u onim našim nekad poznatim odijelima, a svirat ćemo i na originalnim instrumentima koje sam sačuvo. Dakle, moja stara gitara, zatim bas i klavijature iz 80-ih. Tim našim glazbalima i izgledom pokušat ćemo rekonstruirati i autohtoni zvuk iz 80-ih, samo što smo malo stariji (smijeh), ali mislim da će biti simpatično. Imamo i saksofon u toj postavi, kao što su ga imali i Đavoli. U drugom dijelu pripremamo akustičnu svirku, tj. unplugged. To smo nazvali Mediteranski orkestar, u jednom će trenutku na bini biti 17 ljudi, računajući klapu. Posljednji dio bit će električni, onako kako ja i moji Fiumensi sviramo ‘moderno’, sada već 19 godina zajedno. Ovaj put uz gošće. Zasad su nam gostovanje potvrdile Josipa Lisac, Zorica Kondža i Maja Posavec. Volim ih zvati tri gracije. S Majom imam recentni singl ‘Tvoj glas’, sa Zoricom sam imao također uspješan duet u prošlosti ‘Do posljednjeg daha’, a kad je riječ o Josipi, ona mi nikada dosad nije bila gošća. Stoga sam je zamolio i pristala je, na moje veliko zadovoljstvo.

Zašto ove godine niste nastupili za Valentinovo? Već desetak godina zagrebački koncert na Valentinovo postao je vaš zaštitni znak.

- Zato što je za Valentinovo bila prilična gužva i to više nema nikakvog smisla. Ujedno, nije fokus na Valentinovu, nego na obljetnici. Sada su nas svi iskopirali (smijeh) i više nema mjesta za nas.

Od Afrike do Metkovića

Kažete da ćete pokušati uobličiti originalni zvuk Đavola. Je li bilo ideja da vam se pridruži netko od starih članova?

- To je teško izvedivo. Jedan je u Africi, drugi ravnatelj škole u Metkoviću, nitko od njih ne svira već 20 godina i to bi uistinu bio problem. S druge strane, imam izvrsno uigran bend koji to može kvalitetno odsvirati. Na kraju krajeva, važno je to dobro odsvirati.

Možete li se prisjetiti snimanja albuma ‘Ljubav i moda’, koji je odredio vašu glazbenu karijeru? Piko Stančić bio je producent, kako se tada radilo?

- Radilo se drugačije nego danas. Danas je praktično svaki bolji kućni kompjutor kućni studio pa možeš i sam snimati, nešto editirati, kopirati... A mi smo, klasično, bili bend koji je počeo svakodnevnim probama u garaži. Imali smo i jednog polumenadžera, napisao je i tekstove nekih pjesama uz to što nam je sređivao svirke. Kako je sve počelo? Marijan Ban odlazio je u Zagreb s tim snimkama Siniši Škarici i uglavnom se vraćao praznih ruku (smijeh). To je doslovce bilo tako, taj je period trajao oko godinu dana i onda je Škarica popustio i odobrio nam snimanje probnog demo-singla. Snimili smo ‘Kucaj opet, ali nećeš ući’, obradu Little Richarda ‘Keep a Knocking’ i još četiri pjesme. Prvi put smo imali priliku doći u ‘Stereoviziju’, to je bila emisija u kojoj su se natjecali demo-bendovi. Pobijedili smo po glasovima publike. Tu je valjda Škarica otkrio da možda imamo neki potencijal i dao zeleno svjetlo za snimanje prve ploče i mi smo došli u Zagreb. Studio je bio u prostoru Jadran filma u Dubravi. Sjećam se da smo dobili neki novac od Jugotona da imamo za život za mjesec dana. Mi smo, naravno, sve potrošili u tjedan dana. Kako više nismo imali love, nas svih šest otišli smo kod našeg prijatelja Marinka Biškića koji je u to vrijeme radio u Zagrebu i imao mali stan. Cijeli bend je spavao kod njega, išli smo po samoposlugama i mažnjavali sireve. Sjećam se da smo svi jeli samo sireve (smijeh). Bilo je to smiješno u početku, ali istovremeno simpatično i šarmantno. Dovršili smo materijal u prvatnom studiju kod Smoleca na Zelengaju, a prvi fotosession imali u krugu Jadran filma. Sjećam se da je bio snijeg, mi smo bili u odijelima na snijegu, a taj prvi fotosession snimio je pokojni Ivo Pukanić, koji je tada bio fotograf. Imali smo sreću što je ta prva ploča odmah postala hit na prostoru cijele bivše države, tiraža je bila oko 100.000 primjeraka. Nismo imali tiražu kao Bijelo dugme, ali to je bila odlična tiraža u to vrijeme.

Bez opterećenosti

Zašto ste album nazvali ‘Ljubav i moda’? Sjećam se da je mojim roditeljima istoimeni film bio značajan jer kažu da je to bio prvi domaći film koji nije bio opterećen partizanskim i revolucionarnim temama.

- Ma da, vespe, mladi, opušten život, neko drugo vrijeme... Jednostavno smo pokušavali rekonstruirati to doba, prvo glazbeno, a zatim i vizualno. Pjesme su bile ljubavne tematike, a kad smo odjenuli retroodijela i nazvali album ‘Ljubav i moda’, ispalo je da je to upravo ono što smo htjeli poručiti.

Mislite li da današnje mlađe generacije mogu shvatiti koliko je u osamdesetima bila jaka struja koja je njegovala nostalgični žal za šezdesetima?

- Ne znam, ali mi smo već u osamdesetima bili retrobend. Mislim da je bilo par takvih bendova prije nas u Jugi, ali eto...

Niste nikada njegovali rockabilly stil?

- Nismo. Mi smo počeli prije tog rockabilly vala. Imali smo nešto rockabilly pjesama na repertoaru i čak sam ja neko vrijeme nosio kokoticu i imao kožnu jaknu, ali čim smo počeli svirati svoje pjesme, odmah smo se više prebacili na pop-glazbu ranih šezdesetih, nešto kao rani Beatlesi i, naravno, promijenili smo imidž na inicijativu našeg tadašnjeg menadžera.

Prvi koncert u Kulušiću, kako je to izgledalo?

- Fenomentalno. Prvi put smo došli svirati u Zagreb. Putovali smo vlakom, nitko od nas još nije imao svoj auto. Ni love, ni auta, a oprema je išla teretnim vagonom. Imali smo sa sobom Lesley Hammond - ogroman instrument, velik i težak kao ormar na kotačima. Kad smo došli na zagrebački kolodvor, grad je bio pod snijegom i kako nismo imali novca ni za taksi, ostatak opreme stavili smo na taj Lesley i gurali ga po snijegu od kolodvora do Kulušića. Naravno, kako smo bili mladi, ludi i ambiciozni, nije nam to bilo nimalo teško. Kulušić je navečer bio krcat. Već se bilo pročulo za nas u Zagrebu i sjećam se da je više-manje sva krema ondašnje pop i rock-glazbe bila na tom koncertu, među njima pokojni Dražen Vrdoljak i Darko Glavan. I to je stvarno bilo prava bomba. Uspjeli smo zapaliti Kulušić, poslije se super pisalo o nama i tada nam je praktično krenula karijera.

Dakle, bend je počeo loveći neka stara izgubljena vremena i romantiku, no kako sad gledate na taj period? Jeste li nostalgični prema osamdesetima?

- Bili smo mlađi i to je bila neka druga energija. Da se razumijemo, imam ja i sada energije i ambicija i mislim da imam što reći i pružiti jer volim svirati i volim putovati. Tu se u principu ništa bitno nije promijenilo u mom životu, ali to je stvarno bilo mladalaštvo, prvi uspon. To je bila mladost kakvu bi svatko mogao poželjeti.

150 pjesama u portfelju

Kada smo kod energije i puno toga novoga što imate pružiti i reći, što vas privlači? Što Neno Belan još nije rekao, a želio bi?

- U glazbenom portfelju imam oko 150 pjesama, od kojih 30-40 sviram na koncertima, tako da imam dovoljno materijala, de facto više ne bih imao potrebe ništa ni snimati. Mogao bih taj materijal svirati do kraja karijere, ali unutarnja energija me tjera da i dalje radim. Volim to pa godišnje obavezno izbacim od jedan do tri singla. A bavim se i nekim drugim stvarima vezanim uz glazbu, kao što je i taj dječji mjuzikl. Uz mjuzikle koje već radim, tiha želja mi je napisati i glazbu za film. Tu još nisam dobio ponudu, ali mislim da bih tako nešto znao lijepo uobličiti.

Iako su se vaše pjesme i pjesme Đavola koristile u domaćim filmovima do sada...

- Da, ljudi iz svijeta filma zovu me zbog toga, mislim na dozvole i prava, ali želja mi je raditi novu glazbu za neki novi film. Produkcija kod nas nije toliko velika. Stoga, ne znam hoću li ikada imati prilike, ali eto ovim putem pozivam filmske producente da me se sjete, ha, ha.