Osim samih izvođača na Dori, koja se nakon punih osam godina pauze vratila na male ekrane, pažnju su privukli i prezenteri glasova koji su se javljali iz gradova diljem Lijepe naše. Jedna od njih je i dugogodišnja HRT-ova novinarka i urednica, Splićanka Regina Zubanović, koju smo ovom prigodom vidjeli u nešto drukčijem izdanju.
- Drago mi je što me dopao taj zadatak, jer ja sam ipak novinarka Informativnog programa i ovaj mali izlet u zabavni program blizak je mom lepršavom duhu. Volim i promjene pa mi je godilo na ekranu na jedan dan sako zamijeniti glamuroznom haljinom - veselo će Zubanović, koja je nedavno obilježila i 25 godina karijere na HRT-u, piše Slobodna Dalmacija.
Ovo lijepo lice splitskog dopisništva već godinama na male ekrane donosi zanimljive teme, a ovo je njezina priča...
Za početak, jeste li zadovoljni bodovima koje je splitski žiri dodijelio i tko je bio vaš favorit?
- Što se glasova tiče, svakako moram pohvaliti naš žiri u Splitu (Zorica Kondža, Tomislav Mrduljaš, Želimir Škarpona) koji je doista profesionalno odradio svoj posao i čiji su se glasovi podudarili s konačnim redoslijedom pobjednika, tako da sam baš zadovoljna. Moj se glas nije zbrajao, i da ne utječem na žiri, skrivala sam simpatije, ali sada mogu priznati da je moj favorit pobijedio. Roko Blažević me ustvari osvojio još puno prije Dore. Za vrijeme jednog javljanja uživo, uoči koncerta Orkestra HRM-a, zamolila sam nekog od mladih u publici da malo zapjeva u pozadini dok mi odradimo uvodni razgovor, Roko je spremno zapjevao, a mi smo ostali bez teksta...
Pjevali smo 'Džuli'
Što mislite kakav bi plasman Roko mogao ostvariti u Tel Avivu? Hoćete li pratiti Eurosong?
- Pogledat ću Eurosong svakako, ako ne stignem uživo, onda svakako na HRTi aplikaciji koja je izvanredna i uz koju prevrtim i odgledam sve što mi promakne. Našem Splićaninu Roku želim da se vine u anđeoske visine u Izraelu. Meni su ta krila baš simpatična. Drago mi je i da su sva tri prvonagrađena s našeg područja, tako da se mi Dalmatinci ne hvalimo neutemeljeno.
Jeste li pratili Doru i prije ove osmogodišnje pauze? Koje pobjednike, odnosno sudionike, pamtite?
- Da, pratila sam Doru i Eurosong oduvijek. Volim te velike televizijske projekte i drago mi je što nam se Dora vratila. Pobjednika se dobro sjećam, osobito onih kad sam bila djevojčica i neću reći koliko je to davno bilo, ha ha... Ali pjevalo se i plesalo na 'Džuli', 'Hajde da ludujemo'... I glumilo zvjezdane nastupe Maje Blagdan i Doris Dragović, koja mi je, usput rečeno, bila i susjeda u Slavićevoj ulici pa smo znale i zapjevati zajedno.
Na HRT ste stigli prije punih 25 godina. Kako je izgledao vaš put?
- Prijavila sam se na javni natječaj, točnije audiciju kada se pokretao 3. program HTV-a. Prošla sam niz testiranja, došla i ostala. I danas imam istu strast za ovim poslom kao i prvoga dana. Vremena su se mijenjala, teme, zadaci, od ratnih strahota do turističkih ljepota i sportskih proslava. Ali nije se promijenila moja ljubav prema televizijskom novinarstvu. Naprosto ga obožavam.
Nikada ne razmišljam kako moram na posao, već kako sam sretna što idem. Smatram da je znanje moć, a moj mi posao omogućuje da to znanje svakodnevno širim i produbljujem. Bez obzira na to što televizijska minuta proleti u trenu, za nju se znam pripremati satima, čak i danima, kako bih savladala temu. Bogatstvo mog posla je i to što srećem sjajne sugovornike uz koje mogu štošta naučiti. Srećom, mene svašta zanima. Tako sam se bavila ritmičkom gimnastikom, ludujem za sportom, završila sam ekonomiju, magistrirala PR, radila na radiju, upisivala glumačku akademiju, a eto, dva i pol desetljeća sam novinarka i urednica na HRT-u.
Kako izgleda život u splitskom dopisništvu HRT-a? Možete li opisati jedan vaš uobičajeni dan?
- Uh, to bi dugo trajalo jer moj dan počinje jako rano i traje do jako kasno, jedino tako sve stignem, osim naspavati se. Nisam samo novinarka, nego i mama troje predivne djece. Sat mi zvoni u 5.50, prvo provjeravam sve vijesti, iako se malo toga promijeni od ponoći kad ih posljednji put pregledam prije spavanja. Onda krene utrka s vremenom - pripremanje tri doručka, tri sendviča za školu, osnova ručka, odjeće za treninge...
Već u 7 sati sam na poslu i polazimo na javljanje uživo za 'Dobro jutro, Hrvatska'. Moji dragi kolege uvijek se šale da sa mnom moraju voziti u 'make-up modu', jer ja se šminkam za vrijeme vožnje, prije ne stignem. Što nam je snimanje dalje, to sam ja ljepša, ha ha... I vjerojatno sam jedina koja se raduje crvenom svjetlu na semaforu, iako sam se izvježbala stavljati ruž i zatvorenih očiju preko ležećih policajaca. Ta javljanja za 'Dobro jutro' uvijek i nas raduju, uživamo u kreativnosti i zanimljivosti. Često se zezamo da prije mi završimo, nego što drugi počnu. A nakon 'Dobrog jutra' - redakcija, pisanje, montiranje, istraživanje, dogovaranje...
Sve zapravo ovisi o emisiji i temi. Ako radim za 'Dnevnik', onda sam u kasnijem rasporedu, ali ispričala sam vam današnji dan. Često je i mimo plana. Nikad ne znaš što dan nosi i gdje će te odvesti. Ali takav je uostalom i život, barem ja to znam. A kad završi posao na televiziji, oni drugi počinju. Pa i kuhanje, spremanje, razvoženje djece na njihove obveze. Da barem imam ruku kao hobotnica krakova. Ali na svu sreću, imam podršku divnih roditelja, mojih i od preminulog supruga, tako da sve štima.
Koji su najzahtjevniji, odnosno najteži trenuci s kojima ste se susretali tijekom svoje karijere?
- Definitivno mi je najteži trenutak bio nastaviti normalno živjeti i raditi nakon što mi je suprug preminuo, prije gotovo pet godina. Ali zbog troje male djece, tada od tri, šest i 10 godina, nisam si mogla priuštiti luksuz da plačem u kući danima, ustala sam odmah i nastavila se boriti, dajući im sebe za primjer.
Već nakon tjedan dana sudjelovala sam u velikom humanitarnom projektu HRT-a 'Hrvatska pomaže' za tada poplavljenu Slavoniju. Vesela i nasmijana na ekranu, dok mi se srce kidalo. Jer gledateljima ne trebaju naši problemi, iako smo i mi ljudi od krvi i mesa. Zato me u takvim situacijama spašava moj glumački talent i osmijeh iza kojeg znam skriti npr. glavobolju ili neprospavane noći zbog dječjih virozica...
Novinarstvo, kako kažete, sa sobom nosi i puno lijepih priča. Koji su vam sugovornici ostali u posebnom sjećanju?
- Često znam biti dirnuta ljudskim pričama i sudbinama. Osobito sam osjetljiva na djecu. Zato kad god mogu, pomažem. Isto tako oduševljena sam ljudima koji se gorljivo posvete nekoj ideji ili projektu koji pridonose razvoju društva. Snimala sam i Papu i predsjednike, i ribare i težake, uvijek s istim pristupom, uvijek u sugovorniku tražim čovjeka. Uvijek gledam što od koga mogu naučiti. Volim ljude i nepopravljivi sam optimist.
Na crveno se pali kliker
Možete li se prisjetiti prvog puta kad ste stali pred kamere? Kada je to bilo, jeste li imali tremu?
- Sjećam se točno, iako je od toga prošlo više od pola mog života. Prvi nastup pred kamerama imala sam baš javljajući se iz našeg splitskog studija za emisiju 'Dobro jutro, Hrvatska', dočekao me moj dragi kolega Davor Meštrović s pitanjem da prvo kažem nešto o sebi. Prošlo je sve glatko i slatko, nisam imala tremu, naprosto nisam taj tip.
Što je veći auditorij, to mi je draže. Zapravo, kad vidim to crveno svjetlo na kameri, odjednom mi se upali kliker i baš onda mi sine nešto još bolje od onog što sam možda i cijeli dan planirala reći. Baš volim ta javljanja uživo, taj adrenalin i dinamiku, taj izazov brzih reakcija i snalaženja u neplaniranom.
Kako biste opisali sebe iza kamera, u privatnom životu?
- Ja mislim da sam uvijek ista. Onda me iznenadi kad mi često kažu: 'Ajme, puno ste mi ljepši uživo', ne znam jel' to kompliment ili nije, jer ja se za ekran sredim, frizura, šminka, štikle, i onda sam im ljepša u tenisicama, jeansu, nenašminkana i s repom na glavi, ha ha ha...
I prilikom javljanja na Dori primijetili smo vašu elegantnu crvenu haljinu, a nedavno smo vas mogli vidjeti i na modnoj pisti, odnosno u dobrotvornoj Gala reviji Wedding Daya. Je li moda i inače vaša strast? Što vas najviše inspirira kad je ona u pitanju i kako biste opisali svoj stil?
- Jednostavno, volim sve ženstveno. Crveni ruž i haljine. Uz to su i praktične, jer kad navučem haljinu ujutro u šest sati, u tren oka sam spremna od glave do pete, bez obzira kad će biti kadar na TV-u. Tako da bi se moj stil mogao nazvati: što brže, to bolje. Ipak, najviše volim glamur, sjaj i blještavilo. Ali budući da nemam krunu na glavi niti krila na leđima, elegantna haljina, sako pri ruci i udobne cipele moj su odabir za dnevni let između obveza...
Ponosna na djecu
- Mene ćete vrlo rijetko vidjeti po shopping centrima ili kafićima, ali zato sam redovito u kazališnoj publici ili na nogometnim tribinama. Vikendom želim osjetiti radosti uspjeha svoje djece. Silno sam ponosna na njih.
Moj sin Stipe osam je godina prvotimac Hajdukove Akademije, nekoliko godina kapetan, član mlade U-15 nogometne reprezentacije. Sve je to postigao sam, svojim predanim radom i talentom, i zato neću dalje o njemu, nek on svoju priču priča na terenu, kao i do sada, teren je jedino mjerilo.
I moje dvije curice Viktoria i Valeria ovaj vikend imaju državno prvenstvo s plesnim klubom TSM u Opatiji. Tako da mi nije dosadno - kaže Regina za Slobodnu Dalmaciju.