Petar Grašo svoju je impresivnu karijeru započeo kad mu je bilo tek 16 godina i od tog trenutka njegov zvjezdani uspjeh nije ni najmanje izblijedio. Njegova publika ostala mu je vjerna i nakon gotovo desetogodišnje stanke koju je prekinuo lani apsolutnom pobjedom na Splitskom festivalu s pjesmom “Uvik isti”, za koju će reći da ga, među svih njegovim uspješnicama, najbolje opisuje kao osobu. Uskoro ga očekuje spektakularni nastup u Spaladium Areni za koji su karte gotovo rasprodane, a uskoro izlazi i novi singl, dok će se publika za Grašin novi album morati strpjeti do jeseni.
- U 20 godina karijere imao sam samo tri velika koncerta u Splitu. Koncert u Areni jedna je od onih želja koje dugo nosim u sebi i drago mi je da će se napokon dogoditi. Split je moj grad i dao mi je sve stoga imam obavezu i želju vratiti mu na najbolji mogući način. Bit će to večer slavlja, ljubavi i pjesme, a rasvjeta i scena bit će na svjetskom nivou. Direktor Arene Renco Posinković kaže da toliko scenske opreme dosad nije bilo u Areni. Želio bih splitski koncert imati zabilježen za uspomenu pa će sve biti snimano i za live DVD - najavljuje Grašo.
Nakon pjesama “Uvik isti” i “Moje zlato” početkom ožujka izlazi i Grašin novi singl, još jedan u nizu koji će se naći na novom albumu.
- Ne volim nikad pričati previše o pjesmama prije nego izađu, ali riječ je o doista posebnoj pjesmi. Autori su Tonči i Vjekoslava Huljić i kada sam je prvi put čuo, bila je to ‘ljubav na prvi pogled’. To je jedna od onih pjesama koje ostaju - smatra glazbenik.
Perfekcionist
Grašo je autor koji svakom projektu pristupa vrlo studiozno, a perfekcionizam je jedini način rada koji mu je, kaže, poznat.
- U Dalmaciji postoji izreka: ‘Bolje ne činit ništa nego činit štetu’. Svaku pjesmu koju pjevam doživljavam na neki način fatalno i potpuno joj se posvećujem. To donosi dosta provedenog vremena u studiju, ali kada vidiš da se trud isplatio i da pjesma ruši sve pred sobom, to nema cijene. Pjesmu ‘Moje zlato’ radili smo tri mjeseca u studiju, a u konačnici zvuči veoma prozračno i jednostavno, ali do toga je trebalo doći - priča Grašo.
Nakon duge stanke i izbjegavanja festivala nastupio je na onom, posebno mu dragom, Splitskom festivalu, no to je, odmah je naglasio, bio samo izlet i Grašu se još sigurno neko vrijeme neće viđati na festivalima.
- Ja sam do 2003. godine nastupao na gotovo svim relevantnim festivalima u državi i dobio priličan broj nagrada. Nakon pobjede na Splitskom festivalu spomenute godine rekao sam da je vrijeme festivala za mene završeno. Jednostavno nisam više imao motiv niti potrebe za takvim natjecanjem. I nisam se pojavljivao 12 godina. Da nije bilo spleta okolnosti, pjesme “Uvik isti” i Tončija Huljića, vjerojatno bi moja apstinencija od festivala još trajala. Pristao sam te godine vratiti se na Splitski festival i taj trenutak bio je neočekivano emotivan za mene, a i za publiku. Moram priznati da sam uživao.
Već dva desetljeća Grašo je u samom vrhu domaće scene, a uspjeh kod publike može zahvaliti, smatra, upravo i isključivo ljubavi prema glazbi.
Samozatajan
- Ja sigurno nisam najbolji primjer po kojem se današnji mladi izvođači ponašaju. Ne pojavljujem se često na javnim događanjima, nema me previše na društvenim mrežama niti otvaram širom vrata svog privatnog života. Vjerujem da je u mom slučaju glazba najvažniji segment zbog kojeg ljudi dolaze na moj koncert. Nisam talentiran, a ni zainteresiran da svakodnevno objavljujem svoje fotografije niti obavještavam ljude što sam ručao i gdje ljetujem - objašnjava.
I u vrijeme svoje, kako kaže, medijske pauze koja je potrajala nekoliko godina Grašo je održavao koncerte, doduše u puno manjem broju i one zatvorenijeg tipa, a istovremeno je radio i kao gost pjevač s Goranom Bregovićem na prvom albumu Tončija Huljića s Madre Badessom te s nekoliko odličnih koncerata promovirao taj projekt.
- To mi je bio veliki užitak jer je interesantan osjećaj doći na binu i pjevati neke druge pjesme. Koristio sam to vrijeme i da nadoknadim sve propuštene momente s obitelji i prijateljima. Kada je Tonči napisao glazbu za “Uvik isti” i zvao me u svoj stan da je poslušam, sve je išlo samo od sebe - kaže Grašo.
Nakon godina pauze ipak mu nije bilo svejedno ponovno se vratiti pred publiku, koja mu je, naravno, odmah pokazala svoju vjernost.
- Bilo bi neiskreno s moje strane reći da nije bilo blage nervoze kada sam izašao na scenu i susreo se opet sa svojom publikom nakon nekoliko godina. Nisam bio siguran je li vrijeme provedeno bez medijskog pojavljivanja u publici pobudilo zaborav ili želju. No, sve je bilo jasno već nakon prvih taktova. To je kao kada se sretnu prijatelji koji se nisu vidjeli dugo vremena. U dubini duše znao sam da su moje pjesme, prodani albumi i godine provedene na sceni zalog koji ne nestaje zbog par ljeta tišine - napominje.
Ugostitelj
Kako kaže, ne postoji izvođač koji u svojoj karijeri baš ništa ne bi mijenjao, pa makar bila iznimna poput njegove.
- Iza mene je puno koncerata i divnih trenutaka, ali najviše sam naučio iz padova. Moj najveći uspjeh je što sam se u trenucima prvih euforija i uspjeha ipak uspio odmaknuti od estrade, ostati normalan koliko je to moguće i posložiti prioritete u kojima su glazba i meni bliski ljudi na prvom mjestu - siguran je Grašo.
Uz iznimnu karijeru, Grašo je i hvaljeni ugostitelj, a njegov restoran slovi kao jedan od najboljih u Splitu. Ipak, bez pomoći obitelji, teško bi balansirao među ta dva polja.
- Moja obitelj u tom ugostiteljskom dijelu preuzima veliki dio posla i bez njih bi to bilo neizvedivo. Ja sam prije svega glazbenik, a kulinarstvo je preozbiljan posao da bih mogao biti i jedno i drugo u potpunosti. Moja uloga je da putujući po svijetu skupljam znanje i donosim u restoran, dok su za sve administrativne i tehničke stvari zaduženi moji roditelji. Inače, privatno obožavam kuhati iako to radim rijetko zbog manjka vremena. Volim mediteransku kuhinju koja je dio mog podneblja, ali gotovo jednako sam zaljubljen u azijsku - kaže glazbenik.
Još kao srednjoškolac bio je iznimno talentirani košarkaš kojemu se smiješila karijera u Americi, no glazba je ta koja je oduvijek bila na prvome mjestu.
Moja Danijela
- Imao sam mogućnost dobiti stipendiju na univerzitetu u Chicagu i igrati košarku, no nije mi se odlazilo iz Hrvatske i ostavljalo prijatelje i obitelj. Moje košarkaške godine čuvam kao lijepu uspomenu, ali Bog me usmjerio na glazbu i na tome sam mu zahvalan. Imam puno neostvarenih želja, ali nisam nestrpljiv i sve se polako odvija u pravom smjeru - kazao je Grašo.
Kako to obično biva kod svih uspješnih ljudi i Grašo se, u svojoj karijeri, nebrojeno puta susreo s tračevima i neistinama, no s vremenom ih je naučio ignorirati.
- Ne znam što sve nisam čuo o sebi i nije jednostavno kada se to desi prvi put, no već nakon trećeg puta shvatiš da je obaziranje na takve stvari prljanje vlastitog života i gubitak vremena. S vremenom ti postane zabavno vidjeti koliko ljudska zloba i glupost u kombinaciji mogu biti kreativne. Sve to ide u rok službe - smatra pjevač.
Idealno proveden dan za Grašu je onaj s bliskim prijateljima, uz miris domaće kuhinje negdje uz more daleko od novina, aparata, selfija i buke. A na pitanje bi li što promijenio u svom životu jednostavno odgovara:
- Većinu stvari koje bih promijenio nisu u mojoj moći zato ne razmišljam o tome i puštam da život nosi svoje. Volio bih da neki meni dragi ljudi nisu prerano otišli, ali to je već priča u kojoj nemamo izbora nego prihvatiti ono kako je.
Njegova dugogodišnja veza s kolegicom Danijelom Martinović jedna je od rijetko skladnih i uspješnih, barem kad je estrada u pitanju. A najvažnije stvari potrebne da bi dvoje ljudi dobro funkcioniralo i da ljubavi ne nestane za njega su: ljubav, tolerancija, zaigranost i dječje oči. Ipak, reći će, emotivna veza s nekim s kime dijeliš isti posao ima svojih prednosti i mana.
- Mana je što praktički nema praznog hoda u temama i sve se vrti oko glazbe, a vrlina je što razumijemo sve što ovaj posao nosi jer smo oboje prošli puno kilometara. U zadnje vrijeme jako puno pričamo o glazbi jer ja imam koncert u Spaladium Areni, a Danijela u Lisinskom krajem veljače radi mali spektakl, pa smo u istim organizacijskim temama, idejama i dilemama. To je generalno jedna od velikih prednosti, imati pored sebe nekog tko te razumije - tvrdi Grašo.
Nerijetko naglašava kako mu je obitelj na prvom mjestu, a posebno je vezan uz mlađu sestru Bugu koja već neko vrijeme živi s dečkom u Njemačkoj.
Blizanci
- Sestra i ja imamo odnos poput blizanaca. Mlađa je sedam godina od mene i bila je osuđena odrastati na glazbi i filmovima koje joj je nametao stariji brat tako da imamo veoma sličan ukus po pitanju glazbe i života općenito, a uz to i izuzetan smisao za humor. Ona i njen dečko koji je vrhunski košarkaš slažu se odlično i naravno da sam sretan zbog toga - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....