Robert Ferlin: Divno je gledati tekme i za to još biti plaćen

Zbog Svjetskog nogometnog prvenstva Robert Ferlin morao se na mjesec dana iz Rijeke doseliti u Zagreb. Četrdesettrogodišnji Primorac ne krije da mu fali more, ali “držanje uz kraj” lakše mu je jer je, kako kaže, angažiran u poslu koji stvarno voli. Predivno je, ističe televizijski i radijski novinar, gledati sve utakmice prvenstva i još za to biti i plaćen.

• Kako funkcionirate u Zagrebu po ovim velikim vrućinama?

- Pasje. Dobro, šalim se, nije baš tako strašno. Većinu vremena provodim u klimatiziranim prostorima, što na HTV-u, što u hotelskoj sobi, pa nekako izdržavam.

• Je li vam već dosadila hotelska hrana?

- Nije, s obzirom na to da se uglavnom hranim po okolnim pizzerijama i restoranima, a kad nađem vremena priuštim si ćevape s lepinjom u obližnjoj pečenjarnici. Tako mijenjam mjesta na kojima se hranim, u hotelu zapravo samo doručkujem. Naravno, često se dogodi da zbog posla niti ne stignem jesti, nego s nogu strpam u sebe sendvič na televiziji.

• Kako izgleda vaš tipičan radni dan tijekom trajanja SP-a?

- Dani se razlikuju. Neparnim datumima emisiju ‘Afrovizija’ vode Lana Banely i Bruno Kovačević, a parnim datumima na scenu stupamo Mila Horvat i ja. U tim ‘našim’ danima na HTV dolazim u 11 ujutro, na sastanak cijele redakcije. Potom se pripremamo za prijenose koji se emitiraju tog dana, gledamo poslijepodnevne utakmice jer i njih analiziramo u večernjem terminu... Sama ‘Afrovizija’ starta u 19 sati, a posao završavamo oko 23 sata. U dane kad ne vodim emisiju također na HTV dolazim na jutarnji sastanak, a ostatak vremena izležavam se po hotelu i gledam utakmice.

• Za koga navijate?

- Za nogomet. S obzirom na to da na ovom prvenstvu nema Hrvatske, ne znam za koga bih se odlučio. Ali znam za koga ne navijam. To su definitivno Englezi, zbog svega što su nam priuštili u kvalifikacijama. Od ostalih momčadi možda sam najskloniji Nijemcima. Ne zbog njihova dobrog starta, nego zato što njihove utakmice uglavnom gledatelju pružaju razlog za zadovoljstvo.

• Ima li po vama na ovom Svjetskom prvenstvu lijepog nogometa?

- Mislim da ima, ali u ovoj početnoj fazi baš i ne previše. U početku svi žele, da citiram Otta Barića, ne izgubiti, a nije im toliko važno pobijediti. A onda, što prvenstvo bude dalje odmicalo, bit će sve više lijepih utakmica, poput na primjer ove nedavne između Nijemaca i Australaca.

• Nedavno ste rekli da svoju suvoditeljicu Milu Horvat uopće ne doživljavate kao ženu. Kakav je Mila muškarac?

- Ona je zapravo kao moj brat. Pokojni Galiano Pahor volio je reći da su on i njegova supruga bili prvo muž i žena, pa su s vremenom postali kao dvije sestre. Mila i ja smo kao dva brata, s obzirom na to da ipak radimo nogometnu emisiju, a nogomet je, da se žene ne uvrijede, ipak muška stvar. Mila je, dakle, moj buraz. Jasno, svjestan sam ja da imam jako zgodnog buraza, ali ja tog svog buraza tako ne gledam jer se inače ne bih mogao koncentrirati na posao i nogomet.

• Na glasu ste kao poželjni neženja. Kako to komentirate?

- Čuo sam i ja takve glasine, ali moram priznati da doista ne dobivam nikakve potvrde o njima. Nitko mi ne ostavlja tajne poruke na recepciji hotela, moj mobitel ne zvoni nakon emisije... Dobro, stignu poruke od prijatelja i bliskih ljudi, ali to je sve.

• Rekli ste da ste prije početka SP-a radili još više nego sad...

- Jesam. Paralelno sam vukao posao na mojoj matičnoj Radio Rijeci s ‘Olimpom’ i ‘Evergreenom’, pa stvarno mogu reći da trenutačno imam manje posla nego prijašnjih mjeseci.

• Kada ćete na godišnji?

- U kolovozu.

• Kako ćete ga provesti?

- Tako da ću se nastojati pošteno odmoriti. Do 11. srpnja angažiran sam oko ‘Afrovizije’, potom me čeka povratak na radio gdje ću krpati ‘rupe’ kolega koji sad pokrivaju mene i moj angažman na televiziji. A onda dolazi kolovoz, mjesec u kojem ću se naspavati, odmoriti, kupati...

• Čime se bavite u slobodno vrijeme? Imate li kakav hobi?

- Zapravo i ne. Iako, često znam reći da mi je hobi to što radim. Na radiju sam počeo raditi kao srednjoškolac, a potom mi je taj hobi s vremenom prerastao u posao. Otada do danas ja taj svoj posao ne doživljavam kao posao, nego kao hobi od kojeg sam napravio posao. Dakle, radim ono što volim, i još me za to i plaćaju.