LONDON CALLING

ZA JUTARNJI PIŠE ELLA DVORNIK Zašto obrazovanje ne prepoznaje one koji imaju talent nego ih uništava?

Uspješnim ljudima smatraju se oni koji imaju više od nas, a ne bi smjelo biti tako. Uspješni ljudi su oni koji rade ono što najviše vole

Kad sam u novinama pročitala kako postoji vjerojatnost da se neki školski predmeti više neće računati u prosjek, prvo što sam pomislila bilo je: “Hvala bogu!”

Svi smo kao djeca imali najdraže predmete. Nekada bismo ih voljeli na početku pa zamrzili na kraju, ali uvijek je bio onaj jedan koji smo jako voljeli. Nisu svi ljudi prirodno talentirani za sve predmete. Neka djeca žele ići u umjetničku školu, a neka djeca u matematičku. Nekima ide matematika, a nekima crtanje. Nisu sva djeca i slikari i matematičari. Sasvim je normalno da će profesorica iz likovnog pokloniti peticu nekome tko ne zna crtati, ali profesorica iz matematika to nikada neće napraviti nekome tko ne zna matematiku. Naime, ako ste prirodno pametni da imate pet iz matematike, sasvim sigurno će vam ocjena iz likovnog biti petica. Zašto bi nekome likovni uništio prosjek kad ima svijetlu budućnost? U suprotnoj situaciji nije tako. Matematiku vam neće nikada pokloniti.

Glazbeni mi je bio jedan od gorih predmeta u školi. Ne možeš naučiti imati sluh. Ili ga imaš, ili ne. Svi pametni klinci iz mojeg razreda uredno su patili na glazbenom jer su znali da će dobiti dvojku, al’ su zato ubijali fiziku i kemiju. Najgore je ipak bilo kad bi morao ispred svih pjevati. Zašto? Zašto bi netko morao stati ispred 30 djece i pjevati, ako ne zna pjevati? Nije svima ugodno pjevati ispred drugih, štoviše djeca se smiju jedna drugima.

Djeca često znaju biti zločesta. Traže slabost u drugima kako bi se osjećali moćnijima. Zadirkivanje nekog jer nešto ne zna ili ne može naučiti je, prema mojem mišljenju, zlostavljanje. Škole nenamjerno to čine svojim učenicima. Ne znati pjevati ili ne znati matematiku, nije mana djeteta koje treba ići na “prilagođeni program”, već je manjak talenta ili nezainteresiranost. Što nikako nije loše. Štoviše, trebali bi u školama poticati djecu da se izjasne što vole raditi i prema tome organizirati predmete. Ne kažem sad da trebaju svi sa 10 godina odlučiti biti slikari jer im se ne da učiti matematiku, ali nekakve smjernice trebale bi postojati.

Nakon što završe osnovnu, upadnu u neku srednju, u koju uopće nisu htjeli ići,ali moraju jer su imali 3 iz glazbenog, likovnog, tjelesnog i vjeronauka. Nezadovoljni svojom ispisanom budućnošću, odluče da nisu zainteresirani, i tu uglavnom najčešće nastane problem. U vremenu kada se djeca izgrađuju u odrasle osobe, uglavnom budu nezadovoljna. Upadnu u škole u koje nisu htjeli. Nitko ne potiče djecu da rade ono što im dobro ide.

Izađu iz srednje i, srećom, upadnu na faks, ako i dalje ne znaju što bi sa sobom, pokušaju naći posao. E, tu nastupa najveći problem. Tu svi shvatimo da nam sve što smo učili u školi više nije potrebno. Kako pronaći posao? Kako se plaća porez? Kako funkcionira kredit? Tko plaća zdravstveno? Kako se prijavim na burzu? Kako napišem CV? Nepotrebno.

To nas u školi nitko nije naučio. Zašto bi vas to naučili? Pa u interesu im je da ne platite porez na nešto i da dižete kredite tako da vam sjede na tintari. Najbitnije životne lekcije sve naučimo nakon škole. Na kraju upadnemo u crnu rupu interneta, gdje je sve ispisano i gdje sve naučimo. Hej! Svaka čast ljudima koji su prirodno talentirani da baš sve znaju. Da znaju čim izađu iz srednje škole kako svijet funkcionira. Usudila bih se reći da 70 posto mladih ne zna sto je vlada, kako funkcionira i koja politička stranka je kakva. Činjenica je da klinci kad idu glasati, glasaju za ono što im roditelji kažu.

Neka djeca ne znaju što žele sa 14 godina, i to je sasvim u redu. Mnogo ljudi ne zna što žele dok ne navrše 30. Treba svašta isprobati kako bi se pronašao. U savršenom svijetu, u školi bi postajala osoba koja bi primjećivala specifične kvalitete kod određenih učenika, usmjeravala ih kako bi bili najbolji u onome što što ih zanima. Nakon toga, ušli bi u školu u koju su htjeli ući i završili na faksu koji su htjeli upisati, samim time bi i dobili posao u kojem bi bilo jako dobri, i koji bi obavljali s guštom.

U savršenom svijetu roditelji ne bi tjerali svoju djecu da upišu ekonomiju, ako im je dijete rođeno da bude automehaničar. Nekakva je norma da svi idu na faks, a ona djeca koja ne idu na faks, otpisana su u svijetu u startu kao glupi. Kada bez faksa uspiju u životu, završe na Forbesovoj listi “nevjerojatnih biznis superjunaka” - “Wow, kak’ si uspio bez faksa zaraditi milijun eura”. Ne uče vas na faksu kako da zaradite milijun eura, to naučite sami. Čim završimo sve što imamo završiti, ostavljeni smo da oglođemo kosti onih poslova koji su ostali, ili se pomirimo s time da ćemo raditi nešto što ne želimo, ili, pak, stvorimo sami sebi nekakav posao.

Odgojeni smo u društvu gdje svi želimo da nam djeca budu uspješna, da budu direktori, da imaju velike plaće, velike kuće i aute, a zaboravljamo koliko je bitno podržati one koje volimo da se bave onime što vole. Određena zanimanja izazivaju i određenu hvalu ili ljubomoru. Neki su ljubomorni na one koji stvore multimilijunske tvrtke, a neki su ljubomorni na poznate slikare koji se hrane svojom kreativnošću. Nismo svi stvoreni da budemo milijunaši ili poznati slikari, i to je u redu. Nije sramota. Nitko se ne bi trebao osjećati loše jer u nečemu nije dobar. Da smo svi u svemu dobri, ne bismo ni po čemu bili posebni. U školama se, nažalost, očekuje da svi budu dobri u svemu, nameću se predmeti i znanje koje nisu svi sposobni savladati, i zbog toga djeca naprave krive izbore, zbog toga ih se omalovažava.

Ima mnogo ljudi tu koji su napravili pogrešan izbor kad su bili premladi. Upisali su nešto što nisu htjeli, ili kasno razvili zanimanje za nešto što su zanemarili prethodno. Mnogi neće dobiti drugu priliku da uspiju u nečemu što žele, ali možda uspiju promijeniti nešto u školstvu i edukaciji te pomognu usmjeriti i naučiti nove generacije da nije sramota ako izaberu nešto što nije matematika, fizika, kodiranje … da je sasvim u redu biti klesar, trgovac ili automehaničar ako to vole ili žele.

Uspješnim ljudima smatraju se samo oni koji imaju više od nas, međutim to uopće ne bi trebalo biti tako. Za mene su uspješni oni koji vole ono što rade, i rade ono što znaju, i to ih čini sretnima i samim time uspješnima. To znači da nisu samo dobri zaposlenici, već i puno sretniji ljudi, a najviše nam svima fale sretniji ljudi, najviše smo svi ljubomorni ipak na one koji su iskreno sretni s onime što imaju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 09:00