ŽIVOTNA ISPOVIJEST MILE HRNIĆA 'Brkove sam obrijao samo jedan put u životu pa sam prepao susjedu!'

Glazba je moje poslanje, neodvojivi dio mene, kaže poznati dubrovačkih pjevač Milo Hrnić koji, iako se glazbom počeo baviti dalekih 60-ih godina prošlog stoljeća, i danas imao svoje vjerne obožavatelja zahvaljujući kojima se svako malo ponovo vraća u žižu javnosti. Ovaj put razlog tome je urnebesna TV reklama za banku u kojoj popularni pjevač ima čak pet uloga. Osim bankara, Milo je utjelovio jahača, karate majstora i punkera, a snimio je i parodiju na spot ‘Wrecking Ball’ Miley Cyrus.

Narušeno zdravlje

- Iako sam prvi put u životu bio glumac u reklami, išlo mi je sve od ruke. Prirodan mi je dio kad sam s punkerima, ali i kad sam se popeo na konja ponašao sam se kao da sam sto godina jahao. Bio sam na magarcu, ali na konju nikad - prepričava Hrnić koji je 1988. godine harao domaćim top-listama s hitom “Požurite konji bijeli”.

- Kad su me pozvali da glumim u reklami, nisam odmah pristao. Naime, posljednje dvije godine imao sam velikih problema sa zdravljem, sve je dobro prošlo, ali nisam stigao snimiti nove pjesme koje sam želio i koje moji obožavatelji traže. Evo i trenutno sam u studiju i radim na novim materijalima - priča Milo koji se u reklami na konju našao s popularnim Andrijom iz prethodne TV reklame za istu banku.

- Svidjelo mi se iskustvo snimanja reklama, i zašto ne, prihvatio bih kad bi me ponovno zvali - iskren je Hrnić dodajući u šali kako očekuje da će u sljedećem nastavku on dobiti ulogu Andrije.

Pjevao serenade

Milo Hrnić rođen je u glazbenoj obitelji, njegov polubrat Antun Simatović osnovao je Poklisare, dok je Milo pjevao u sastavu Libertas. No počeci njegovog bavljenja glazbom sežu u srednjoškolske dane.

- Oduvijek je glazba bila u meni i ja sam bio s njom, to je cijela jedna moja mala vječnost. I u školi sam radio događanja za raznorazne proslave, a kada klape kao takve nisu postojale u ovom današnjem smislu, mi smo pjevali ispod volta, to je bilo šezdeset i nekih godina. Pjevali smo s guštom i svaku noć okupljali na stotine i stotine turista koji su nas slijedili po gradu u kasne sitne sate. Bilo je strašno romantično, bili smo posipani laticama cvijeća kad bismo dolazili u serenade pod prozore, to su bila vremena puna ljubavi prema glazbi prvenstveno, a onda i bližnjima, prisjeća se Hrnić koji je serenade pjevao i svojoj današnjoj supruzi Dubravki, ali i svojoj majci.

- Ljudi bi se iznenadili kad bi ih divna pjesma u dvije ure poslije ponoći prenula iz sna. Bili su to pravi događaji i tada je grad živio, prema mojem mišljenju, punim svojim sjajem. Danas mi je žao što takvog Dubrovnika nemamo i nismo ga sačuvali do kraja. Nije isto kad se pjeva iz duše ili kad ste za to plaćeni, loša je to formula. Moje klapske dane napominjem kao početak jer tu sam naučio sve moguće harmonijske sklopove, naučio sam kako prići glazbi, kako je interpretirati - prepričava Milo koji je u toj klapi bio prvi tenor.

U njoj je pjevao sve dok nije došlo vrijeme za navigavanje. Baš tada shvatio je da je glazba ono čemu se u životu želi posvetiti.

- Kad sam se vratio s mora, odlučio sam da neću svoj život ostaviti na moru koji strašno volim. Okružen upravo samim morem imao sam dosta vremena za razmišljanje, to je velika osamljenost, a ja sam čovjek od komunikacije, sentimenta - pojašnjava Hrnić koji se nakon povratka s broda posvetio stvaranju novih pjesama, a vježbao je u crkvi Sv. Dominika. Upravo tu je imao i svoj prvi nastup na misama mladih izvođača koje su tada okupljale na tisuće ljudi što je u bivšoj državi bilo iznimka, to su još bile šezdesete, prisjeća se Hrnić.

Godine ne prolaze

- Moj profesionalni glazbeni početak bio je 1970. godine kada sam na poziv Đela Jusića privremeno zamijenio jednog člana Trubadura na festivalu u Opatiji s pjesmom ‘Znam da ima jedna staza’. Bio je to moj prvi susret s izlaskom na scenu i uz silnu tremu, odradio sam to maksimalno dobro za svoje godine i tadašnje iskustvo. U svojim počecima imao sam nekoliko sastava, prije klape pjevao sam u triju Plavi kristali koji su nastali po ugledu na tadašnji 4 M. Smisao mog daljnjeg rada bio je rad u ekipi pa sam tako ušao sam u sastav Libertas s kojim sam nastupao u tadašnjem Restoranu Jadran svako večer i sve bi bilo puno, kazuje Hrnić koji 1975. godine s grupom Libertas sudjeluje na Splitskom festivalu s pjesmom “Moja Ane broji dane”.

Milo i Libertas su 1975. na Splitskom festivalu otpjevali ‘Moja Ane broji dane’

- Jedva smo ušli u finale kao debitanti, a to je kasnije postala jedna od najuspješnijih pjesama i hitova Splitskog festivala. Uslijedila je “Nostalgija” s kojom smo, u konkurenciji s Oliverom Dragojevićem i pjesmom “Oprosti mi, pape”, osvojili treću nagradu. Do pobjede na Splitskom festivalu 1982. godine s pjesmom “Vrati se”, imao sam pjesme kao što su “Budi noćas mirno more”, “Slađe od vina”, sve te hitove i dan danas moja publika pjeva od riječi do riječi.

Radio u hotelu

- Nakon toga dogodio se rat, a ja sam se zbog obiteljskih razloga povukao sa scene. Zaposlio sam se u Hotelu Croatia u Cavtatu, trebalo je ne samo preživjeti rat već i poratno vrijeme - dok se sve stabilizira. Poći negdje, otpjevati nešto, od toga se nije moglo živjeti, trebalo je školovati djecu, prehraniti svih - prisjeća se Hrnić koji je u turizmu proveo deset godina za što je dobio priznanje Hrvatske turističke zajednice. Hrnić je tijekom svoje bogate karijere otpjevao, ali i autorski potpisao brojne hitove uz koje su odrastale generacije i generacije. Ne čudi stoga što je ovaj poznati Dubrovčanin prije nekoliko godina bio apsolutni hit među mladim naraštajima koji se nisu ni rodili kad je Hrnić gospodario domaćom scenom.

- Ipak predanja stoje, neke stvari traju vjekovima, ne zato što su zapisane, nego jer su ljudi to predali svojoj djeci. Svaki roditelj svoje ljubavi prenese i na djecu, pa tako i pjesme koje su mu drage. Na sceni sve moje godine nestaju i sam postajem dijete. Živim i ponašam se kao da godine ne prolaze. Pjesma je samo nastavak ljudskog življenja, uljepšavanje života. Uvijek sam htio da mi pjesme budu nabijene pozitivnom energijom. Stihove poput “pusti me kvragu, mogu ja bez tebe”, za mene je besmisleno uopće i pjevati. Ne mislim ni da se treba zavaravati, ali glazba vam je kao joga, glazba mora poslužiti nečemu. Ona vas mora ponijeti iz prostora i vremena u kojem jeste. Bolje glazbom, nego drogom ili alkoholom.

Težio skromnosti

Hrnić dodaje kako je njegova filozofija življenja uvijek bila težiti jednostavnosti i skromnosti.

- Uvijek strastveno prilazim svemu što radim, bez obzira radilo se o glazbi, ljubavi, seksu, kuhanju... Želim strasnu predanost od sebe i od onih koji su oko mene. Ne moraš raditi sve što ne znaš, radi što znaš, usavrši to do kraja i bit ćeš sretan, tako ja razmišljam. Moj smisao je radi kao da ćeš ne znam koliko živjeti, ali ipak nek’ ti svaki dan prođe smisleno kao da ćeš sutra otići - razmišlja Hrnić kojega je glazbena karijera odvela na sve kontinente. Pjevao je u Australiji, Americi, Kanadi, Europi, a koncerte za svoje obožavatelje nije odgađao čak niti onda kada je gorio u febri od 40 stupnjeva.

- Ispričavam im se, ali pjevam. Kad mi se nešto dogodi s grlom, oni mi plješću. Ljudi bi prevalili kilometre da dođu na moje koncerte, letjeli bi s Floride do Kanade. Takvi se koncerti ne otkazuju - pojašnjava Hrnić, priznajući da je teško biti stalno prisutan na sceni, ali malo je i dosadno ako ste stalno u medijima, zaključuje.

Za Hrnića je protekla godina bila iznimno teška. Imao je velikih zdravstvenih problema, kao i njegova supruga i sin. Moja supruga mi je još jednom, po tko zna koji put u životu, pokazala da sam pogodio, da sam izabrao onu pravu, dirljivo priča Hrnić koji će sa svojom Dubravkom uskoro proslaviti zlatni pir - 50. godina sretnog braka.

- Moja supruga se isto bavila glazbom, sa svojom sestrom, profesoricom violine Ivančicom Kalanj Čiči pjevala je još u srednjoj školi. Ljubav je bila obostrana, odveo sam je po cijelom svijetu, gdje god sam nastupao i mogao je povesti sa sobom. Bilo je cura i žena s kojima sam mogao biti, ali nisam jer sam odabrao ljubav, nisam želio upropastiti brak. Ljubav je produženje života, to je smisao života, imati djecu, unučad. Važno je to ne upropastiti, sve te ljubavi prema meni, ako sam ikako mogao, pretvorio sam u prijateljstva, nekad nije upalilo, nekad jest, u smislu da su te osobe to prihvatile. Uvijek sam bio otvorena knjiga, to je i moja vrsta ranjivosti - iskreno će Hrnić koji je u braku sa svojom Dubravkom dobio sinove Srđana i Antu te četvero unučadi za koje je jako vezan Antoniju, Ivana, Marina i Marko. Smisao za glazbu naslijedio je njegov stariji sin Srđan dok je Ante vrstan kuhar.

Fešta za zlatni pir

- Da se ponovno rodim, ponovno bih izabrao Dubrovnik. To je moj iskon i završetak, a Split mi je majka. Sve su mi dali u glazbi, da nema Splita i Splićana, ne bi bilo ni Mila Hrnića i upravo zahvaljujući njima svi su se moji veliki povraci ostvarili - ističe Hrnić i dodaje kako je veliki hajdukovac pa svi njegovi unuci imaju duksericu s amblemom tog kluba. Osim prepoznatljivog glazbenog izričaja, ovaj pjevač prepoznatljiv je i po svom stajlingu – bijelim hlačama, raskopčanim košuljama, zlatnom lancu oko vrata i brkovima koje ima od početka karijere.

- Uvijek je tu košulja koja je do pola zakopčana, volim biti komotan. Brkove sam obrijao samo jedan put u životu otkako sam ih pustio pa sam prepao susjedu, kao da je vidjela izvanzemaljca. Oni su ukras muškarca, iako sam požalio što sam ih ikad pustio. Poput kazne su koju si sam izabrao - zaključio je poznati Dalmatinac.