HISTRION

ŽIVOTNA PRIČA ŽARKA POTOČNJAKA NAKON GOTOVO 50 GODINA KARIJERE 'Glumac je nekad od serije mogao kupiti kuću, danas može dva kvadrata'

Glumac koji će najesen proslaviti svoju pedesetu sezonu rada otkriva kako je htio graditi brodove prije nego što se odlučio za glumu. Sjeća se kako je imao političkih problema zbog druženja s Vladom Gotovcem te tumači zašto mu je na koncu propao brak s kolegicom Asjom Jovanović.
Zagreb, 050216.Histrionski dom, Ilica.Glumac Zarko Potocnjak.Foto: Marko Todorov / CROPIX
 Marko Todorov / CROPIX

Za našeg iznimnoga glumca Žarka Potočnjaka 2016. je puna jubileja. Nedavno je proslavio 70. rođendan, na jesen će obilježiti pola stoljeća glumačkog rada, a navršilo se i 40 godina od osnutka kazališne družine Histrion, čiji je utemeljitelj zajedno sa Zlatkom Vitezom.

Iako mu je 70 godina, za Žarka Potočnjaka teško bi se moglo reći da je čovjek u godinama jer ne samo da radi punom parom, nego ga krasi i energija na kojoj bi mu pozavidjeli i neki 20-godišnjaci.

- Osjećam da još mogu mnogo toga, a svijest o tome da mi je 70 malo je začudna. Čovjek ne bi mogao vjerovati da je tako išao život, a bio je, doduše, bogat i vjerojatno je zato prošao brzo. Sada bih mogao još toliko. U jesen ću proslaviti 50. sezonu rada. Pripremam se, radim neke monodrame, cabarete, vidjet ćemo - najavljuje Potočnjak. Kroz karijeru okušao se u svim žanrovima, od komičnog do tragičnog, pa će presjek njegova rada biti teško napraviti.

Strast brodogradnja

- Nastojat ću da uloge budu što komičnije, zaigranije, jer to danas ljudima više treba, a i meni na kraju krajeva. Stalno su me gurali u tragične, dramske uloge. Da nije Histriona, tko zna kada bih dobio komičnu ulogu - kroz smijeh kaže veliki glumac. Nakon Akademije njegov je put krenuo iz kazališta Komedija, u vrijeme kad se počela stvarati zagrebačka škola mjuzikla.

- Kako nisam naročit pjevač, nadoknađivao sam to plesnim točkama, akrobacijama, čak sam jednu predstavu igrao i na rolšuama. Prije 50 godina to je bila avangarda, a danas to ništa ne znači jer je tehnologija u kazalištu već toliko napredovala, ali onda je ta predstava obišla cijelu ondašnju Jugoslaviju i bilo je stvarno atraktivno - prisjeća se Potočnjak.

U to su ga vrijeme, kaže, čak i zvali “čovjek od gume”, a vratolomije su mu i danas velika strast.

- Pjevanje se nadoknađivalo tom gumom, a danas se to osjeća uglavnom kao išijas. No, i danas bih stao na rolšue. Lani sam skočio u tandemu iz aviona. To je jedini put u životu da sam letio. Nadam se barem još jednom skočiti, tih 50 sekundi kad letite bez padobrana i lovite ravnotežu, to je čudo. Svašta sam probao, ronio sam na priličnim dubinama, ali letenje je ipak najveći gušt za ljudsko tijelo - napominje.

Žarko Potočnjak je, prije nego glumac, htio biti brodograditelj. I danas izrađuje makete brodova. - Kao klinac sam, koliko sam imao prilike, tri mjeseca preko ljeta od desete do dvadesete godine izučavao brodograđevni zanat u jednom drvenom brodogradilištu u Šibeniku, kod jednog sjajnog majstora drvene brodogradnje, tako da sam ondje puno naučio. Onda sam otišao na studij brodogradnje. No, sreo sam neke svoje prijatelje u Zagrebu i oni su mi rekli da idu na prijemni ispit na Akademiju, pa sam otišao i ja. Za veliko čudo, kad se čitalo tko je prošao, od nas četiri-pet prošli smo svi osim jednoga. Ali bolje, jer danas je odličan dramski pisac. Rekao sam dečkima da sam prošao i zadovoljio znatiželju te da se vraćam brodogradnji. Međutim, kazalište i film su strast. Obuzmu čovjeka, i van se iz toga ne može - objašnjava Potočnjak.

Nakon nebrojeno puno uloga, na pitanje daje li prednost kazalištu ili filmu, ipak se odlučuje za film. - Film je tih nekoliko sekundi. Sad ili nikad. U kazalištu uvijek imate mogućnost popravka. Danas proba nije išla dobro, pa ću se spremiti za sutra, a do premijere imam još mjesec dana i imam vremena raditi. Onoga trena kad redatelj na filmu vikne: ‘Akcija!’, ona je sad ili nikad. Mogu o svojim ulogama iz kazališta govoriti da su bile sjajne, ali to teško mogu potvrditi. Film ostaje zabilježen: možete kome god hoćete govoriti da ste bili divni i slavni, on uzme film, pogleda i sve mu je jasno - kaže glumac.

Psihijatrija i gluma

Kada su u pitanju najdraže uloge, odgovor nije tako jednostavan.

- Jednom je jedan strani glumac rekao da su mu sve uloge kao djeca. Zamislite da kažem da mi je jedno dijete draže od drugoga. Ne znam se opredijeliti! Mogao bih jedino reći da nisam puno propadao u životu, ali su mi nekako najdraže one uloge u kojima baš nisam uspio dosegnuti nekakvu višu razinu. Na njima čovjek više nauči nego kad ti uloga ide lako i kad je svladaš - kaže Potočnjak.

Uloge je rijetko odbijao i nije ih vagao na način glavna ili sporedna.

- Kad pogledam svoju prošlost, reklo bi se da sam radoholičar, no ovo je posao koji kad ga netko voli, čak i kada najprofesionalnije radite, možete doživjeti kao neku vrstu hobija, pa čak i psihijatrije, očišćenja, neku vrstu zadovoljavanja vlastitog ekshibicionizma. Puno stvari omogućuje čovjeku i zato je ugodan. Ima i puno neugodnih trenutaka, ali upravo ta borba s neugodnostima daje živost tom poslu - ističe glumac.

Jednakim žarom pristupio je i radu na sapunici, koje danas dosta glumaca izbjegava snimati.

Dnevnice i vino

- Snimio sam samo jednu sapunicu i onda sam na neko vrijeme izašao iz toga. No, kad su napravili anketu među publikom za koje lice biste voljeli da se vrati u taj format, dobio sam 85 posto glasova. Nekako tu čovjek zadovolji svoju taštinu. A uloga je bila luda, komična, šašava i uživao sam to raditi. Prema tome, mislim da od sapunica ne treba zazirati. Kad pogledate ove meksičke sapunice, to je vrhunski napravljeno, a o turskima da ne govorim. Mi smo, očito, puno siromašniji, ali to se također može dovesti na visoku razinu - smatra Potočnjak.

Kroz karijeru je prošao tri velika domaća kazališta; Komediju, Gavellu i HNK, jedan je od osnivača Histriona, a na novom Sveučilištu Libertas s Draganom Despotom predaje scenski govor. Upravo zato je Potočnjak itekako kompetentan usporediti kako je bilo biti glumac početnik nekada i danas.

- Nama je, s jedne strane, bilo puno lakše. Druženja u kazalištu bila su puno drugačija. Bili smo vezaniji jedan uz drugog. U Komediji sam, nakon dugo godina, bio prvi glumac koji je nakon Borisa Pavlinića primljen u to kazalište. Gotovo su dolazili i pitali me što bih želio igrati. Imao sam takvu prisnost i podršku koja je u današnjim uvjetima nemoguća. Kad sam došao u Gavellu, o mom radu su vodili brigu Dino Radojević, Krešimir Zidarić i Kosta Spajić, legendarna imena hrvatskog glumišta nakon profesora Gavelle. Vodili su brigu o našoj generaciji i brinuli su za nju, pazili su koje ćemo uloge igrati. Nismo dobivali uloge bez veze, nego sad si igrao ovo, ajmo sad isprobati na drugoj strani. Danas svega toga u kazalištu više nema - smatra Potočnjak.

Mladi glumci su, kaže, prepušteni sami sebi, pokušavajući uhvatiti kontinuitet, svjesni da će taj posao morati raditi 40-50 godina.

- Druga stvar, mi smo za dnevnice na Ljetnim igrama u Dubrovniku nekad žderali toliko riba da su nam se ogadile. Večera bez orade i dvije-tri litre vina nije mogla proći. Danas kad dobijete dnevnicu na Ljetnim igrama, potrošite je za doručak. U financijskom smislu razlika je ogromna. Nekad ste za seriju mogli kupiti kuću, poslije stan, danas možete kupiti dva kvadrata. Puno je veća razlika u našu korist kad smo bili mladi glumci - prisjeća se.

Godine lumpanja

A kroz godine se i kazalište promijenilo.

- Promjene nisu na loše, ali su korjenite. Danas je kazalište puno više izloženo tržištu, a nekad je bilo izloženo umjetnosti. Čak i uz sve to što smo dobivali glavne uloge, postojalo je nezadovoljstvo. Bilo je još vremena koje je trebalo na nešto utrošiti. Trošili smo ga na birtije i lumpanje, ali i opet ga je bilo, pa smo stvarali kazalište. Sad sjedimo u tom kazalištu. Već smo u godinama kad Vitez i ja moramo razmišljati kome to kazalište i u čije ruke jednoga dana predati. Kad pogledam ove zidove, nešto u svemu tome ima moga - s ponosom opisuje Potočnjak. A upravo su, navodi, kroz 40 godina koliko traje Histrion uspjeli napraviti svojevrsnu revoluciju u domaćem kazalištu.

- Dvije stvari smo uspjeli u Histrionu. Prvo su te ljetne turneje po jadranskoj obali i kontinentu, drugo Opatovina, a još ovdje u kazalištu treba raditi da bi se dobro isprofiliralo i stvorilo specifičnu publiku. Na turnejama točno znate koja publika dolazi na Histrion. Na Opatovini isto to znate. Ovdje se sad ta publika tek stvara i za dvije-tri godine će to biti ljudi kojima će Histrion biti prvo kazalište - siguran je.

Gotovac i Vitez

Bez obzira na nedavna događanja, Potočnjak smatra da se današnja politika ne upliće previše u umjetnost. - Danas ne osjećam politiku uopće. Skandalčići koji se događaju, ne bih želio nikoga uvrijediti, ali meni je to smiješno. Po vas ne dolazi policija u pet ujutro i vodi vas na informativni razgovor, što smo mi redovito proživljavali. Od mene se tražilo da se ne družim s Vladom Gotovcem, koji je bio bliski prijatelj sa Zlatkom Vitezom i naš intelektualni mentor. U ono vrijeme nismo bili ni homofobi ni ksenofobi jer nam je Gotovac širio poglede i s takvim smo se ljudima družili dok policija ne bi došla s maricom i pokupila nas na informativni razgovor - kaže glumac.

A jedan od saveznika u takvim trenucima bio mu je njegov otac, također Žarko Potočnjak.

- Jednom su mi pozvonili u pet ujutro i pitali mog tatu: ‘Gdje je Žarko Potočnjak’, a on je odgovorio da je on taj jer isto se zvao. Mignuo mi je i šapnuo da odem pod krevet. Pitali su jesam li ja doma, a tata je rekao da sam kod cure. Kad su tražili adresu, rekao je da sam veliki fakin i da imam toliko cura da ne može znati adresu - kroz smijeh kaže glumac.

Uz njegova oca je, dodaje, bila vezana čitava njegova klasa, a on im je kao doktor pravnih znanosti pisao i prve dopise za Histrion.

- Koji put, kad bi nam pofalilo novca za grijanje u prvoj prostoriji koju smo unajmili, on bi nam dao nešto novca. Ali, ne meni, nego Vitezu u ruku. U njega je imao povjerenja, a mene je poznavao - kaže Potočnjak.

Uz tolike angažmane kaže da mu privatni život ipak nije patio.

- Možda je moja prva supruga Asja Jovanović patila malo više nego drugi ljudi. Ona je isto tako glumica, a kad su u braku dva glumca, jedan uvijek gubi. Dvoje ne mogu biti zvijezde, to je, nažalost, tako. Ona je tu uložila veći napor koji je išao meni u korist. Ali, imamo krasnu kćer, informatičarku. Ne znam kako joj se točno zove firma, ali ima ogromnu zgradu - opisuje.

Kao Nadan

Glumac je oduvijek slovio za velikog šarmera i zavodnika, a posebno je zanimljiva priča o osvajanju bivše supruge Asje.

- To je bila jako lijepa priča. Počela je šamarom, a onda sam krenuo u borbu za nju. Posvetio sam joj apsolutno svaki trenutak u dvije godine i nakon tog teškog kraha, koji je počeo pljuskom, ipak sam je osvojio i oženio - ispričao je Potočnjak.

A da glumački poziv nema mirovinu dokaz je i osam predstava u kojima igra, nedavno snimanje pilot-epizode za jednu seriju, a uskoro i film.

- Idem na festival u Rumunjsku, a prijete mi i Tadžikistanom, Kazahstanom i sličnim zemljama. To nisam vidio, pa bi mi bilo drago, ali malo me je i frka - najavljuje.

A kad je u pitanju slobodno vrijeme, i tu ima puno planova.

- Želio bih opet skočiti s padobranom, a prošlu sam se godinu sa svojom novom partnericom Višnjom spremao u Keniju. Međutim, ebola je toliko bila proširena po Africi da nam je čak i čovjek koji vodi turističku agenciju savjetovao da pričekamo neko vrijeme dok se ne smiri. Najljepše je tamo ići za Novu godinu ili u studenom, pa si to svakako želim. Htio bih kao Nadan Vidošević pucati na slona, ali ga ne pogoditi - zaključio je za kraj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 02:21