'Dio hrvatske javnosti i dalje misli da sam četnik, a ja sam se pomirio da će me to pratiti cijeli život'

Kada sam pristao sudjelovati u snimanju dokumentarnog filma “Nekoć braća”, koji govori o mojem odnosu s pokojnim Draženom Petrovićem, nadao sam se da će američka televizijska kuća ESPN i redatelj Michael Tolajian napraviti objektivnu priču, kako se doista dogodilo. U tome su potpuno uspjeli. Da je bilo tko drugi s ovih prostora radio taj film, gotovo sigurno je da bi malo nategnuo na ovu ili onu stranu. A to ne bi valjalo, govori najveća srpska košarkaška zvijezda svih vremena, Vlade Divac (43), koji je nakon premijera u Beogradu, Sarajevu i Banjoj Luci 3. ožujka došao i na onu zagrebačku koja je održana u sklopu festivala dokumentarnog filma ZagrebDox u Movieplexu u Centru Kaptol. U Zagreb je došao sa suprugom Snežanom i bliskim prijateljem, bivšim košarkašem također s NBA karijerom, Žarkom Paspaljem.

“Nekoć braća”, dokumentarac koji kroz priču o prekidu njegova prijateljstva s Draženom Petrovićem zapravo govori i o raspadu Jugoslavije, Divcu nije filmski debi. Već je glumio u holivudskim filmskim hitovima “Space Jam” i “Eddie” 1996. godine, “Juwanna mann” 2002. te “Crossover” 2004., zatim u srpskom filmu “Mi nismo anđeli 3” 2006. i u američkim TV serijama “Rachel Gunn, R.N.”, “Driving Me Crazy”, “Coach”, “Married with Children” i “Good Sports”.

Kakve su reakcije srpske, a kakve hrvatske javnosti na film ‘Nekoć braća’ došle do vas?

- Sjajne. Film je probudio neke emocije tog vremena, a tada smo svi prošli neku takvu sličnu priču. Prije deset ili samo pet godina bilo je prerano da se ispriča ta priča, ali sad je za to došlo vrijeme. Sad, naime, ljudi žele slušati, a prije sam mogao govoriti što god sam htio, ali na ovim prostorima nije bilo nikoga da to čuje. Pogotovo u Hrvatskoj, gdje je prva asocijacija na moje ime hrvatska zastava koju sam navodno gazio nakon osvajanja zlata na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. godine. A dovoljno je pogledati tu snimku, pa takvih priča ne bi bilo. No, triput ponovljena laž postaje istina, a prava istina više nikoga ne zanima. Istina je, što sam već stotinu puta ponovio, da to nije bila hrvatska, nego ustaška zastava, da smo tada igrali za reprezentaciju Jugoslavije, da sam odgojen kao Jugoslaven i da bi mi tada smetala bilo koja nacionalna zastava, pa i srpska! No, osobno zaista nemam problem s tim, ne pogađa me to, pomirio sam se da će me to vjerojatno pratiti cijeli život, makar se sada intenzitet znatno smanjio. Ali, već sam se pomalo umorio objašnjavajući što je istina.

Kako kao predsjednik Srpskog olimpijskog odbora surađujete s Hrvatskim olimpijskim odborom i njegovim predsjednikom Zlatkom Matešom?

- Odlično. HOO nam puno pomaže jer je već prošao kroz važne faze - uređenja sustava sporta, kategorizacije, prepoznavanja vrhunskih sportaša na vrijeme - koje mi u Srbiji tek prolazimo. Iskustva hrvatskog sporta na nacionalnoj razini veoma su nam važna kako ne bismo nepotrebno pravili pogreške.

Odvijaju li se pomaci u Srpskom olimpijskom odboru sporije nego što ste mislili?

- Ne, nego brže. Jako sam zadovoljan jer se već polako pokazuju rezultati našeg rada. Prvi put u povijesti kod nas je sve sređeno tako da u ovoj predolimpijskoj godini vrhunski sportaši, reprezentativci, ne moraju razmišljati o pripremama: kako će, gdje će, što će.

Tvrdite da je hrvatski sport sređen, a Cibona, primjerice, propada. Kakvo je stanje u srpskoj košarci?

- Partizan odlično funkcionira, ali Crvena zvezda ne, praktički je u stečaju.

Kako gledate na dolazak Roberta Prosinečkog u Beograd?

- Kao partizanovac na to gledam negativno. Šalim se, naravno. Prosinečki je velika Zvezdina legenda, odličan je trener, lijepo je što se vratio i njegov dolazak u Beogradu je fenomenalno primljen. Naravno, uvijek ima pojedinaca koji će ga pljuvati i govoriti da je trebao ostati u Zagrebu. Ali, isto tako, u filmu ‘Nekoć braća’ neki Zagrepčanin mene komentira samo jednom riječju: ‘Četnik’. Dino Rađa rekao je da su to možda trebali izbaciti, ali osobno mi to ne znači ništa. To je pojedinac, koji ima pravo na svoje mišljenje. Dio javnosti sasvim sigurno tako misli. To je objektivno tako. Ali, nije tako samo u relaciji Hrvata i Srba, slično je u Americi i u cijelom svijetu, razlike su samo u detaljima.

INTERVJU U CJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA