OČAJNI ROKO UKIĆ

'Svake godine isto, lupam glavom kroz zid. Nadam se i ništa. Ne mogu podnijeti da živim kao luzer!'

Nakupljene frustracije kapetana reprezentacije nagnale su na emotivnu ispovijed prije polijetanja iz Istanbula
 AP

Kažu da se čovjek s vremenom na sve navikne. Tako je oko hrvatske košarkaške reprezentacije stvorena klima u kojoj su porazi u nokaut-fazi velikih natjecanja postali normalna pojava.

Uz sva prijašnja bolna iskustva, čovjek bi pomislio da će i košarkaši, poput hrvatske javnosti i novinara, pomalo već otupjeti na bol koju donose porazi sa zadnjim šutom. No, s boli što je donose tako izgubljene utakmice stvar je malo drugačija.

Ona ne ubija, ali se nagomilava i postaje ogroman psihološki teret. Jutro nakon takvih poraza nije ništa pametnije, a Roko Leni Ukić, kapetan naše reprezentacije, samo potvrđuje tu tezu.

- Kako ću biti? Nikako. Vidio sam da ima i mnogo pozitivnih reakcija, ali za mene ovo nikako ne može biti pozitivno. Po ne znam koji put smo ispali u eliminacijskoj utakmci, s ukupnom koš-razlikom dva i po, i to me frustrira.

Roko je jedan od onih tipova koji istinski mrzi gubiti, a reprezentativno odrastanje ispunjeno mu je porazima.

- Možemo mi misliti da smo napravili nešto, ali ja sam ovdje već osam godina i ne želim više raditi za sutra. Hoću napraviti nešto danas i ako to nije moguće, ako to ne ostvarim, onda to za mene nije dobro.

Jedna od teza je i da je košarkaška reprezentacija ukleta.

- Proanalizirao sam to i našao da nam se ovakve stvari događaju od 1997. Iz tog vremena više nema nijednog igrača, ni bilo koga iz stručnog stožera. Ako je reprezentacija ukleta, onda to nema veze s nama. Neki đavo jest, ali ne znam što je. Nemoguće je da nam se ovakve stvari događaju. Nemoguće je da se čovjek ( Davor Kus, nap. a.) ozlijedi u zadnjem napadu, padne na Rašića i napravi faul u zadnjoj sekundi. To je stvarno nevjerojatno. Kako Italija cijeli život u nogometu sretno pobjeđuje, tako mi nesretno gubimo.

Kod Ukića je sve manje vjere da će se nešto promijeniti.

- Svake godine lupam glavom u zid. Svake godine se nadam, a nikako da se nešto dogodi. Budem li igrao za reprezentaciju, treba mi garancija da možemo nešto napraviti. Nešto se mora promijeniti. Ne kažem da smo nešto krivo radili, da nešto nije valjalo, ali nešto se mora promijeniti. Sve loše što mi se u karijeri dogodilo, doživio sam u reprezentaciji. U klubovima sam 90 posto tijesnih završnica dobivao, u reprezentaciji nula. Ne znam više kako se s tim nositi. Košarka već jednom mora prestati biti ukleti sport. Kako to napraviti? Nemam rješenja i to me ubija.

Mogu li novopridošli igrači promijeniti nešto?

- Vidjeli smo što se dogodilo protiv Srbije. Došlo je sedam novih ljudi, a sve je isto. Trebao bi se pojaviti neki ‘mali Jordan’ da sve to promijeni. Možda sve što sam rekao zvuči glupo, možda je i teško razumjeti nekome tko to nije prošao, ali trenutačno se tako osjećam.

Nije baš sve bilo tako crno...

- Netko će pronaći nešto pozitivno u svemu, ali mene to ne zanima. Želim pobjeđivati. Ako nisam dovoljno dobar kao igrač, kao čovjek, kao pojava na terenu, ako ne utječem dobro na suigrače, kakvog to onda ima smisla? Nema smisla cijeli život biti šesti.

Možda je Hrvatskoj tamo i mjesto?

- Možda, ali onda je bolje okrenuti ploču i probati s nečim novim. Što ako dođemo u Litvu i opet budemo osmi? Što onda? Bude li uvijek isto, budemo li stalno ispadali u eliminacijskim utakmicama, onda je bolje da i ne igramo.

Što je, po vama, poanta?

- Poanta svega je da su frustracije prešle svaku granicu. Teško je živjeti kao luzer, a u životu sam jedino luzer u reprezentaciji. To ne mogu podnijeti i to je poanta cijele priče.

Što će mi 7. mjesto?

Protiv Srbije, koja je bila favorit, odigrali ste dobro.

- E To me ne zanima. Ja želim biti favorit. Želim doći na natjecanje i pomesti nekoga. Ne želim doći u reprezentaciju i molit’ Boga da prođemo skupinu. Ako ne mogu doći u reprezentaciju s visokim ciljem, onda neću više igrati. Kakvog smisla ima svake godine biti sedmi? Ne igra mi se za sedmo mjesto, a to je moja realnost otkako sam ušao u reprezentaciju. Takvi rezultati nikoga ne zanimaju. Ako nisam dovoljno dobar, ako moja ekipa nije dovoljno dobra, onda je bolje otvoriti put nekom mladom momku koji će sebi krčiti put.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 11:07