Svima kojima je stalo do hrvatske košarke mora biti drago što postoji klub poput Cedevite

Od mnogih ljudi iz košarkaškog društva znao sam u posljednje dvije godine slušati priče o hokejašima Medveščaka. Smetalo ih je što su dobili toliki prostor u medijima, po njima - nezasluženo. Danas ih smeta Cedevita. Ali, reći će ti isti, barem se pozitivno piše o košarci.

Cedevita je, u tome će se valjda svi složiti, najpozitivniji primjer hrvatskog klupskog sporta u posljednjih 20 godina. Nikoga nisu prevarili, nikome ništa ukrali, nikoga nisu vukli za rukav da im da nešto što im ne pripada. Griješili su, učili u hodu, ispravljali pogreške i uvijek gledali prema naprijed.

Vukla ih je ambicija da jednog dana budu najbolji. Vikend u Trevisu, 500-tinjak navijača koji su obojali jednu tribinu Palaverdea u crveno, bili su im najveća satisfakcija i nagrada.

Da, bio je to svojevrsni team building Atlantica, ali bilo je tu i mnogo onih s kojima Atlantic veze nema, bilo je i njihovih ljutih suparnika iz veteranske lige, istih onih koje bi Emil Tedeschi silno volio pobijediti sa svojom “prvom momčadi”. Bilo je i onih kojima je šoping bio prvi motiv dolaska. Bilo je i onih neizbježnih, koji su došli vidjeti da bi bili viđeni. No, sve ih je povezala jedna riječ - zabava.

Talijanski karabinjeri bili su spremni navuči pancirke kad su čuli da iz Hrvatske stiže više od 500 navijača. Takva je, nažalost, reputacija hrvatskog navijača. Organizatori su živjeli u tolikom strahu da prvog dana u dvoranu nisu pustili limenu glazbu što ju je Cedevita angažirala za dizanje atmosfere. Nakon polufinala shvatili su svoju pogrešku.

Cedevita u Trevisu nije igrala one “povijesne” utakmice, o kakvima svako malo čitamo i slušamo. S vremenom, kako klub bude i dalje napredovao, u što ne treba sumnjati dok ga vodi današnja garnitura, možda će se i to promijeniti.

Jasmin Repeša projekt Cedevite nazvao je najzdravijim na prostoru Balkana. Poželio je da Treviso ne bude bljesak, već samo jedna stanica u razvoju kluba koji je donio nešto pozitivno u teškom razdoblju za hrvatsku klupsku košarku.

I tu se vraćamo na početak priče, na one ljubomorne koje žulja tuđi uspjeh. Svima kojima je stalo do hrvatske košarke trebalo bi biti drago što postoji klub poput Cedevite. Oni koji danas grcaju u dugovima i govore da je sve lako kad “imaš para kao Tedeschi”, zaboravili su vrijeme kad su bili u istoj poziciji. No, postoji velika razlika: novac što su ga imali nisu zaradili. I zato ga nisu dovoljno cijenili, pa su danas tu gdje jesu. A Cedevita ide dalje.