Što bi bilo kad bi bilo. Ta otrcana rečenica javlja se kod gotovo svakog zaljubljenika u hrvatsku košarku kad se počne približavati 7. lipnja… I tako već 27 godina.
Što bi bilo s hrvatskom reprezentacijom, što bi bilo s Draženovom NBA karijerom da tog prokletog 7. lipnja 1993. godine nije stigla vijest o tragičnoj pogibiji u automobilskoj nesreći na autocesti u Bavarskoj jednog od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena Dražena Petrovića? U 29. godini života, u naponu snage, u trenucima kada su najzrelije košarkaške godine tek bile pred njim.
Dražen, jer za njega je uvijek dovoljno reći samo Dražen, svi će znati o kome se radi, jedan je od europskih košarkaških pionira koji su svašta morali istrpjeti kako bi pokazali i dokazali da Europljani mogu imati veliku ulogu u najjačoj ligi na svijetu.
Virtuoz, Mozart, zbog kojeg na svim stranama svijeta košarkaški fanovi znaju za Šibenik, Cibonu i Hrvatsku. Malu Šibenku vodio je do naslova prvaka Jugoslavije, Cibonu dvije godine zaredom dovodio na europski tron… S reprezentacijama osvajao europske i svjetske titule, proglašavan najboljim igračem, u legendarnom finalu Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine prijetio Jordanu i ubirao komplimente od originalnih članova Dream Teama. Lako za Hrvatsku, ali kada te i u SAD-u i 27 godina nakon smrti spominju kao jednim od najboljih Europljana i šutera, onda nema dileme da je Dražen globalna ikona.
U Americi se borio, i izborio, za svoju karijeru i košarkaški status, ali se borio i za hrvatsku državu kada je sa svojim velikim prijateljem Stojkom Vrankovićem i njujorškim Hrvatima ispred zgrade Ujedinjenih naroda na East Riveru tražio zaustavljanje rata u Hrvatskoj.
New Jersey odnosno Brooklyn Netsi umirovili su njegovu “3” i stavili je na počasno mjesto pod svodom dvorane, Cibona je napravila s “10” u košarkaškom centru nazvanom po njemu.
Od 2002. godine stanovnik je košarkaške Kuće slavnih u Springfieldu, a u našim srcima i mislima pronašao je vječni dom. Jedan i jedini, jedinstveni Dražen Petrović.