RIJEČ STRUČNJAKA

BARIĆ SAVJETUJE KOVAČA 'Ne smiješ pasti u euforiju i potraži pomoć starijih trenera'

Otto Barić je svojoj sjajnoj karijeri vodio čak četiri nacionalne reprezentacije
 Goran Mehkek / CROPIX

Otto Barić (80) jedan je od najvećih hrvatskih trenera. U svojoj sjajnoj karijeri vodio je četiri nacionalne reprezentacije, amatersku Jugoslavije, Austriju, Albaniju i Hrvatsku , s austrijskim klubovima Rapidom i Salzburgom plasirao se u finale Kupa kupova i finale Kupa UEFA-e, osvajao je prvenstva i kupove s mnogim klubovima. Bio je i sportski direktor, a njegovo nogometno znanje je ogromno. Krajem 2013. godine dobio je veliko priznanje, izabran je na najboljeg trenera stranca u Austriji svih vremena.

Seniorski trener postao je sa 30 godina, tada je postao trener zagrebačke Lokomotive. Prije toga dvije godine trenirao je pionire i juniore istog kluba. Po zanimanju je bio građevinski tehničar, šef laboratorija u Jugomontu, vodio je ispitivanja armature.

Kako ste se educirali, od koga ste i gdje učili?

- Na mene je utjecao trener kojeg su danas vjerojatno svi zaboravili, to je bio Bogdan Cuvaj, koji je bio trener Concordije. Prije toga bio je trener reprezentacije Jugoslavije u hazeni, rukometu koji se igrao na velike golove. On me uveo u trenerske vode. Veliki utjecaj imao je i profesor Gabrijelić.

Kakav je bio vaš trenerski start u Lokomotivi?

- Kad sam stigao u Lokomotivu, bili smo osmi, a nakon godine i pol osvojili smo treće mjesto u drugoj jugoslavenskoj ligi. Bila je to jaka liga, jača od današnjeg HNL-a, to se uopće ne može usporediti. U Lokomotivi sam se profilirao.

Onoga trenutka kad je završila vaša priča u Salzburgu, pozvao vas je zagrebački Dinamo. Kako biste opisali tu epizodu?

- Ne, tada me prvi pozvao tadašnji predsjednik HNS-a Nadan Vidošević, trebao sam biti izbornik reprezentacije Hrvatske. Ćiro Blažević bio je u francuskom zatvoru, pa su svi mislili da neće izaći na vrijeme. Ali su ga pustili.

Gdje vam je bilo najteže raditi?

- Najteže je bilo raditi u Hrvatskoj, tu ne mislim samo na reprezentaciju, nego kad sam bio i u Zagrebu, i u Dinamu... Čudna je tu atmosfera, stalno neka negativna. Kao da ljudi ne žele da netko uspije.

Koliko ste puta vi dali otkaz u karijeri, a koliko puta ste ga dobili?

- Otkaz sam dobio samo jednom u karijeri. I to u LASK-u, u prvom mandatu. Napravio sam čudo u tom klubu, bio sam drugi i treći u prvenstvu. Ali tad sam htio u Zagreb, pa sam to onda Austrijancima i rekao. Pa sam zato dobio otkaz, jedan jedini. Kod drugih odlazaka istjecali su mi ugovori ili sam se dogovarao.

Koliko ste surađivali s Tomislavom Ivićem, Ćirom Blaževićem, Vlatkom Markovićem, velikim hrvatskim trenerima?

- Često smo razgovarali, često bili na nekim turnejama. Sjećam se jednom bili smo na turneji u Južnoj Americi, Dinamo je trenirao Ćiro, ja sam bio u Rapidu. Trebali smo igrati međusobno, ali mi smo bili u Venezueli, pa nismo mogli stići na okršaj s Modrima. Znam da je Ćiro tada četiri-pet dana po novinama pričao da sam ga prevario.

Čuli smo da vas je Zdravko Mamić tri puta zvao da budete mentor trenerima u Dinamu? Zašto niste prihvatili?

- Ma, prihvatio sam ja to, jer se radilo o trenerima koji su me poznavali. Međutim, kad su došli na poziciju trenera u Dinamo, onda su naglo okrenuli ploču i kazali da me ne trebaju.

Kako biste sebe opisali kao trenera?

- Na početku sam bio dosta konfliktan trener, ali u međuvremenu sam završio sve te škole, upoznao sam se s psihologijom, pomalo sam počeo upoznavati ljude. I više nisam bio konfliktan trener. Kako sam upoznavao igrače, lakše sam stvarao momčad. Recimo, ja sam doveo Gorana Jurića u Dinamo. On je znao da ga osjećam, da ga cijenim, ali da ga ne ljubim. Bilo mu je jasno da ga neću staviti u momčad ako to ne zasluži. On je mnogo toga pozitivnog donio Dinamu. U to vrijeme bio sam već toliko zreo da sam znao kakav je tko i tko mi može najviše pomoći. Pa ja sam Ladića maknuo s gola.

Savjet Niku Kovaču, koji je isto kao i vi “German u duši”?

- On je bio moj igrač i cijenim ga. Znam da će učiniti sve da bi reprezentacija u Brazilu bila prava. Ali njegovih “sto posto”, možda nisu pravih “sto posto”. Ogromna je razlika, recimo, između “sto posto” Tomislava Ivića i Kovačevih. Mislim da se u toj euforiji u kojoj su svi mladi treneri ne smije zaboraviti da ima trenera s velikim iskustvom koji im mogu pomoći. Ne govorim o sebi, mene možete izostaviti. Međutim, ti iskusni im mogu pomoći u važnim detaljima i trenucima; Brazil ima Scolarija, Perreiru i Zagala.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 21:37