'Četiri mjeseca su me opstruirali, htjeli me smijeniti, nazivali igrače... Još proljetos sam odlučio što ću, ali imam li pravo iznevjeriti narod?'

“Ono što je na kraju sezone učinio Zidane najljepše je i najpametnije. Bio sam tu, isporučio sam rezultat, jednom ću vam se vratiti. Ovo je vrh nakon kojeg možeš samo zaroniti...”

Contra ispod varaždinskog stadiona, kultni kafić na koji smo pomalo zaboravili otkako reprezentacija i Dinamo zaobilaze ovaj šarmantni grad, stisnuo se od zebnje kad je Zlatko Dalić u četvrtak progovorio o planovima za budućnost. Izbornik je pozvao na druženje novinare koji su pratili hrvatsku reprezentaciju u Rusiji i, reklo bi se, otvorio dušu. Ako me pitate za sud, nisam siguran. Bilo je u tom razgovoru amplituda, ushićenja uslijed ljubavi naroda i sveg tog domoljublja koje se već mjesec dana razlijeva diljem države, još više skepse i preispitivanja okoline. Dalić se koleba.

Hod u oblacima

Opijen je velikim rezultatom, ali opet s obama nogama na zemlji. Euforičan uslijed vulkanske provale emocija na ulicama svih naših gradova, ali svejedno objektivan. Zlatko Dalić čovjek je s istančanim osjećajem za mjeru. Svjestan da hoda na oblacima, da je preko noći postao narodni heroj, da sutra na fonu spektakularnog rezultata na Svjetskom nogometnom prvenstvu može uzeti strahobalan novac kojim će osigurati bezbrižan život praunucima, ali istovremeno oprezan. Ne želi da slijetanje na zemlju prođe kao buđenje iz teškog mamurluka. On bi što brže natrag u stvarnost. “Lijepo je ovo, predivno, ali bio sam jutros u Konzumu i jedva sam izašao…”

Dalić je dobar diplomat. Da nije, nikad ne bi prošao u arapskom nogometnom svijetu, gdje previše toga funkcionira na način “habibi, prijatelju moj”, pa sve još začinjeno napadnim osmijesima i tapšanjem po ramenu, ali u četvrtak je odbacio rukavice. Šutio je proteklih šest mjeseci dok je kao alkemičar kuhao ovo srebro, ali sada osjeća da je došlo vrijeme za veliku inventuru.

“Ja sam još proljetos na američkoj turneji odlučio što ću i kako ću. Odradit ću Svjetsko prvenstvo, to je najvažnije, toliko ću istrpjeti. Nije bilo lako, može li biti lako ako vam četiri mjeseca opstruiraju pokušaj da kompletirate stručni stožer? Toliko dugo su minirali moju inicijativu da priključim Dražena Ladića kao asistenta. Pa onda poraz protiv Perua i odmah se nađu dva-tri frajera da te smjenjuju, klubovi pišu priopćenja, oni konzultiraju igrače da me smijene. Sve naručeno. Srećom, bilo je odgovornih ljudi koji su to znali prepoznati i zaustaviti. Netko kaže nešto protiv Saveza na televiziji, sutra se pišu priopćenja i demantiji. Krenu napadati izbornika - ništa, nema reakcije. Preozbiljan sam čovjek da bih to dopustio. Neovisan sam, samo svoj. Tu sam lekciju savladao još kao trener u Rijeci, tamo me je lupilo po glavi, tako da sam zaključio: sada ideš u bijeli svijet i gradit ćeš karijeru ispočetka. Eh, sada kada sam je sagradio, sve što tražim jest respekt. Ja sam čovjek koji respektira svakoga, tebe kao novinara, ovog oružara, onog navijača koji me prati po Rusiji, ali za uzvrat tražim isto. Hoću respekt!”

U galeriji pogledajte kako je izgledalo druženje Zlatka Dalića s novinarima i poznatim osobama u njegovoj vikendici kraj Drave

Taština

Između dvaju odgovora svi guramo izborniku na potpis dresove, majice, bilježnice. “Nema vama Paga, izolacije, barke i ribarenja. Ubuduće ćete ići okolo s Ćirom Blaževićem i držati motivacijske seminare”, kaže netko. Dalić će tada priznati da se lomi.

“Hajde stavite akcent na taj lijepi dio priče. Imam se ja na štošta potužiti, ali ova emocija, zanos, zajedništvo, ponos su važniji od svega i od bilo čije taštine. Imam li ja pravo iznevjeriti sve te ljude? Kada bismo krenuli putem taštine, onda bi vjerojatno Miki Badelj trebao prvi povisiti glas. On je od prvog dana priprema bio neizostavan u svim mojim planovima, član prve momčadi, a onda je spletom okolnosti ostao na klupi i niti jednom gestom nije dao do znanja da mu je teško. Tri minute prije kraja utakmice s Engleskom šaljem ga u igru, a čovjek ne da ne oklijeva, nego sprinta odraditi zamjenu. Rekao sam mu na kraju - oprosti Miki, ali tako je ispalo. Da, Badelj i Ćorluka su bili zaista veličanstveni u kreiranju atmosfere zajedništva.”

Nešto manje veličanstvenim pokazao se Nikola Kalinić, koji je nezadovoljan statusom kao tempirana bomba čučao u kutu svlačionice, prije nego što je poslan kući.

Problem u HNS-u

Njegovi suigrači odlučili su da mu svejedno pripadaju i srebrna medalja i premije za odrađeni posao. Treba u toj priči biti do kraja iskren pa priznati da je napadač Milana u kvalifikacijama postigao neke važne golove bez kojih možda ne bi bilo niti Svjetskog prvenstva…

A kakvima su se pokazali šefovi Hrvatskog nogometnog saveza. Davor Šuker vam je mogao i jasnije dati do znanja da ste gazda nacionalne momčadi ili…?

“Ne mogu reći niti ‘a’ protiv Davora Šukera. Od prvog dana mog mandata dao mi je potpunu autonomnost u izboru igrača i vođenju momčadi. Sjedili smo najnormalnije u hotelu uoči utakmice, susretali se nakon dvoboja, razmjenjivali mišljenja, uvijek u tolerantnoj atmosferi. Šuker je najmanji problem, ali za neke ljude iz njegove okoline ne mogu reći istu stvar.”

Velika prašina podigla se na povratku “vatrenih” iz Moskve, od ponedjeljka se ne stišava priča o izljevima ljubavi, ali niti o Thompsonovu ulasku u slavljenički autobus.

Sporni Thompson

“Dok sam izbornik, bit će onako kako kažu igrači, a oni su rekli da hoće Thompsona. I ne znam što je u tome pogrešno. Njegova pjesma ‘Lijepa li si’ hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija prije istrčavanja iz svlačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo pobjede. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta…”

Prvi i posljednji put tijekom razgovora Zlatko Dalić na ovom je mjestu povisio ton. I odmah se ugrizao za jezik. Nije polemičar, nije isključiv. Kaže da je brzo zažalio kada je iz Rusije umjesto svima u Bosni i Hercegovini, poslao čestitke samo sunarodnjacima.

“Svi su navijali za nas, nikome u Bosni i Hercegovini pritom nije smetao ovaj ili onaj pjevač. Vidim slike transparenata iz Bihaća, piše ‘Hvala Hrvatska’. Hvala svima vama koji ste nas podržavali.”

Zvijezda u Arabiji

Dalića već izvjesno vrijeme podržavaju nacije zemalja Zaljeva. On je poster-lice u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i u Saudijskoj Arabiji. “Kako sam spavao večer uoči finala? Nikad bolje. Večerao sam s gostima iz Emirata i Saudijske Arabije, slikali smo se, ležerno…”

Po povratku iz Rusije pojavile su se vijesti da su Daliću na stol već sletjele lukrativne ponude iz tog dijela svijeta.

“Ja sam novac zaradio. Obitelj sam osigurao jer smo skromni ljudi, nikakvi megalomani, imamo dovoljno. Vjerujte mi da mogu ujutro odletjeti tamo, po cijeli dan piti čaj, sjediti ‘na palmi’ i uzimati milijune, ali to nije moj cilj. U profesionalnom smislu izazov je europski klub iz jače lige. Vjerujem u sebe i općenito držim da mi Hrvati sami sebe podcjenjujemo. Imamo odlične trenere, zato bez kompleksa kažem da bih mogao voditi i Barcelonu i Real Madrid i Manchester City.”

Dalić još nije pogledao snimku finalne utakmice s Francuskom, nije siguran da će to uopće učiniti ovog ljeta. Skenirao je sve iz onog ‘tehničkog prostora’ iz kojeg se nije micao tijekom Mundijala - “ne volim sjediti na klupi, previše kakofonije, previše mišljenja, volim na miru gledati utakmicu” - i nije promijenio mišljenje da je Néstor Pitana ključno utjecao na ishod meča. “Ne volim o sucima i nije moj stil, ali ponovit ću - ne sviraš onakav jedanaesterac u finalu Svjetskog prvenstva. Pogotovo ako si pet puta pregledao snimku i niti sam sebi ne vjeruješ…”

Mađioničar

Dok tako vrtimo film ruske avanture, izbornik će otkriti da je na početak priprema došao praktično bez skripte, kao u reklami - vjeruj instinktu. Formula “tri mjesta na R” pokazala se presudnom u kreiranju pobjedničke atmosfere.

Prvi sastanak u Rovinju, drugi miting u Rijeci, završni pledoaje u Rusiji prije početka turnira. Na svakom od tih sastanaka Dalić je apelirao na zajedništvo i koheziju. Obiteljska atmosfera majka je svih turnirskih bitaka…

“55 dana smo proživjeli zajedno, bez ijednog incidenta, kao braća. Ja sam se zapravo od starta uzdao u osjećaj, u intuiciju. Ne možeš ti takvim klasnim igračima strukturirati treninge na način ‘sada ovu vježbu radimo 14 minuta, a sljedeću 8 minuta’. Oni svaki tvoj mig upiju za deset minuta, točno znaju što želiš od njih. Sve je lako kad kao trener na raspolaganju imaš takvu kvalitetu. Tvoj jedini zadatak tada jest da budeš jednostavan. Nisam ja nikakav mađioničar, nisam ja ove dečke naučio igrati nogomet.”

Ova posljednja rečenica je najveća istina i - najveća laž. Da je zaista tako lako, zlatna generacija hrvatskih nogometaša već bi pet-šest godina sjedila na nogometnom Mount Everestu, a ona je strepila do kraja kvalifikacijske kampanje i na SP je stigla kroz baraž.

“Ma, mi volimo filozofirati, od svega bismo napravili atomsku bombu. U taktičkom smislu mi smo vrlo malo mijenjali. Tradicionalno smo na glasu kao lepršavi, tehnički potkovani, atraktivni. Okej, zadržimo to, ali uz malu preinaku: hajde da budemo kompaktni, malo povučeniji, orijentirani na kontranapad, da taj pristup povremeno oplemenimo visokim presingom. I hajde da budemo uvijek agresivni, ali lako ti je biti agresivan kada imaš Mandžukića i Rebića u momčadi. Sada svi pričaju kako su Vida i Lovren odigrali nevjerojatno dobar turnir, što je istina, samo koliko je napada uopće stiglo do njih? Kada ti Mandžo i Rebić ukližu po tri puta na utakmici, normalno je da će ovi iza njih učiniti to deset puta…”

Motivacija

Ah Mandžo, ah Luka, ah Raketa. Je li to refren koji ćemo slušati od jeseni?, pitamo izbornika. Odlaze li senatori na vrhuncu slave ili će se raznježiti nad ovom atmosferom i ostati u reprezentaciji još jedan ciklus?

“Uvjeren sam da Luka Modrić još može iznijeti Euro, takve je konstitucije. Sigurno može, hoće li - ne znam. On je najbolji svjetski nogometaš, osvojio je četiri Lige prvaka. Što ima dalje? Ali kada vidite kako ljudi na cesti skaču i plaču, to je nezamislivo, to je najveća motivacija.”

A može li ovo srebro biti motivacija hrvatskoj politici da osigura uvjete za prosperitet društva? Ovaj se uspjeh nekako mora kapitalizirati na široj mapi…

“A što ćeš kapitalizirati ako nećeš ovaj planetarni uspjeh? Ako to ne budemo znali, onda smo nesposobni...”