Ćiro: BiH je mogla biti najveća sportska velesila na ovim prostorima!

ZAGREB - Mnogi sportaši rođeni u Bosni Hercegovini kitili su se u posljednjih 20-ak godina medaljama s olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava, Davis kup krunama, ali sport BiH nema ni jednu ni momčadsku ni pojedinačnu medalju s najvećih natjecanja ni u jednom olimpijskom sportu. U nogometu BiH nikad nije izborila nastup na EP-u ili SP-u, najveći uspjeh ostvarila je doigravanjem za SP u J. Africi. Ni košarkaška momčad BiH nikad nije igrala na SP-u, a na EP-u je bez zapaženog rezultata, baš kao i rukometna.

- Neposredno poslije osamostaljenja najveće su uspjehe ostvarivali naši šahisti. Od medalja brojimo tek one u raznim borilačkim, uglavnom neolimpijskim sportovima, poput džuda i karatea. Godinama već u izboru za najboljeg sportaša BiH pobjeđuju nogometaši, ranije Salihamidžić i Barbarez, danas Džeko - kaže sportski novinar i urednik sarajevskog dnevnika San, Sinan Sinanović.

Kakva bi velesila to bila da su svi trofejni hrvatski sportaši koji su rođeni ili su im roditelji rođeni u Bosni i Hercegovini igrali za državu svog podrijetla! A da nije sramota ni grijeh otići pod zastavu države svog podrijetla, pokazao je kreator francuske bronce, ‘trener svih trenera’ Miroslav Ćiro Blažević, koji je u kvalifikacijskom ciklusu za SP 2010. sjeo na klupu BiH momčadi, nakratko ujedinio državu, ali rođeni je Travničanin usput saznao i da to više nije ‘ona Bosna’ iz njegovih ‘travničkih kronika’.

- Apsolutno! Duboko sam uvjeren da bi to bila sportska velesila. I to još kakva - rekao je Ćiro i u žalovitu se tonu osvrnuo na nedavnu epizodu u kojoj je i sam sudjelovao:

- I danas imaju vrlo talentirane nogometaše koji samo pukim slučajem nisu otišli na SP. Da je bila sređenija situacija u savezu, njihovi bi nogometaši nastupili u Južnoj Africi i igrali bi vrlo značajnu ulogu. Ni u 90-ima, kada su mnogi igrači zaigrali kod nas, oni nisu imali nikakvu nogometnu organizaciju pa je i logično bilo da će ti igrači doći k nama. A nogometaši koji dolaze s tih prostora su nadareni po genetskom naslijeđu, ono što ja kažem - nenadmašni su vic-majstori. Jedan Safet Sušić, najveći igrač bivše države, pa genijalni golgeter Šuker, koji je Livnjak, a poznatiji je u svijetu i od same Hrvatske...

Završno Ćirino slovo o perspektivama BiH-sportaša nije bilo ispunjeno optimizmom:

- Nemaju drugog izbora nego odlaziti...

Netko će vjerojatno ustvrditi da nije ‘sportski’ pretresati krvna zrnca, odnosno podrijetlo sportaša, no, u ovom slučaju namjera je samo apostrofirati sportsko bogatstvo susjedne države koje je stjecajem raznih okolnosti završilo pod našom i drugim zastavama. Osim velike kolonije sportaša iz BiH, uglavnom Hrvata, koji su na prijelazu iz ‘80-ih igrali u našim klubovima pa su s hrvatskom samostalnošću uzeli i državljanstvo, rat u BiH 1992. također je usmjerio brojna imena prema ‘zapadu’. Tako se iz Banje Luke u Rijeci skrasio tenisač Ivan Ljubičić, iz Dervente je u Zagreb stigao budući nogometni reprezentativac Vedran Ćorluka, iz Kotor Varoši atletičarka Danijela Grgić, iz Odžaka odbojkaš Toni Kovačević, iz Sarajeva Damir Markota (zaobilaznim putem - preko Švedske)... Naš nogometni boss, Bugojanac Vlatko Marković, ponadao se da bi se, poput Markote, moglo pridobiti i nogoloptačkog genijalca Zlatana Ibrahimovića (zbog majke Hrvatice), ali Zlatan nije želio pod zastavu države sa svjetskom broncom, ali ni pod barjak BiH.

I Ćirinu nogometnu broncu na SP-u ‘98. iskovali su i igrači koji su ‘komotno’ mogli igrati za BiH. Prvi strijelac Mundijala, Davor Šuker, rođeni je Osječanin, a prema podrijetlu roditelja - Livnjak, Mario Stanić je stigao iz Sarajeva, ali hercegovačkih je korijena, kao i Kruno Jurčić, Zvonimir Soldo, Dario Šimić, Zoran Mamić, Vladimir Vasilj... Nakon smjene te slavne generacije, za ‘vatrene’ su zaigrali braća livanjskih korijena - Niko i Robert Kovač, te cijela plejada igrača podrijetlom iz BiH: Boris Živković, Stjepan Tomas, Mario Tokić, braća Tomislav i Marijo Marić, Mato Neretljak, Veldin Karić, Jasmin Agić, Vedran Ješe... Ni Bilićeva reprezentacija ‘korijenski’ ne može zaobići prekosavske krajeve: Petrić, Šimunić, Lovren, Mandžukić, Pranjić, Jelavić, M. Bilić... ili po jednoj roditeljskoj liniji - Srna, Rakitić i Klasnić.

I u rukometnoj momčadi koja je osvojila prvo hrvatsko olimpijsko zlato pod vlastitom trobojnicom - u Atlanti 1996.- gotovo polovica kadra imala je uz mjesto rođenja i državnu oznaku - BiH. Božidar Jović, Zlatko Saračević i Irfan Smajlagić (Banja Luka), Venio Losert (Zavidovići), Slavko Goluža (Stolac), Zoran Mikulić (Travnik) i Vladimir Jelčić (Čapljina). U godinama koje su uslijedile hrvatske boje branili su i Vlado Šola, Mirza Šarić, Zvonimir Bilić, Mario Kelentrić, Mirza Džomba, Dalibor Anušić..., a ’tradicija’ je nastavljena do današnjih dana, kada je nešto južnije, u Hercegovini, otkriveno novo vrelo rukometaša ( Alilović, Buntić, Šego, Musa, Čarapina...).

I košarka je u BiH bitno ‘osiromašena’ u razdoblju od osamostaljenja. Od Sesara, Planinića, Bagarića, Mulaomerovića, Marka i Ivana Tomasa, Rozića, Markote , Baraća, Princa, Sutona, Bogdanovića... - mogla bi se sastaviti respektabilna petorka. Dakako, bila bi vrlo konkurentna i u Davis Cupu da je imala naš sjajni tercet, rođen u njezinu ‘krilu’ - Banjolučanina Ljubičića i Međugorce Čilića i Dodiga. Novi val hrvatske odbojke donio je pod našu trobojnicu - Ćuka, Raiča, Galića, Damjanovića... Naravno, teško je sve nabrojiti - uvijek će netko ostati ‘zaboravljen’. Od loptačkih sportova BiH bi se tek u vaterpolu ‘utopila’ na dnu svjetske konkurencije.

Da izbjegnemo ‘grižnju savjesti’ poslužit će činjenica da su se i sve okolne države dobro zakitile sportskim perjem BiH. Je li razlog tog egzodusa u putovnici s kojom se nikuda nije moglo, u zastavi koju nitko ne voli ili himni koju nitko ne pjeva? Bosni i Hercegovini je ostao samo sportski duh i poslovično - široka duša. Zato će i dalje ‘davati sve od sebe’...