Davor Vugrinec: Spasili smo klub od gašenja

ZAGREB - Život piše romane, a u slučaju Varaždina čini se kako je riječ o remek-djelu! Do prije godinu dana kaotič- na situacija slutila je na katastrofu nogometnog prvoligaša. Igrači su zbog propuha u džepovima prijetili su štrajkom.

Za nagradu - odmor

Godinu dana poslije propuh je i dalje u džepovima, ali barem su srca puna. Varaždin je finalom Kupa izborio Europu sljedeće sezone. Podvig? Malo je reći...

Trener Toplak, čim su ga igrači spustili sa svojih ramena, dao im je “otpust”.

- To im je nagrada. Dolazimo izravno u subotu na utakmicu s Lokomotivom - rekao je trener.

Netko ga ipak nije poslušao. Davor Vugrinec javio se u četvrtak s terapije:

- Imam 10 minuta za razgovor jer idem na trening.

- Znači, Toplak se predomislio - zaključili smo.

Ma kakvi, Vuga je samoinicijativno otišao “odraditi” nekoliko krugova.

- Jesam li očekivao? Jel’ biste vi očekivali u situaciji kada su nas svi otpisali - odgovorio je protupitanjem, uzeo stanku i nastavio:

- Prioritet je bio spasiti klub od gašenja, a Europa je bila tek uspomena iz dalekih, sretnijih vremena - reći će spasitelj “krojača”. No na spomen tog epiteta Vuga će se dignuti na noge.

- Nikakav spasitelj. Pomogao sam koliko sam mogao. Puno manje od ljudi iz grada koji su podmetnuli leđa kad je trebalo. Predsjednik Horvat primio se sanacije dugova i očuvanja brenda. A kada se na sve to nadovezala sjajna generacija iz omladinske škole koja je, silom prilika, dobila šansu, završili smo tu gdje jesmo - skromno će Vuga. Uostalom, takva ga je percepcija oduvijek pratila. Tih, samozatajan... Riječi nikada nisu bile njegove igračke. Vugrinec je pričao na travnjaku.

Obostrano privikavanje

- U srijedu sam na trenutak osjetio dah prošlosti. Ponosan sam jer sam se vratio mislima u vremena stare slave kad se Varaždin tresao u nogometnoj groznici. Možda je ovo putokaz za sve koji su u sličnoj situaciji.

Bio je to lijep epilog priče koja od samog početka slutila na fijasko. Klub je plesao na rubu, a i Vuga je imao svoj “križni put”.

- Nisam prošao pripreme, a prvi tjedan stigla je i ta ozljeda. U svakoj drugoj situaciji stao bih, uzeo vrijeme i čekao da ozdravim, ali dečki su trebali pomoć. Obećao sam im i nije bilo druge nego stisnuti zube. Ej, pa ja šest mjeseci nisam udario loptu lijevom nogom.

Na to se nadove- zala golgeterska kriza. Junak naše priče nije se mogao sastati s golom.

- Malo sam bio na ‘vi’ sa samopouzdanjem. Evo, vidite, i nama starcima se to ponekada dogodi - smije se napadač koji se u finišu sezone vratio sa stilom. Zasluge? One idu u smjeru momčadi.

- To su mladi dečki. Trebalo nam je neko vrijeme da se priviknemo. Oni na mene, i ja na njih. Našli smo se na pola puta.

Vugrinec nikad nije osvojio Kup s matičnim klubom. Pamtimo jedan s Kantride.

Nadigravanje u finalu

- A Dinamo? To ne računaš - ispravio nas je.

- Sjećam se finala iz 1996. Izgubili smo - odvrtio je u sjećanju. Pamti dakako i ono senzacionalno četvrtfinale dvije godine ranije i kaos u uzvratu. Varaždin se digao na noge, a sudac Burilo satima je bio zaključan u svlačionici čekajući da se situacija smiri pa da napusti stadion.

- Takva su bila vremena - uzdahnuo je.

U svibnju slijedi dvostruki ogled s Dinamom.

- Kako protiv Dinama? Nema posebne formule. Svima su puna usta Barcelone i priče kako su oni s drugog planeta, a Real je u srijedu uzeo Kup kralja. Dinamo nije dominantan kao što je bio i ima načina da se pobijedi. Mi smo igrali au pair s njima. Treba igrati od noge do noge, nadigravati se... Pa što bude - savjet je Davora Vugrineca.