ALTERNATIVNA POVIJEST NOGOMETA

KAKO BI IZGLEDALA SVJETSKA PRVENSTVA DA JE OVO POSTOJALO Engleska ne bi bila prvak svijeta 1966. godine, protiv Hrvatske ne bi bio dosuđen...

Engleska ne bi bila prvak svijeta 1966. godine, Maradona se ne bi mogao hvaliti “Božjom rukom”, protiv Hrvatske na prošlom prvenstvu ne bi bio dosuđen nepostojeći jedanaesterac za Brazil, a fašistička talijanska reprezentacija 1938. zbog zaleđa ne bi osvojila naslov svjetskog prvaka. A to je tek početak...
 Getty images

Prije ćemo saznati tko je bio Jack Trbosjek, je li Lee Harvey Oswald doista jedini atentator na Kennedyja i tko zapravo stoji iza lex Agrokor, nego je li doista pao gol u finalu Svjetskog prvenstva 1966. godine.

Bilo je svježe londonsko popodne. Subota, 30. srpnja 1966. godine. Napetost je bila na visini. Temza se melankolično premetala Londonom. Samo je ona bila mirna. Ostatak svijeta bio je na iglama. Engleska, kolijevka nogometa, konačno sanja svoj san. U svom dvorištu, na Wembleyju, pred 95 tisuća gledatelja igra finale Svjetskog prvenstva. S Nijemcima. Najdražim neprijateljima. Spominjali su im prije utakmice i Prvi i Drugi svjetski rat. A nogomet je upravo to - rat drugim sredstvima. I u Buckinghamskoj palači drhte, kao i na Rajni. Englezi su sami sebe okrunili kao najveće nogometaše, ali svijet to nije priznavao.

Napeto je bilo to finale. U 89. minuti (tada nije bilo sudačke nadoknade) Weber izjednačava na 2-2 i utakmica ide u produžetak. I tada legendarna i zavjetna 101. minuta oko koje se još i danas lome koplja. Geoffrey Hurst snažno je opalio s ruba šesnaesterca. Lopta leti, leti i pogađa gredu, pada na travu i odbija se u polje. Je li prešla crtu, cijelim obujmom? Jbg, ne znamo. Ne znamo to ni danas. Sudac Gottfried Dienst nema VAR, ali ima pomoćnika - Sovjeta iz Azerbajdžana Tofika Bahramova, urednih crnih brčića, koji klimanjem glavom kaže - zgoditak! Englezi su ipak bili saveznici. Ili je zbilja vidio? Da je postojao VAR, znalo bi se, a ovako su Englezi s vječnom sjenom na tituli došli do prvog i zasad jedinog naslova svjetskog prvaka.

Bi li povijest bila drugačija da je bilo videotehnologije? Nijemci ni tada nisu uspjeli uzeti London, kao ni 2018. godine Rusiju. Povijest se ponavlja. Jednom kao tragedija, drugi put kao farsa.

England captain Bobby Moore (1941 - 1993) holds aloft the Jules Rimet World Cup trophy as he sits on the shoulders of teammates Geoff Hurst and Ray Wilson after the World Cup Final match at Wembley, 30th July 1966. (Photo by Central Press/Hulton Archive/Getty Images)
Getty Images

Sudbonosni video pomoćnik

Na 21. svjetskom prvenstvu u Rusiji suci trče terenom i dok ih igrači obiju momčadi vuku za rukave, oni ozbiljno pokazuju znakovnim jezikom - ekran. Fifa je popustila i odlučila, kao i mnogi drugi sportovi poput hokeja i tenisa, uvesti videotehnologiju, za pomoć sucima. Nazvali su ga VAR (video assistant referee - videopomoć sucima) i već u uvodnim utakmicama odredio je sudbinu mnogih reprezentacija. Ili nije? Mijenja li VAR bit, pa i sudbinu nogometa, možda uvodi više pravde i reda (kako neki idealistički misle) ili je tek jedno novo sofisticirano sredstvo sudačke ili tko zna čije manipulacije? Drhte i oni jer VAR može pokolebati njihovu prosudbu. Kako je to bilo nekada lakše. Naime, uvjerili smo se da je VAR - unatoč tome što je “spasio” nekoliko jedanaesteraca, offsidea, poništio i priznao neke golove - ipak ostao u domeni “slobodnog sudačkog uvjerenja”, odnosno nije obvezatan.

Što bi bilo da je Ronaldo dobio crveni karton, a sudac je posegnuo nakon VAR-a tek za žutim; da je za Iran dosuđen nategnuti penal; da su Švedska i Srbija uskraćene za penal; da je možda VAR mogao odrediti usud Argentine na ovom prvenstvu da se sudac usudio virnuti na ekran i dosuditi kazneni udarac za Nigeriju? No, kako smo se odavno uvjerili, svi smo jednaki, ali neki su jednakiji od drugih. Dakle, i uz VAR još uvijek imamo štofa za vrijeđanje sudaca i traženje urota i zaplotnjačkih igara. Sjetimo se i riječi nikad prežaljenog, jednog od najvećih trenera među Hrvatima, legendarnog Tomislava Ivića koji je govorio - i sudac je dio utakmice; ako igrač može promašiti mrtvu šansu ili postići autogol, može i sudac nešto falit. Naravno da poludiš kad je na tvoju štetu, ali i to je draž nogometa.

Suci se još uvijek, barem u ova pionirska vremena (tko zna što nam nosi budućnost jer možda VAR upropasti nogomet, umjesto da ga unaprijedi), odnose sa strahopoštovanjem pa je tako Paragvajac Enrique Patricio Cáceres na utakmici Portugal-Iran konzultirao VAR, ako se ne varamo, četiri - pet puta. VAR je najsporniji kod jedanaesterca, a možda bi bio koristan samo kod narušavanja elementarnih pravila: zaleđa, ruke i je li lopta prešla gol-crtu.

VAR bi sigurno promijenio povijest nogometa (već je suđeno najviše penala na Svjetskim prvenstvima, a tek je gotova prva faza), bez obzira na to što bi vjerojatno i tada, kao i sada, mnogi suci bili “tvrdoglavi”. Možda, kako smo rekli, tada Englezi ne bili prvaci, ali možda ne bi bili ni neki drugi u dugoj povijesti Svjetskog prvenstva jer bi im VAR presudio. Svašta bi tu bilo.

Godina Argentine

Mnogi se sjećaju 1986. kad su u centru pažnje opet bili Englezi. Možda im se te nedjelje, 22. lipnja, vratilo sve ono što nikad nećemo saznati iz svježe wimbledonske subote 1966. godine. Stadion Azteca u Ciudad de Méxicu bio je prepun: 114.580 gledatelja. Sparina. Sat pokazuje 50. minutu utakmice. Maradona je odigrao za Vladana. Njegovu snažnu loptu presijeca Steve Hodge. No, nekako ju je nespretno zahvatio. Je li uzrok kakva meksička krtica ili krivo nasađeni busen, ne znamo, ali umjesto da poleti od gola, lopta leti prema engleskom šesnaestercu. Stadion leluja kao žitno polje na povjetarcu ili poput Istoka na Hajdukovu Starom placu. Maradona i dalje trči za loptom prema kojoj ide i engleska vratarska legenda Shilton. Na rubu šesnaesterca obojica skaču. Lopta je letjela dugo i nepouzdano. Shilton pruža ruke, Maradona je u skoku. Lopta se odbija i poput loptice-skočice leti prema golu. Maradona je u transu. Stadion je uzavreo. Gol! Sudio je Tunižanin Ali Bin Naser kojega se pamti, kao onomad Bahramova, samo zbog toga.

Svi misle da je Maradona loptu opalio glavom. Shilton je očajan. Ruka! Hand! No, nema VAR-a da išta promijeni. Gol. Maradona slavi. Boli ga za engleske prosvjede. “Kada sam vidio Shiltona kako je arogantan, a potom očajan, bilo je u tome neke pravde”, rekao je poslije Maradona. U povijest je to ušlo kao “Božja ruka”. No, VAR bi možda promijenio tijek povijesti. Argentina je te 1986. godine suvereno uzela, drugi put, trofej najboljeg. Bila je to Maradonina osveta za poraz u Falklandskom ratu, na malom otočju, nedaleko od argentinske obale, pod britanskom vlašću. Nije važno što je vojna hunta generala Videle tim suludim činom htjela sebe spasiti od neizbježnog pada. Englezi su dobili rat, a Maradona im je to vratio nepoštenim golom. “To je gol mog života”, kaže Maradona. “Božja ruka” postala je njegov zaštitni znak. Englezi još plaču nad tim što im Bog tada nije pomogao kao onda u obličju boljševičkog suca.

I dalje opet Englezi. Mora biti da su opasno zgriješili. Ovaj put u Južnoafričkoj Republici, i opet s Nijemcima. Osmina je finala, 27. lipnja 2010. godine. Vuvuzele su neizdržive u rodnom gradu J. R. R. Tolkiena, Bloemfonteinu. Kao i prije 44 godine - Englezi i Nijemci. Nijemci su poveli 2-0, Englezi su u naletu, Lampard strahovito puca. Lopta u gredu. Déjà vu. Pada iza Neuera. Televizijske kamere fiksiraju - gol. Svi vide. Svi znaju. No, jedan čovjek donosi drugačiju odluku. Sudac. Englezi na kraju gube 4-1.

Italija 1938. godine također možda ne bi bila prvak. Tada se prvenstvo igralo odmah na ispadanje, po kup sustavu. U Marseilleu igraju s Norveškom. Prije početka utakmice cirkus. Talijanski igrači pozdravljaju ispruženom rukom na fašistički pozdrav. Mnoštvo talijanskih gastarbajtera i Francuza drugačijeg političkog pogleda zviždi. Naredba s klupe - nema spuštanja ruke dok traju zvižduci. Trajalo je dobrih deset minuta. Ruke su im otpale. Zbog toga Vittorio Pozzo, jedini izbornik s dvije titule svjetskog prvaka, kao Mussolinijev fan nije dobio stadion u Torinu za Prvenstvo 1990. godine, nego je nazvan Delle Alpi. A 1938. Norvežani se nisu dali. Utakmica je išla u produžetak. No, tada je sudac zažmirio i dopustio očigledno zaleđe, kako su konstatirali tadašnji kroničari. Italija pobjeđuje i u konačnici postaje svjetski prvak.

U Švicarskoj je 1954. prva trebala biti Mađarska. Na stadionu Nep u Budimpešti već su bili postavljeni postamenti za biste mađarskih nogometaša-prvaka. No, Nijemce se nešto pitalo. Bilo je to čudo u Bernu. U prvoj utakmici u skupini Mađari su dobili Nijemce 8-3. I sada su u finalu u 8. minuti vodili 2-0. U 18. je već bilo 2-2. U 83. je bilo 3-2 za uporne Nijemce. U 89. najbolji Mađar, Ferenc Puskás, daje gol. William Ling ga poništava. Kaže - zaleđe. Nema VAR-a da pokaže drugačije. Bila je to prva njemačka titula od koje, kako je uvriježeno, počinje “revival” te velike osramoćene nacije. Mađarski nogomet se nikad više nije oporavio od neobičnog poraza. Uskoro su, nakon neuspješne revolucije 1956., mnogi igrači, poput Puskása i Kocsisa, pobjegli. Mađari se i danas u nogometnom smislu pletu negdje ispod repa, daleko od svoje “lake konjice”.

U Španjolskoj je 1982. godine i Jugoslavija zaplakala za VAR-om. U skupini je s domaćinom Španjolskom. U 10. minuti je povela, ali u 14. jedan prekršaj Velimira Zajeca izvan šesnaesterca danski sudac Sorensen ugurava unutra. Penal. Španjolska na kraju pobjeđuje 2-1. Jugoslavija ispada već u prvom krugu. No, tu nije stalo. Na tom je prvenstvu finalist mogao biti drugačiji. Naime, u polufinalu skandal. A igrali su Nijemci i Francuzi. Napeto. Teško. I tada nešto što je moglo prelomiti susret. Francuzi u naletu protiv Nijemaca, ma koliko to bila apsurdna konstatacija. Battiston sam juri za jednom loptom. Miriše na gol. Njemački vratar Schumacher istrčava. Leti. Njegovi žuti brkovi svijetle na noćnom povjetarcu. Battiston trči prema njemu. Schumacher kao da pokušava napraviti piruetu i onako ovlaš kukom pogađa Battistona u glavu. Ovaj pada bez svijesti, a lopta skakuće pokraj gola. Sudac Corver iz Nizozemske nijem. Što bi bilo da je njemački vratar dobio što je trebao - crveni karton, a igrala se 60. minuta? I na kraju se pobjednik odlučivao penalima. Nijemci to ne gube, a Schumacher je imao dvije obrane.

Na Svjetskom prvenstvu 2002. izračunato je da su suci počinili više od 4000 pogrešaka, od loše procjene auta do zaleđa i jedanaesteraca. U utakmici s Turskom Brazilu je suđen jedanaesterac, kao i onda protiv Jugoslavije u Španjolskoj. Bilo je izvan kaznenog prostora. I poslije će, u osmini finala, poništiti posve regularan gol Belgiji početkom drugog poluvremena kod rezultata 0-0. Brazil je poslije bio prvak. Talijanima je na tom prvenstvu išlo naopako. U utakmicama s Hrvatskom, Meksikom i Južnom Korejom ukupno im je poništeno pet golova, od kojih bi VAR sigurno prihvatio četiri.

Japanski sudac

A s prošloga Svjetskog prvenstva, 2014. godine, ostaje nam u sjećanju japanski sudac Nishikori koji je kod rezultata 1-1 dosudio nepostojeći penal za Brazil protiv Hrvatske.

Naši susjedi Slovenci mogu žaliti ne samo za Svetom Gerom i trećinom Pirana, nego i za VAR-om na Svjetskom prvenstvu 2002. godine kada im nije suđen penal protiv Španjolske, da bi “furijama” onda bio izmišljen. To što BiH nije prošla skupinu na svom dosadašnjem jedinom svjetskom nastupu, 2014. godine u Brazilu, već je ušlo i u tamošnje udžbenike (u Republici Srpskoj su to izbacili, a u hrvatskim županijama ostavili, ali preskaču). Edin Džeko zabio je regularni gol Nigeriji, ali sudac ga je poništio. Videotehnologija nije došla do BiH.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 11:56