Milijuni više nisu bili važni, Ronaldinho je samo želio kući

ZAGREB - Želja za rodnom grudom bila je prevelika. Nikakvi milijuni, svjetska slava, vrhunski nogomet i eventualni scudetto kojem je Milan blizu, nisu više bili dovoljno dobar mamac da Ronaldo Assis de Moreira iliti Ronaldinho ostane u Europi . Pozdravio se u subotu sa suigračima u Dubaiju i uhvatio prvi avion za Copacabanu.

“Europa je žudnja, ali Rio... Rio je život” - omiljena je deviza svih nogometnih nomada iz zemlje Carioca. Zašto bi u Ronaldinhovu slučaju bilo drugačije?

- Na njega su me odmah upozorili kada sam preuzeo PSG - otkrio je Vahid Halilhodžić u jednom od svojih razgovora s novinarima.

- Rekli su mi da je genije na travnjaku što sam odmah uočio. Ali, rekli su mi da osim ugovora s PSG-om ima i ugovore s bratom, mamom, prijateljima... Svi oni su živjeli od Ronaldinha.

Pa i prostitutke u Parizu. Nije se libio okrenuti broj i naručiti si kakvu prijateljicu noći. I to usred karantene, dan prije utakmice.

No, to je bio njegov “way of life”. Vozio je paralelni slalom na stadionima, ali i u noćnim klubovima Pariza. I dok je tijelo bilo mlado sve je išlo svojim tokom...

Vaha ga je izgubio nakon nekoliko tjedana. Tražili su ga Manchester United, Real, Barcelona... Na koncu je otišao na Nou Camp. Zaludio je Kataloniju svojim driblinzima, virtuoznošću s loptom, slobodnim udarcima... Bio je kralj Nou Campa.

Osvojio je s Barçom dva puta Primeru, Superkup Španjolske i Ligu prvaka. Na onom osobnom planu dva puta se okitio titulom najboljeg nogometaša svijeta u izboru Fife. Dobio je i zlatnu loptu te tri puta mjesto u momčadi sezone. Nogometni svijet je ležao pod Ronaldinhovim nogoma .

- Bilo je to najboljih pet godina moga života - priznao je krajem kolovoza kada se u dresu Milana vratio na Nou Camp. Ovacije? Malo je reći. Ipak se majstori ne zaboravljaju tako lako. Još uvijek se pamti 2007. kada je na trening pristiglo dvadeset tisuća navijača s molbom da ne napušta klub.

Nije uspjelo. Laporta je izgubio živce boreći se s njegovom hirovitošću, kolonijom rođaka i prijatelja na platnom popisu i nemirnim duhom Brazila koji je čučao u njemu i koristio svaku priliku da se javi.

Ronaldinho je otišao u Milan. Tamo ga je 2007. dočekao sunarodnjak Kaka, ali i 40 tisuća navijača na San Siru koji su došli pokloniti se nogometnom virtuozu. Dječački osmijeh, njegov trade mark koji ga je pratio tijekom karijere, nije silazio s lica.

Prvi gol za “rossonere” dao je Interu, najljućem takmacu, i činilo se kako se vraća na stare staze slave. Ipak, bio je to tek bljesak. Sve češće je ulazio u igru s klupe, fizička forma je bila poprilično daleko od one iz Barcelone... Sve je zapravo bilo u njegovoj glavi. Kada je voljni moment bio na visini, onda se lako vraćao u formu. Na žalost, Dinho je sve češće mislima bio na Copacabani i sambi.

Primijetio je to i trener Allegri koji mu je davao vrlo malo prilika, a na koncu je doveo i Antonija Cassana iz Sampdorije. Bio je to siguran znak da Ronaldinho digne sidro. Iduća postaja je Gremio, njegova prva ljubav i prvi klub. Vjerovatno i posljednji. Milijuni ipak više nisu važni...