Može li Ivica Olić u Madridu ponoviti čudo?

Wayne Rooney je povijest, Didier Drogba joj odavno pripada. Cristiana Ronalda se u Ligi prvaka više i ne sjećaju, a od srijede navečer se pitaju: “ Messi? Messi who?” Tko su preživjeli na nogometnom ruletu? Ivica Olić i José Mourinho istinski su heroji ovogodišnje Lige prvaka. Prvi je potopio Juventus, Manchester United i Lyon, a drugi je poput opuška zgazio Chelsea, a na kraju pobijedio i u nemogućoj misiji Barcelonu, momčad za koju Tomislav Ivić tvrdi da bi na Svjetskom prvenstvu bila najbolja na planetu!

I dok su se uoči sudara na Camp Nou (od srijede se zove “Camp Mou”) novinari pitali ima li José Mourinho snage za još jedno čudo - to se pitanje danas može postaviti samo dvojici nogometaša. Ne treneru Louisu van Gaalu, nego Ivici Oliću i Arjenu Robbenu. Za pitanje o Bayernu, europskom prvaku, koji je tako grozno startao u Bundesligi da se mogao nadati jedino nastupu u nekom Biergarten cupu, dakle, za to pitanje nisu kompetentni ni Bastian Schweinsteiger ni Phillip Lahm, ni rezervni napadači Mario Gomez i Miroslav Klose, ključevi čuda u Madridu samo su u rukama Olića i Robbena, ostali su statisti.

Neprežaljena greda

Poznavajući veselu i neopterećenu narav Ivice Olića, uopće ne sumnjam da će se u njegovoj vili u Ottobrunnu zavrtjeti pjesmica “... tko bi rek’o čuda da se dese, da Sava u Davor Kup prvaka donese”, jer nakon onog čudesnog gola Van der Saru na Starom Traffordu, taj momak je u povijest pospremio sve što se u arhivu može pospremiti.

Na našu veliku žalost, pospremio je u arhivu i naš odlazak na Svjetsko prvenstvo, onaj njegov udarac u Harkovu završio je u gredi umjesto u mreži. I zato će Ivica Olić do 22. svibnja biti u najvećoj modi u nogometnom svijetu, a od toga će dana naslovne stranice biti rezervirane isključivo za junake svjetskog nogometnog summita, Rooneyja, Messija ili Drogbu, koji će 22. svibnja - kakvog li apsurda - u kućnom ogrtaču i papučama gledati Ivicu Olića kako šprinta Berrnabeuom.

Mourinho kao Herrera

Vratit ćemo se još Oliću, no ovo je priča i o Joséu Mourinhu, koji me podsjetio na Inter iz 1964. i 1965. godine, kada su pod ravnanjem Helenija Herrere i njegova “katanca” u Beču padali Real Madrid (3-1), a u Milanu Benfica (1-0). Već 65 godina crno-plavi nisu osvojili Ligu prvaka. Ono što bih želio podvući je činjenica da ni najveći nogometni defenzivac svih vremena nije odigrao takav “lokot” kao Mourinho u srijedu navečer, očito je Portugalac bio inspiriran svojim velikim prethodnikom. E sad, ima li Herrera veće igrače u Burgnichu, Facchetiju, Luisu Suarezu, Mariju Corsu i Sandri Mazzoli, i da njegov oklop nisu mogli probiti ni kraljevi nogometa kakve je imao Real - don Alfredo di Stefano i Ferenc Puskas, ili Benfica s Eusebiom, ili je ovo što Mourinho ima danas jače, to je već za razgovor. Njegova filozofija je jasna: “nas ne zanima teatar, nas zanimaju - golovi!”

Neosporno je da će Ivica Olić u Madridu igrati protiv najjače obrane “koja je ikad hodala po svijetu”.

Čiji su golovi važniji

Julio Cesar - Maicon, Lucio, Samuel, Zanetti - Cambiasso, Stanković. Može li to netko uopće probiti? Barcelona nije mogla, barem ne u dovoljnoj mjeri, nije mogao ni Chelsea jer u Mourinhovu načinu ima Herrerine modrine. Naravno, Mourinhova narav, ma koliko bio discipliniran u duši, neće željeti upropastiti spektakl na Bernabeu i Eto'o i Diego Millito u ovom slučaju neće igrati bekove, Mourinho će se pokušati nametnuti kao autoritet, bez obzira na to što je Louis van Gaal već osvajao Lige prvaka. Pitanje je samo može li se nepredvidljivost Ivice Olića probiti pokraj najboljih braziskih i argentinskih destruktivaca? Na tom putu se može osloniti jedino na Robbena, koji je, ipak, Nizozemac. Dakle, egoist do neba!

Ne bih to spominjao da se u njemačkim medijima već nisu pojavile “prljave” špekulacije. Čiji su golovi važniji, Olićevi ili Robbenovi? Robbenov Fiorentini, Manchester Unitedu i Lyonu ili Olićevi Juventusu, Manchester Unitedu ili Lyonu. U pitanju je kampanja za igrača godine, koja je već počela, iako će France Football igračem godine proglasiti najboljeg sa Svjetskog prvenstva. Liga prvaka odavno će biti u drugom planu! Ali da se na apotekarskoj vagi važu golovi koji su spasili Bayern od financijske i sportske katastrofe, to je zaista nisko, dolazilo iz Nizozemske ili Njemačke. A to će se već osjetiti u finalu.

Interovi monstrumi

Mnogima je žao što su kreativnost, lepršavost, lijepi nogomet izgubili meč protiv nogometa koji se jedino može nazvati - brutalnim i makijavelističkim? Iako je utakmica do posljednjih sekundi bila napeta kao najnapetiji film, nogomet koji je prikazao Inter je “cilj koji opravdava sredstvo”, a Barcelona, što joj sada malo vrijedi, može se požaliti da joj je nedostajala bitna “krvna žila”. Da je u momčadi bio Andres Iniesta, tko zna bi li baš ovako završilo? Odgovor su dobili i oni koji su trubili da je Messi veći i bolji od Maradone. Ne bih rekao. Ne samo zato što Messi još nije osvojio naslov svjetskog prvaka nego i zbog činjenice da on utakmicu ne može riješti sam. Barem ne ovakvu utakmicu. Maradona je mogao. Makar i Božjom rukom. I na kraju, trener svih trenera je - Mourinho.

Dva dana po dva sata trajala je analiza Barcelone. Govorio je samo Mourinho - izjavio je Wesley Sneijder. Pa ako je u nogometu izveden savršen zločin, onda se dogodio u srijedu navečer.

A Ivici Oliću još će se dvadeset dana pred očima vrtjeti slike šestorice monstruma: Julija Cesara, Maicona, Lucija, Samuela, Zanettija, Cambiassa i Stankovića. I pitanje - kako pokraj tih gladijatora provući loptu?