Oni bi tili živit od baluna, ali balun ne živi od njih

SPLIT - U Splitu se pamte zlatne sedamdesete s ravnateljima scene na Starome placu, kad su s koljena na koljeno punili tribine trenerski meštri barba Luka Kaliterna, Ante Biće Mladinić, Tomislav Ivić, Stanko Poklepović… s arhivske fotografije. U backgroundu je konce vukao socijalistički preteča današnjih menadžera, klupski predsjednik Tito Kirigin, koji je vladao Bobisom, tvornicom (ujedno i nogometnih) slatkiša, ali firmu nije mogao kupiti kao što može Joško Svaguša, njegov nasljednik i u Bobisu, i u Hajduku.

Današnje naprednije društvo, ajmo reći kapitalizam, Hajduk dočekuje kao potpuno siroče, iako konačno ima na prvi pogled i vlasnika, državu i grad kao suporta, što je najvažnije i zakone ( Primorčev Zakon o športu), a izgleda i neke novce. Možda se sedamdesete i ponove? Tada je Jakša Miličić zapamćen kao neponovljivi gradonačelnik Splita, a upravo živimo Split Željka Keruma o kakvome se govori više nego o ijednome prije, prvi put otkako je samostalne Hrvatske. No, epohalni raspon ostaje: Jakša Miličić - Željko Kerum, Tito Kirigin - Joško Svaguša. Sva četiri lidera, međutim, nemaju za izvedbu virtuoze onoga doba.

Lakše je suditi iz nogometnog ugla: skolastika nogometnih filozofa tipa Kaliterna, Mladinić, Ivić i Poklepović - definitivno je neponovljiva.

Tomislav Ivić je hrvatski utemeljitelj totalnog nogometa. Osvojio je sve s juniorima, pa seniorima, gurajući generaciju Jerkovića, Šurjaka i Žungula (pet kupova, tri prvenstva) te 1976. postao trenerom Ajaxa, ali prvi čas to nije povjerovao ni čuveni splitski kroničar Miljenko Smoje, kojemu je Branko Zebec bio draži i bliži. Split toga vremena, kako nije bilo ni HDZ-a ni SDP-a, podijelio se na ivićevce i zebecovce. No Ivić je nakon Zebeca osvojio trofeje, a Zebeca su prozvali i Bezec (zadnji dim cigarete) jer nije imao rezultat. Iviću su pak prišili da mu ništa nije draže od pleha pa zato skuplja pokale. Smatralo se da Ivić igra ružno, zatvoreno, na rezultat.

Biće je cijenio Ivića, a izražavao se aforistički kao Luka Kaliterna. Jednom je rekao da je on za nogomet Cvajnštajn a ne Ajnštajn (neki govore da je to rekao Ćiro). Poznat je bio Zvezdin napadač, nepredvidivi Miloš Šestić. Biće kaže:

- Pita me Jerolimov da kako će zaustavit Šestića, a ja mu govorim pusti ga, sam će ti doći. Jer kad svi trče za odbjeglim praščićem po tržnici, praščić je neuhvatljiv. Ali kad svi stanu, stane i praščić i sam vam dođe u ruke.

Ante Mladinić je u slapovima govorio o nogometu i svojom doktrinom baluna podsjećao je na svoga učitelja Luku Kaliternu, pun dosjetki i humorističkih duplih pasova između nogometa i života. Zato ga je volio i Miljenko Smoje:

- Je, Biće, memorija ti je odlična, ali pamtiš pizdarije, jer ti je slaba selekcija. Kako onda mo'š bit selektor?! (iz izmišljenog intervjua s Bićom)

Ali ima i u Bići malo Smoje, pa će mi u jednom intervjuu ispalit da Split nema mira dok od velikoga čovika ne učini maloga, a Smoje je u tome sigurno najveći Splićanin svih vremena. Vika bi mi da kupim Slobodnu, da ću guštat kako me zajeba. Onda bi se našli u Bellevuea i ja mu ne bi prizna da san pročita, a on bi poludija. E Smoje moj, zaboravija si da si mi reka kako novinaru nema ništa gore nego da mu ne pročitaš članak…E, ali brzo će Biće dodati: ma je Smoje isto tako i od maloga čovika zna učinit velikoga. Evo na primjer od svoga Maloga Marinka. To je bio Smojin pseudonim.

Godinama je za čitateljstvo Hajduka bilo najvažnije što će napisat Mali Marinko, kako se potpisivao Miljenko Smoje kojemu je u kavani Bellevue jedan od inspiratora bio i Biće Mladinić. Duh toga vremena uz pomoć kojega se Hajduk od maloga znao preoblikovat u velikoga zahvaljujući vrhunskoj imaginaciji i nadahnuću njegovih fanatičnih protagonista od predsjednika i trenera do posljednjeg igrača i navijača, totalno je artikuliran u nogometnoj doktrini vizionara s fotografije, ali su zadnjih desetljeća nositelji Hajdukovog brenda svrgnuti s pijedestala i na oltar kluba “svijetlih revolucionarnih tradicija” uspostavljene su nove, neprovjerene i nepotvrđene vrijednosti. Hajduk je ostao bez autoriteta.

Najstariji Hajdukov navijač Ante Dorić tvrdi da bi današnja Torcida bježala glavom bez obzira pred jednim Davorom Grčićem Gagom, Bogdanom Kragićem, Vukasom, Franom Matošićem i kompanijom… Titu Kiriginu se nije moglo dogoditi da se u trećem kolu mijenja trenera kao što se počelo sredinom osamdesetih s Petrom Nadovezom da bi se ta praksa trenera kao Pedra inaugurirala kao zakon vladavine predsjednika Branka Grgića.

Novo doba Hajduka grade lažni autoriteti rušenjem svih autentičnih. Barba Luka je to apsolvirao odlaskom Hajduka sa Staroga placa i prvim velikim transferima:

- Oni bi tili živit od baluna, ali balun ne živi od njih!

Iako, i u najbolja vremena Torcida je čak i Matošićima i barba Luki vikala “Jozo, Frane i Luka, propast su Hajduka”. Pa je i Biće složio novi aforizam: Fali more, drž se Beograda, drž se Zagreba. Još za igračke karijere otprhnuo je prvi put iz Splita, nezaboravne su njegove partije odigrane za zagrebačku Lokomotivu.