Ovo je najozbiljniji atentat na Markovića u 12 godina vladavine

Nema nik’ih problema, smisao je života Vlatka Markovića, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, koji već 12 godina sjedi na čelu stola u Kući nogometa, i još uvijek ne namjerava iseliti iz Rusanove ulice. Čak ni činjenica da njemačka policija objavi sumnju kako je 15 utakmica u HNL-u bilo namješteno, ni šokantni podatak da kladioničarska “hobotnica” u šahu drži i hrvatski nogomet, ne može narušiti njegov mir.

Upravo je objavio da će u Rusanovoj provesti još četiri godine, pa ako izbori u prosincu prođu kako je u svojoj tvrdoj, bosanskoj glavi zamislio Vlatko Marković, bit će najdugovječniji od svih hrvatskih predsjednika. A sve govori da će Vlatko Marković dobiti “papinski”, što će reći - doživotni mandat. Pa, ako će Ćiro Blažević “umrijeti na trenerskoj klupi”, njegov daleki rođak iz Bugojna život će skončati u predsjedničkoj fotelji u Rusanovoj, ili u avionu, na nekom od putovanja. Parafrazirat ću jednog vatikanskog novinara: kakva je razlika između Boga i Vlatka Markovića? Bog je na svakom mjestu, a Marković je tamo već bio. Uostalom, sam se pohvalio da u zraku ima više milja nego piloti Croatia Airlinesa.

Vlatko Marković je nadživio četiri izbornika. Ćiru Blaževića, Mirka Jozića, Otta Barića, Zlatka Kranjčara, a nadživjet će i Slavena Bilića, koji odrađuje dvije posljednje godine izborničkog mandata. Vjerojatno će postaviti i šestog trenera nacionalne momčadi. Za njegovih 12 godina Hrvatska je bila na dva svjetska i dva europska prvenstva, promašila je EP u Nizozemskoj i Belgiji i SP u Južnoj Africi. On je posljednji Tuđmanov kadar u sedlu, Vlatko Marković je bio u upravi NK Croatia, kao savjetnik za struku, dok je tamo još sjedila današnja premijerka Jadranka Kosor. Ćiro i Marković su birali trenere, a Mirko Novosel je u gumenim čizmama gradio stadion. Posljedice se osjećaju još i danas...

Osim po najduljem vladanju jednom hrvatskom, institucijom, ostat će zapamćen i po nekoliko detalja. Sve odluke donosi sam! Poput Franje Tuđmana, zatvara se u svoju kancelariju i odlučuje. Kada želi pobjeći od problema, “nalazi se na putu”, a kad želi izbjeći neugodna pitanja, reći će kako “upravo ulazi u tunel i gubi se signal”. Ali, uglavnom “nema nik’ih problema”. Preživio je nekoliko “atentata”, ali nijednom snajperisti nisu bili precizni, preživio je čak i bijes Ive Sanadera, nakon drugog najtežeg poraza u karijeri, kada je u Cardiffu izgubio utakmicu s nulom. Hrvatsku i Mađarsku nitko nije želio kao domaćine EP-a. Razumljivo, krupni kapital, koji vlada europskim nogometom, želi “porobiti” tržište sa 100 milijuna stanovnika, umjesto Budimpešte i Zagreba, gdje više “nema ni za kavu”, jer su već sve opljačkali. Najteži poraz je, ipak, doživio kao Dinamov trener na mostarskom turniru. Bilo je to 9.2.1980. godine. Kakve li simbolike, bilo je - 9-2 za Velež!

Nositelj francuske lente, koju mu je u Zagreb osobno donio Michel Platini, i “zmaj od Bosne” u Društvu hrvatskog zmaja, vrvi od minusa. Centralizirao je hrvatski nogomet, okruživši se poslušnom glasačkom mašinom, koja aklamacijom pozdravlja svaku Markovićevu odluku. Ne brine o stvarnom stanju u hrvatskoj nogometnoj ligi, HNS jedino besprijekorno funkcionira kao servis A reprezentacije, jer ona “hrani” cjelokupni nogometni sustav. U svom autokratskom načinu vladanja oslanja se samo na poslušnike u Izvršnom odboru i Zdravka Mamića, s kojim je sagradio odnos - prst i nokat.

Mamić je štit, koji stoji ispred Markovićevog zakonika i jedino on ima utjecaja na njegove odluke. Tako su Mamić i Marković, uz potporu Slavena Bilića, postali najmoćniji i nedodirljivi ljudi u hrvatskom nogometu. Zamjera mu se i to što nikada nije pokrenuo akciju gradnje maksimirskog stadiona, koji je zapuštena, prljava štala, što je obećavao gradnju kampa u Tuheljskim toplicama, tvrdeći kako su “novci već pripremljeni”, da bi se na kraju priče ispostavilo da tog novca, ipak, nema. Već tradicionalnu začahurenost Kuće nogometa razblažio je dovođenjem Slavena Bilića za izbornika i odškrinuo vrata kuće nogometa i “vatrenima”. Za nasljednika je proglasio Davora Šukera, iako će i legendarni centarfor ostariti i zakoračiti u jesen života, dok se Marković ne odluči povući.

U biografiji Vlatka Markovića ima i pluseva. Nogometni savez je financijski stabilna ustanova, koja nikada ni lipu nije uzela iz državne kase. Od reprezentacije je, ponajviše zahvaljujući Ćiri Blaževiću i generaciji “vatrenih”, stvorio snažan i ugledni brand, za kojim se jagme velike korporacije, agencije za prodaju TV prava, a sponzora je i više nego što ih reprezentacija može podnijeti. Kao ni Zdravku Mamiću, ne može mu se osporiti spretni trgovčki talent, a “širok osmijeh i zlatan zub”, lapsusi i vedra narav donijeli su mu popularnost i simpatije i u međunarodnim nogometnim krugovima. I kao trener, u nekoliko navrata po svijetu je pronalazio nadarene igrače hrvatskih korijena (Ivan Rakitić, Mladen Petrić) ili prepoznao “odmetnute i odbačene sinove” ( Dado Pršo) i dovodio ih u hrvatsku reprezentaciju. Jedino je “zakasnio” u slučaju Zlatana Ibrahimovića...

Četvrtom mandatu Vlatka Markovića ozbiljno će se suprotstaviti samo jedan čovjek, Igor Štimac. On želi raskužiti i provjetriti Kuću nogometa, na njegovom programu u najvećoj tajnosti radi nekoliko stručnih timova i Štimac će uoči izbora za predsjednika istrčati s programom koji bi trebao decentralizirati hrvatski nogomet i raspodijeliti vlast, podjednako na sjever i jug. No, kako Štimac radi na tom projektu vrlo diskretno, u javnost se još nije probila njegova kadrovska križaljka, ali se zna da su u nju uključeni i neki “vatreni”. Naravno, ne oni koji su trenutačno pod skutima Vlatka Markovića (BIlić, Asanović, Prosinečki, Jurčević). Štimac će udariti po Markoviću zbog netransparentnosti, nedosljednosti i inertnosti, a kada je u pitanju kladioničarska mafija, pokušat će se probiti do tajnih dokumenata koji se nalaze u sefu Zorislava Srebrića, Markovićeve “katice za sve”. Naravno, najzanimljiviji su ugovori o prodaji TV prava, o kojima se malo ili ništa ne zna. Baratat će Štimac i podatkom da je pola Markovićevih “pretorijanaca” (Izvršnog odbora) po zatvorima ( Vlado Zec), da je među njima i seksualnih napasnika ( Šimo Zirdum), ali i onih koje Marković zove “Judama” i koji su pobjegli iz Rusanove ( Ivan Brleković). Ostali su ionako samo “mašina za jednoglasno izglasavanje.

Markovićeva logika temelji se na filozofiji Seppa Blattera, koji sa 74 godine razmišlja o još jednom mandatu predsjednika Fife (na čelo svjetske nogometne asocijacije došao je, kao i Marković, 1998. godine). Ako može Blatter sa 74, zašto ne bi mogao i Marković sa 73? Osim ako Igor Štimac ne uvjeri nogometnu javnost da su njegovi argumenti jači, logičniji, bolji i nude ono što je Marković zapustio - brigu od Hrvatskoj nogometnoj ligi, oslanjajući se na dvojicu utjecajnih i moćnih saveznika - Zdravka Mamića i Slavena Bilića!