PIŠE D. KRUŠELJ Novi hit među sportskim glavešinama: Organiziranje radionica!

Ako su ovih dana čitali hrvatske novine i u njima priču o Mariju Možniku, holivudski producenti našli su se na kušnji da snime novi nastavak “Noći u muzeju”. Sinopsis je luckasta bajka: jedan nadobudni gimnastičar kuje europsko zlato na preči u zagrebačkoj dvorani staroj 140 godina i dok se mahnito vrti u zraku, jedva osvijetljen petrolejskom lampom, pod njim škripe prastare daske izjedene crvotočinom. Na ulazu u dvoranu, spomenik kulture, grupa konzervatora i restauratora ne može se složiti što učiniti s masivnim pretpotopnim vratima, a Marijo Možnik dotle na suprotnom kraju napravi savršen saskok s preče i započne razgovor sa sjenama časnih sportskih predaka.

Teško mi je gospodine Bučar. Osjećam da sam na vrhuncu karijere, po meni su u ovoj disciplini nazvali cijeli jedan element i vjerujem da bih na Olimpijskim igrama sljedeće godine mogao do medalje, ali nemam nikakvu podršku struktura - uzdahne nesretni gimnastičar. “Strpljenja i ufanja sinko!”, blago ga prekori tata hrvatskog sporta Franjo Bučar. “Gradski oci će sigurno pomoći, ali ove su godine već financijski podržali gombačku i koturašku sekciju našeg sokolskog društva.” Dvoranom na tridesetak sekundi zavlada mučna tišina, a onda u kadar uskoči Ben Stiller i predloži obojici - “a da napravimo radionicu na kojoj ćemo pretresti sva otvorena pitanja financiranja u sportu?”. Sva trojica zatim prasnu u divlji smijeh...

Radionice, vidite, nakon HNS-ova “workshopa” na Plitvicama postaju novi hit među našim sportskim dužnosnicima. Za njih su sada zagrijani šefovi Hrvatskog olimpijskog odbora i gazde košarkaškog, rukometnog, vaterpolskog saveza. Nakon što je u Dinamo ukrcano cca 250 milijuna kuna zagrebačkih poreznih obveznika, i nakon što je gradskim novcem od raspada spašena Cibona, a jednakom formulom bit će spašena i Mladost, nakon što su nogometnim klubovima diljem zemlje oproštene stotine milijuna kuna poreznog duga i za potrebe rukometnog Svjetskog prvenstva po diktatu utamničenog “ćaće” izgrađene grandiozne dvorane koje nećemo otplatiti sljedećih pedesetak godina... naši sportski dužnosnici osjećaju - što? Da država besramno zanemaruje sport, naravno.

Pitate li, na primjer, šefove nogometne organizacije što je trenutačno infrastrukturni prioritet u financijski devastiranoj zemlji, oni se neće znati složiti - jedan veliki nacionalni stadion za 70 tisuća plus kamp ili ipak tri stadiona za 30 tisuća i po jedan kamp u svakoj većoj regiji. U nekakvoj provali hungarofilije bauljaju naokolo s maketama stadiona koje je u Mađarskoj dao sagraditi Viktor Orban i uvjeravaju nas da je upravo to ono što nam treba. Ne “grassroots”, niti politika održivog razvoja, nego više betona, stadiončine za organizaciju sletova.

Suočen s takvim umjerenim zahtjevima iole racionalan državni poglavar zaista bi i organizirao radionicu za sportske glavešine. Naoružao bi te pametne glavice glinamolom, plastelinom, papirićima i škarama za origami. I nikako ih ne bi ostavljao bez nadzora odraslih...