Zdravko Mamić u nedjelju ujutro vjerojatno je uživao u pogledu na tablicu Prve HNL, tri “njegova” kluba zauzela su tri prve pozicije. Za Dinamo i Lokomotivu to se može reći sa sigurnošću, a kako je Mamić “nahranio” i Rijeku s nekoliko dobrih igrača, no više zbog loših procjena, a manje zbog dobrih namjera, pogled na tablicu i slučajnom će namjerniku reći tko je - boss!
Povratak Stanka Poklepovića na Hajdukovu klupu dočekan je općim simpatijama za našeg nogometnog senatora, ali njegov comeback nije popratio dobar rezultat, nego formulacija koja je zbunila čak i iskusne nogometne djelatnike. Spomenuo je stari dobri Špaco “spiralnu impostaciju”. Što je to?
Tomislav Ivić je umro, a ni Ćiro Blažević se ne osjeća najbolje i nije raspoložen za edukaciju. “Kako si ono rekao, sine, spiralna impostacija? Ma zna Špaco što govori...” I Zdravko Reić mi je zaklopio slušalicu, misleći da ga zafrkavam, jezični stručnjak Inoslav Bešker je dao duhovito, ali i takvo objašnjenje koje papir ne trpi. Bratoljub Klaić je zbunjen, govori o namještanju, rezonanciji, načinu stvaranja ugodnog tona uhu, a zapravo, ako ćemo iskreno, spiralna impostacija je Poklepovićev pokušaj kamuflaže loše selekcije Hajdukovih igrača...
Kladim se da Tomo Ivković ne zna što je spiralna impostacija, ali je utakmica završila 2-1 za njega. No, sasvim dobro Tomo zna što je “kontinuirana devastacija” i “spiralna ignoracija” njegova kluba i njegova trenerskog lika. Jer, Ivković je, uz Matjaža Keka, najbolji hrvatski trener, kojeg Zdravko Mamić baš i ne “šmeka”. Dinamo mu kontinuirano devastira momčad, otimaju mu Kramarića, Tomečaka, ranije Badelja, pa Antolića, Barbarića, Musu i Pavičića, a odlažu, kao u kontejner, Dinu Perića, Marka Marića, Jakova Biljana, Jerka Leku, Antu Rukavinu, Karla Bručića, Marka Kolara, Lee Addyja, Petra Mamića, Franka Andrijaševića... I sve to Tomo Ivković stoički podnosi, preslaguje, vrti i neprestano je na vrhu. Što mu više otimaju igrače, igra sve bolji nogomet. Njegov trenerski talent nije doživio adekvatno priznanje, čak su ga i novinari zakinuli, nisu mu dali “Trofej Tomislav Ivić”, namijenjen treneru godine, uz neka šuplja objašnjenja. Nikad nije bio kandidat za trenera Dinama jer je fakin sa Sigečice, (pre)dugog jezika i čvrstog garda, što gazde baš i ne vole...
Loptaju se s Ivkovićem, koji propagira otvoreni nogomet, puno prima, ali i puno zabija. Za njegove devastacije i ignoracije nitko ne pita. Njegov “impostare” nogometnih tonova (ako sam dobro razumio, nap. p.) ugodan je uhu, za razliku od Hajduka, koji je rijetko imao slabije igrače. Što je žalosno za hrvatski nogomet i što nogometni mudrac Stanko Poklepović, ma koliko razumio “balun”, teško može ispraviti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....