Kada je Dario Špikić za pet minuta skuhao dramu, tako što je prvo pripremio pozornicu za gol Zagorcu samo kako bi se odmah zatim iskupio pogotkom za izjednačenje, na pamet mi je pala definicija samopouzdanja iz zbirke mudrosti Arsenea Wengera. Samopouzdanje je kada se stepenicama popneš na vrh zgrade kako bi se u prizemlje vratio liftom. U prijevodu, izaberi teži put da bi trenirao svoj pobjednički mentalitet. Ovo u Bratislavi - sa Špikićem ili bez njega na terenu - bilo je upravo to. Treniranje pobjedničkog mentaliteta.
Špikić kao prvi izbor Nenada Bjelice na desnom krilu došao je kao mali šok. Igrač koji je procvjetao kod Ante Čačića pa kasnije potonuo negdje na dno hijerarhije u plavoj svlačionici pobrinuo se za dramski potencijal utakmice. Kada je u uvertiri prodao loptu za jeftin vodeći Slovanov gol, djelovao je kao igrač na kojem bi Slovaci u nastavku utakmice mogli graditi autoput prema prvim bodovima u Ligi prvaka. Onda je dva napada kasnije zadužio opremu superheroja, probio se kroz kompletnu domaćinovu obranu, nanizao trojicu te iz nemoguće situacije spakirao loptu u bliži vratarov kut za 1-1. Ja sam svoje učinio, mogao je u tom trenutku hladno zavrtjeti rukama u pravcu Dinamove klupe i zatražiti zamjenu, jer što više jedan nogometaš može odraditi na utakmici Lige prvaka za trećinu poluvremena?
Ako je i bio slučajni heroj na startu utakmice, Dario Špikić ubrzo je predao štafetu suigračima koji su na vrijeme shvatili da se protiv Slovana može. Nije bilo razloga treperiti, čemu mjerkati i odmjeravati sve te taktičke nijanse, kada je jasno da ovdje za početak ima i prostora i vremena. Tko je prihvatio štafetu? Drugi neočekivani izbor na krilnoj poziciji. Marko Pjaca, naime. Čovjek koji se pobrinuo za ključne Dinamove golove ovog ljeta - one protiv Qarabaga koji su klubu osigurali financijsko blagostanje ove sezone - odigrao je veliku utakmicu. Angažiran i rastrčan u obaveznoj igri, a prema naprijed - strijela iz svojih najboljih dana. Onaj "bicikl" na kojem je proteklih tjedana prečesto padao lanac odjednom je izgledao kao "trkačica" podmazana za Tour de France.
Pjaca je skuhao vodeći Dinamov gol kojim je Petar Sučić dotukao domaćina, momčad koja je uslijed previše teških poraza na startu Lige prvaka potrošila sve rezerve onog Wengerova samopouzdanja iz prvog odlomka. Jednom nokautiran, Slovan je društvo koje pada u naručje panike i defetizma. Nakon Sučićeva pogotka za 2-1 bilo je jasno da utakmica ulazi u jednosmjernu ulicu. Bjelica je potaknuo svoje igrače, "all guns out".
Sve plave pucaljke su se, dakle, našle u takvoj harmoniji da je Dinamo izgledao kao lijepo istreniran streljački stroj, da ne kažemo baš ešalon smrti. Sučić briljantan, živa napast. Baturina urnebesan dok se trga iz duela i redovito iz njega izlazi kao pobjednik. Mišić nikad bolji metronom. Torrente stoper za prste polizati, Ogiwara kao moderan i prodoran bek. A onda i Sandro Kulenović, donedavno autsajder koji se krupnim koracima razvija u plavog Ruuda van Nistelrooya. On više nije igrač koji profitira samo od otpadaka, on je killer čija lepeza rješenja ostavlja bez daha. Daddy Coolenović, strijelac već 22 gola u ovoj kalendarskoj godini...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....