Mikulić, ulaziš u igru - iznenadio je Zoran Mamić mladog vratara, ali i ostale koji su se našli na klupi Dinama u 80. minuti slavljeničkog derbija protiv Rijeke. Najviše pak Ognjena Vukojevića koji je očekivao posljednjih desetak minuta u Dinamovu dresu.
- Čekaj malo. Šutim i trpim cijelu sezonu, daj mi da se oprostim od navijača - digao se Vukojević s klupe, a vjetar u leđa dobio je ovacijama s tribina. Uvijek ga je Maksimir volio!
Tko je ovdje trener?
- Tko je ovdje trener - replicirao je Mamić, ali Vukojević se nije dao. Nije imao što izgubiti.
- Ako me ne staviš, sam ću ući u igru - bio je ultimatum.
Tako je nekako izgledao “razgovor” trenera i veterana kojim je bačena velika mrlja na proslavu 'decime'. Epilog je poznat. Zoki se pokupio u svlačionicu, a na intervenciju Zdravka Mamića Ogi je dobio svojih desetak minuta.
A priča u kojoj nema nevinih mogla se elegantno riješiti dogovorom. Zoran Mamić je trebao dati Vukojeviću 15 minuta i kapetansku traku na početku utakmice. Pa da uz špalir igrača i ovacije stadiona zaključi svoju maksimirsku priču. Zaslužio je Vukojević takav oproštaj kada mu već nije bilo mjesta u finalu Kupa do kojeg je, budimo realni, Dinamo stigao zahvaljujući ponajprije njemu. Sjetimo se utakmica protiv Ponikvi i one u Opatiji…
Ovaj cirkus protiv Rijeke kulminacija je odnosa trenera i veterana koji je sagrađen na lošim temeljima. Nije tajna kako je Vukojević bio nametnut treneru i kako ga Zoki nije gotivio cijelu sezonu. U njegovim nacrtima je Arijan Ademi figurirao kao prvi izbor za poziciju stražnjeg veznog i Vukojević mu je bio samo teret. U ovih desetak mjeseci nisu uspjeli izgraditi odnos. Cijenili se jesu, ali jednostavno - nisu kliknuli… Bilo je to bure baruta kojem je trebala iskra. A ona je stigla poslije finala Kupa u kojem je Vukojević završio na tribinama.
- Nije došao na proslavu ni pozdraviti svlačionicu poslije finala. Ne znam zašto je gurao svoje osobne interese ispred kluba. Time je pokazao da mu nije stalo do kluba - kazao nam je jedan od igrača Dinama dan poslije Rijeke. Inzistirao je na anonimnosti, ali i na mišljenju da je svlačionica stala uz Zorana Mamića.
Uostalom, Portugalci su to “odradili” na Facebooku gdje su svoje medalje kolektivno posvetili Marku Mikuliću, što je bila svojevrsna poruka na čijoj su strani.
I dalje u bratovoj sjeni
- Svlačionica je uz trenera - kratko je dobacio i kapetan Domagoj Antolić nakon utakmice, što je znak da je i domaća garda dala Zokiju za pravo i jedino im je žao što nije bio ustrajan u svojoj odluci i u igru stavio Mikulića.
I zaista, Zoran Mamić imao je ove subote jedinstvenu priliku da se otrgne iz bratova zagrljaja. Kad se već posvađao s Vukojevićem, trebao je ići do kraja i zanemariti sugestije iz svečane lože. Time bi mlađi Mamić pokazao određenu autonomiju. No, on je u tom trenutku izabrao najgore moguće rješenje; otišao je s klupe… I najgora kazna za Zorana Mamića je što ga nema na fotografiji slavlja. Jer ovo je njegov trofej! I rekord!
Nema dvojbe kako mu njegovo prezime pruža benificije. Istina je da u njemu ima jako zaleđe, jer “što je dopušteno Jupiteru nije volu”, ali Zoki definitivno ima rezultat. A teško je do njega doći kada moraš balansirati između očekivanja Uprave (čitaj brata Zdravka), nametnutih igrača, pogrebne atmosfere na tribinama i svlačionice pune taština u kojoj je Zoran Mamić stvorio haromoniju.
Ogi je zaslužio igrati
A sezonom bez poraza mlađi Mamić je ušao u povijest. I zato su pozivi na njegovu smjenu zbog gafa s Vukojevićem, koji vrište s internetskih portala, pomalo smiješni. Rezultat je taj koji sudi o svakom treneru na svijetu. A unatoč oporbi koja ga vidi samo kao mlađeg brata moćnog Zdravka, činjenica je da Zoki ima rezultat. Ono što (još) nema je zera mudrosti koja će doći s godinama. Ona koja bi mu sugerirala da ponudi Ogiju tih 15 minuta koje je veteran zaslužio. Tada bi sve ispalo savršeno. No, opet, ovo je Dinamo i Maksimir. Tu nikada ništa nije bilo kao “po špagi”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....