S KUŽEOM ODLAZI PRAVI DINAMO, ISTINSKI SIMBOL ZAGREBA Piše Tomislav Židak

Često, kada zasjednem sa starim frendovima, da bih oraspoložio društvo posegnem za poštapalicom jednog splitskog erudita, koji se hvalio da u džepu kaputa uvijek ima dvadeset unaprijed napisanih nekrologa. “I moj?”, pitao bi me prijatelj. I tvoj, kazao bih, želiš li ga možda čuti! Kužeov nisam imao, čak i kada mi je javio da je obolio od akutne leukemije, nisam vjerovao da ga više neće biti. Vidio sam ga barem još jednom na Dinamovoj klupi. I ne samo ja...

Rat sa Zvezdom

Približavala se devedeseta! Država se raspadala, nismo imali previše love. U zagrebačkoj “Kefi” (Klub Ekonomskog fakulteta) svirala se Ruža hrvatska, Dinamo je igrao dobar nogomet. Klub su vodili Velimir Zajec iz svoje tvrđave u Tkalčićevoj ulici, gdje je sanjao Dinamo s Bokšićem i povratak Roberta Prosinečkog, jer, ovdje su već bili Zvonimir Boban i Davor Šuker, a trener je bio Josip Kuže, jedan od razloga tadašnjeg velikog ushićenja Dinamom. Borio se Kuže junački s najjačom Zvezdom svih vremena i da nije bilo neodigrane utakmice 13. svibnja 1990. godine, Zvezda nikad ne bi bila europski prvak. Jer, pod Kužeovim ravnanjem su bili Dražen Ladić, Željko Petrović, Grega Židan, Saša Peršon, Mladen Mladenović, Zvonimir Boban, Davor Šuker, Kujtim Shala. Dream team, u koji je Kuže postupno uvodio i Igora Cvitanovića. Živjeli smo u nekom modrom svijetu, u “ritmu muzike za ples...” i ritmu prvoklasnog nogometa.

U nedjelju, ovog lipnja, oko sedam, šef mi je javio da je umro Josip Kuže! Nije bio siguran, ali iz iskustva znam - na žalost, uvijek je istina! Ipak, rekao sam - ne vjerujem, provjeri, molim te, ja nemam snage! Provjerio je, Josip Kuže je umro toga popodneva, 16. lipnja, organizam mu je od kemoterapija prebrzo ostario. Da, lipanj je fatalan za najveće hrvatske trenere, prije dvije godine, 24. lipnja, umro je Tomislav Ivić.

Posljednji razgovor

Nisam htio vjerovati! Zadnji put smo se čuli prije tri tjedna. Redakcija me slala u Njemačku, u Dortmund, zbog reportaže o atmosferi prije finala Lige prvaka. Znao sam da je Josip Kuže bio trener Jürgenu Kloppu, znao sam da je u Bundesligu doveo i Željka Buvača, danas pomoćnika karizmatičnog trenera Borussije. Na telefonu je djelovao snažno, zdravo. Poslao mi je sve telefonske brojeve, preporučio mi je Vjeku Škrinjara, koji se svakodnevno čuje s Kloppom. “Ako nešto zapne, samo se javi...”. Pitao sam ga - kako zdravlje? “Još jedna kemoterapija i gotovo je”, rekao je čvrstim glasom, što me ohrabrilo. “Čini mi se da se stvari dobro razvijaju, bit ću dobro. Vidimo se...”

Zadnji intervju smo obavili 2005. godine, jedine godine koje se Dinamo jedino treba sramiti. Susreli smo se u Gradskoj kavani, rekao je: “Dinamu moramo vratiti dostojanstvo!” Je si li spreman, pitao sam, iako sam odgovor znao. “Treba mi samo podrška publike...” I vratio je Dinamu dostojanstvo, podigao ga je s poda, utišao one koji su Dinamu već brojili i počeo jednu veliku seriju nepobjedivosti. Koja još traje. Ali, brzo je platio ceh, ne smije trener Dinama biti “jedan od njih”, jedan od tih nepristojnih ptica rugalica, koje larmaju sa sjeverne tribine protiv svečane lože. I makar je pobijedio, tražili su mu Ahilovu petu, trenutak slabosti. Pao je zbog “smiješnog” Auxerrea, jedne od bezbrojnih europskih utakmica koje je Dinamo izgubio. Zapravo, pao je jer su ga navijači voljeli. Ali, ma što napisali kroničari u Dinamovim monografijama, ma kako frizirali povijest, negdje će morati pisati: “Dinamo je vječiti Kužeov dužnik!”

Dinamo iz Gavelle

S Josipom Kužeom odlazi jedan Dinamo, Dinamo iz razdoblja zagrebačkog nogometnog romantizma, kada su tisuće navijača odlazile u Bergamo, Split, Beograd, kada su Šuker i Boban igrali najbolji nogomet, ma što oni mislili o tome. S njim je otišao modri zanos, Dinamo je danas klub legionara, u kojemu nitko ne zna što je kaj, Jelačić plac, gdje je katedrala. Dinamo iz Kužeovog doba, je Dinamo iz Gavelle, gdje su kazališni glumci bili sretni što u kutu sjede Josip Kuže i njegovi prijatelji iz igračkih dana, Čedo Jovićević i Džemo Mustedanagić, vječiti kroničar tog kultnog lokala Miljenko Mitrović i neizostavni Pavo Kremenić, koji je osamdesetdruge Karaku pretvorio u okupljalište dinamovaca, a kasnije ih je preselio u Gavellu. Ove će se večeri tamo, nad zapaljenom svijećom i slikom Kužeova zaraznog osmijeha, govoriti najtužniji stihovi. “I smrt je nešto sasma ljudsko...” Večeras ćemo piti u tišini!

Đalmin učenik

Umjesto lamentacija o njegovom putovanju od Osake i Mainza, sa Zagrebom kao vječitom međustanicom, citirat ću Vladu Kasala, nogometaša kojega je odveo u Mainz i vratio mu vjeru u nogomet:

- Srce me boli, baš me boli, ne samo zato što je bio najbolji trener koji me ikad trenirao. Boli me, jer je otišao trener koji je imao gard, jedan od rijetkih koji je ostao uspravan, danas smo uglavnom okruženi poltronima. I nitko s takvom strašću nije govorio o nogometu kao Josip Kuže, učenik Đalme Markovića...

Ja ću pak posegnuti za jednom njegovom rečenicom, kada se 2005. godine spremao za misiju u Dinamu: “Kada sam prvi put bio trener Dinama, ništa nisam znao o nogometu...” Nije tražio izgovore da se borio protiv nikad jače Zvezde, da su neki klupski dužnosnici loše odradili neke utakmice, da ga je izdao ovaj ili onaj igrač. Ne, rekao je: “Tada ništa nisam znao...” Recite mi, molim vas, koji trenerski ego u ovom poltronskom, profiterskom, hvalisavom svijetu, bi to mogao izgovoriti? Niti jedan!