Ustvrdio je Hajdukov trener Stanko Poklepović kako bacanje banana nema veze s rasizmom i vrijeđanjem tamnoputih nogometaša. Hukanje koje se čuje s tribina nije oponašanje glasanja čimpanzi, gorila, babuna i ostalih najbližih rođaka homo sapiensa, to je onomatopeja šuma valova Jadrana u školjci poljudske ljepotice.
Slijedom Špacine logike, Hajdukovi su navijači svojedobno na travnjak bacali krafne zato da bi nahranili gladne igrače. Nisu oni krafnama htjeli uvrijediti svog predsjednika ‘pekara’, ne daj Bože. Puni razumijevanja kakvi već jesu, oni su znali da igračima nisu isplaćene premije i njihova je gesta bila zapravo milosrdan čin. Posebno stoga jer su banane bacane i igračima gostujuće momčadi. Bile su banane zapravo izraz toplog gostoprimstva Splićana gostima, posebno onima koji su došli s dalekih meridijana na kojima su banane domaće voće.
Izjavio je to Špaco i ostao živ, iako se prije njega Klub navijača Torcide službeno ogradio od neciviliziranog ponašanja jednog dijela navijača koji su spomenutim krimenom Hajduku priuštili paprenu kaznu. Pun je razumijevanja, divan i tolerantan taj naš Špaco. Optuženi je sudu priznao kako je kriv, a svjedok Poklepović poništio je presudu i zaključio je kako je - riječ o nesporazumu.
O nesporazumu sličnom onom koji je viđen dan kasnije na derbiju u Rimu između Lazija i Rome. U zrak visoko podignute desnice obrijanih glava navijača na ‘curvi nord’ nemaju veze sa starim rimskim pozdravom. Ne, nisu oni bolesni i ksenofobični. Iako oni otvoreno izjavljuju kako mrze crnce, Židove i ‘ostale’, naš Špaco bi ih zasigurno amnestirao pojašnjenjem da oni pokazuju kako je visoko narastao kukuruz na poljima oko Olimpica. Sva je sreća da je za trenera Lazija otišao bivši trener Hajduka Reja, a ne njegov nasljednik Poklepović.
Bilo bi zgodno da nam ‘simbolist’ Špaco pojasni svoje objašnjenje ‘bosanskog grba’ i u zrak uzdignutog srednjeg prsta. Svi ih znamo, no Špaco sigurno ima svoju verziju.
I, da se još jednom vratimo majmunima i bananama. Charles Darwin je odavno dokazao da su čovjeku trebali milijuni godina da siđe s drveta, a genijalcu Poklepoviću trebao je samo jedan dan da dokaže da svi ljudi ipak još nisu sišli s drveta. Prava šteta, taman smo pomislili da je Hajduk u njemu dobio mirnog i staloženog čovjeka i trenera. Pomislili smo, pravo osvježenje, pravi čovjek na pravom mjestu. Prevarili smo se.
Što mu je, uostalom, trebao obračun s kolegom Ćirom Blaževićem? Zašto je osjetio potrebu da kolegi ničim izazvan pokaže ‘bosanski grb’ i uzdignuti srednji prst?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....